Intervju

Trideset godina karijere Karin Kuljanić: Sve što radim ne doživljavam kao obavezu. To sam naprosto – ja

Edi Prodan

Foto: Vedran Karuza

Foto: Vedran Karuza

Doktorica psihologije koja ove godine obilježava 30 godina aktivnog bavljenja glazbom i diva hrvatske glazbene scene koja je filigranski znala posložiti životne prioritete



Može zvučati pomalo neobično jer prema onom što radim, moj najvažniji osjet je sluh, ali svijet oko sebe, dakako i kad je glazba u pitanju, doživljavam u slikama. Vizualni sam tip, jako su mi važne boje, sve što na mene ostavlja trag, sve što se izdiže iz svakodnevice, doživljavam u slikama.


Nikad neću zaboraviti prve dane nakon povratka s učeničke razmjene u SAD-u. Bila sam polaznica CUO-a KUOIK, današnje Prve hrvatske riječke gimnazije, tako da sam četvrtu godinu pohađala u Americi. Bilo je to izrazito turbulentno vrijeme, rušio se Berlinski zid, čitav se svijet naglašeno mijenjao. Vratila sam se u domovinu, nastajala je Hrvatska, ali još je postojala i Jugoslavija.


Ostala sam skoro zaprepaštena slikom odjeće goleme većine stanovnika Rijeke. Dominirao je jeans, ništa neobično, ali sve ostalo, majice, cipele, dodaci, sve je bilo nekako… ma ne sivo, ali – bez boja. To nisam primjećivala prije Amerike. Taj odnos prema odjeći »bez boja« mi je bio uobičajen, naviknuta sam bila na njega. Ali kad godinu dana živite u okruženju ljudi u raznobojnoj odjeći, svakakvih, onda shvatite da su slični tretmanu boja i međuljudski odnosi, pa vam je šok povratka još i veći.




S Karin Kuljanić se razgovarati može ne satima, nego danima. Ne samo zbog toga što je riječ o osobi s najvišim stupnjem obrazovanja u sferi psihologije – nakon studija psihologije kasnijom izobrazbom došla je do titule doktorice znanosti – jer svi smo više ili manje »pomaknuti«.


Ne ni zato što je pjevačica koju bez krzmanja možemo nazvati jednom od istinskih hrvatskih glazbenih diva, ili što je silna svjetska putnica koja nema ni sekunde mira.


Odnosno da i zbog toga, ali prije svega jer pojedine tematske cjeline povezuje s nekim neobičnim, tako finim amalgamom da niste ni svjesni kako ste s MIK-a i razgovora o njegovom ponovnom pokretanju 1993. godine, stigli na koncert Brucea Springsteena u Padovi, iz riječkog KBC-a na kongres u Bruxellesu, gdje je trenutno tajnica EORTC-a, Grupe za kvalitetu života europskog društva za istraživanje i liječenje raka…


Mir Cresa


Istina, kad razgovorom stignete na Cres, u Stivan, ritam se ipak umiruje.


– Roditelji su mi jako važni, čitavog života. Iz Stivana je tata Elso, mama Margerita je iz obližnjeg Beleja. Dolaze iz jako različitih obitelji. Mama je primjerice bila 11. dijete u familiji, dok je tata bio – jedinac. A zahvaljujući maminoj strani, kad se, makar i djelomično, okupimo, bude nas uistinu mnogo.


Imam recimo 24 prve sestrične i bratića, pa njihova djeca… Iako se mislilo da ću tatinim putem, na tehničke znanosti, pronašla sam se u psihologiji. S druge strane, moja kći Gea je pred završetkom studija strojarstva na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje. Tata je akademik, bio je i rektor Sveučilišta u Rijeci, staložen i posložen.


Mamina obitelj je silno otvorena, stalno traži druženje, kontakte i glazbu, puna je životne energije. Bit će da sam na mamu, ona je profesorica engleskog i talijanskog jezika, a kad je glazba u pitanju… malo je takvih talenata kao moja mama Margerita!


Malo! Svira, pjeva, veseli se, a sve joj je tako prirođeno, sve radi s nevjerojatnom lakoćom, pripovijeda nam Karin s onim svojim karakterističnim, dovoljno decentnim, a opet tako iskrenim osmijehom.


Službeni razlog susreta, koliko god da to tako grubo zvuči kad je u pitanju razgovor s Karin Kuljanić, bila je činjenica da se nalazi u periodu u kojem proslavlja trideset godina glazbene karijere. Dakako, i stoga jer počinje MIK na kojem je pet puta pobijedila, kao i zbog činjenice da je u opsežnim pripremama za izdavanje trećeg albuma.


– Obožavam pjevati otkad znam za sebe. Ali to mojim roditeljima nije mnogo značilo. Drago im je dakako da sam muzikalna jer to je i velik dio obitelji, drago im je da – lijepo pjevam, ali da bi mi glazba bila na prvom mjestu, o ne, to nisu nikako dozvoljavali.


Imala sam čitav niz nastupa i maštanja o karijeri i u srednjoškolskoj dobi, bila sam dio bendova čiji su članovi kasnije napravili, što neki još i čine, karijeru, ali – škola prije svega.


Stoga i jest malo neobično da sam na MIK došla tek 1994. godine, ali bila je to godina u kojoj sam postala apsolventicom. K tome, prijavila sam se na Moj prvi MIK, pobijedila, i tako dobila ulaznicu za pravi, veliki, obnovljeni MIK te me naprosto u toj situaciji nisu mogli zaustaviti.


Nakon toga moji su mi roditelji dali zeleno svjetlo i za aktivno bavljenje pjevanjem. Ako mi ostane vremena. Naravno, od nekog – ozbiljnog posla, pojašnjava nam Karin.



Foto: Marko Gracin

Talijanska scena


»Zami me sobun sakamo«. Prva je to pjesma s kojom se Karin Kuljanić pojavila na drugom izdanju obnovljenog MIK-a. Nevjerojatno zvuči da je od nastanka te pjesme prošlo čak trideset godina. I danas zvuči jako dobro, i danas djeluje kao da je nastala – jučer. Uostalom, zbog toga se takve pjesme i nazivaju evergreenima.


Karin je jedna od izvođačica i izvođača kojima se može zahvaliti što su MIK regija i njezin glazbeni izričaj dobili – dignitet. Dakako da je odličnih skladbi bilo i u prvoj fazi MIK-a, ali prečesto su se svodile na pošalice, znale su biti pretjerano banalizirane glazbom i posebno tekstom.


Nova faza razvoja MIK-a se mnogo više orijentirala na, nazovimo ga tako, seriozniji sadržaj, na ljepotu stiha koji dolazi iz bezbrojnih narječja Kvarnera i Istre.


– Jako volim talijansku glazbu, talijanske izvođače. Obožavam Vasca Rossija, baš kao i Alexiju, divna mi je Mia Martini, nedavno sam bila na koncertu Laure Pausini, jesam, pomalo sam i fascinirana tom talijanskom scenom jer nekako smo s njom i najviše povezani. Ne mislim medijski jer jasno nam je svima koji jezik i glazbenici dominiraju svijetom, ali da atmosferom, stavom.


Svi smo mi Mediteran, on nas definira na mnogim područjima života. Od temeljnih ljudskih ili obiteljskih vrijednosti, gastronomije, pa tako i glazbe. Ono gdje se razlikujemo, da se opet vratim mojim vizualizacijama, su boje.


Talijani su šareniji, otvoreniji i izravniji. Temperament nam je sličan, ali mi smo, što nije ni malo dobro, jako opterećeni, podijeljeni, i stalno na nešto i nekog ljuti. Oni brzo planu, ali potom jednostavno i lako prelaze na šaljivu stranu života. Mi ne, kao da smo ukopani u toj svojoj, najčešće besmislenoj ljutnji, pojašnjava nam Karin.


Jeste li sad vidjeli onu tezu o spajanju, finom povezivanju tema! U istom pasusu je došla od talijanske glazbene scene do nekih istinski temeljnih odrednica naših karaktera, dominantnog ponašanja ljudi u Hrvatskoj. Pa nije li to velika sposobnost!


– Ima ljudi koji znaju reći kako sam mogla napraviti više u glazbi da sam joj se dominantno posvetila. Ne bih, jer upravo ovako kako živim i kako se ponašam, kako u hodu određujem svoje prioritete, ja samo i mogu biti svoja.


Bih li bila bolja na znanstvenom planu da sam prestala pjevati onda kad sam tek počela? Ne bih, ionako sam došla do doktorske disertacije, bila sam prvom psihologinjom u Hrvatskoj na jednoj ginekološkoj klinici, onoj riječkog KBC-a, otvorila prostor za svoju struku jer se uvidjelo da smo nekim pacijentima itekako potrebni.


Vjerujem da sam mnogima i pomogla, da sam im svojim odgovorima, ma i samo razgovorom, otvorila neka drukčija vrata iza kojih je neka nova ljepota. Imala bih više zadovoljstva da sam odustala od posla i posvetila se pjevanju?


Ne vjerujem, možda upravo stoga što sam profesionalno, samim time i egzistencijalno definirana i sigurna, ja mogu – pjevati. Tko zna što bi bilo da živim samo od pjevanja. Ma ne, takva sam upravo u suodnosima koje imam, koje živim, rezolutna je Karin.


Životna pobjeda


Neobična u svojim stavovima. Ili da budemo precizni neobična jer je vrijeme u kojem živimo poprilično naopako. Gube se pojedine vrijednosti koje se ne supstituiraju nečim novim, ne nužno i boljim.


Iako je apsolutno moderna žena, silno inteligentna osoba koja neprestano uči – tečno primjerice govori čak šest jezika – u njoj su temeljne ljudske osobine i vrijednosti, neki bi dio njih nazvali »konzervativnima«, apsolutno precizno posložene.


Moja najvrjednija životna pobjeda je majčinstvo. Ne postoji apsolutno ništa važnije i značajnije od majčinstva. S kćeri Geom se odlično slažem, mislim da se u pojedinim situacijama i nadopunjavamo. Voljela bih postati i nona, čim prije. Stalno gledam dječicu oko sebe, pa se »lovim« kako bih i ja voljela s kolicima, s unučicom ili unukom šetati.


Dakako da na to ne mogu utjecati, niti ću time Geu gnjaviti. Samo kažem. Ne mogu i ne želim sebe sagledati u bilo kakvim kanonima, ali tvrdim da je jedna od najgorih mogućih odluka koje donosimo majčinstvo podrediti karijeri. Ne, suprotno, majčinstvo je nezamjenjivo, ono je na prvom mjestu. Kad postanete mama, sve ostalo ćete s lakoćom dosegnuti, jasna je Karin.


Koliko god da je njezina karijera psihologinje, u provedbenom i znanstvenom dijelu, dosegnula istinske vrhunce, takav glas, takvu finoću izričaja, takvu sposobnost pjevanja na različitim dijalektima, pa i jezicima, morali su možda imati više nastupa, veću pjesmaricu, brojnije koncerte.


– Nemalo je onih koji mi kažu da sam davno trebala sklopiti ugovor s nekim menadžerom. Pa s njime slagati križaljku nastupa, model pristupa sceni i publici. Možda i jesam. Možda sam uistinu morala imati nešto više pjesama od broja MIK-ova na kojima sam nastupila, ali nisam baš sigurna kako bi to funkcioniralo. Sve što radim i u čemu uživam, ne doživljavam kao obaveze. To sam naprosto ja.


Ali vjerujte mi, itekako znam osjetiti sebe i svoje prioritete te im se do kraja posvetiti. I nema te sile na ovom svijetu koja to može preokrenuti. Kad radite kao psihologinja u KBC-u, na odjelu ginekologije i porodništva, vi ste tim ženama u tim nekim njihovim posebno osjetljivim, možemo ih nazvati i teškim trenucima, jako potrebni. Ne možete to »odraditi«.


Vi ste dio njihovog stanja. Kad bi mi menadžeri određivali glazbenu karijeru, morala bih biti podređena i nekim njihovim planovima. A to bi već jako teško išlo. Znate, ima situacija u kojima mi je važnije sjesti u automobil i otići negdje u Italiju na dobar koncert nego osmišljavati vlastiti nastup, jasna je Karin.



Foto: Vedran Karuza

Retrospektivni koncert


Da, kad imaš toliko talenata i svih ostalih kvalitativnih predispozicija, kad znaš da ćeš se realizirati upravo onoliko koliko misliš da je optimalno i tebi najdraže, pa uistinu zbog čega se podređivati nekim kanonima, pravilima tržišta ili čemu već? Upravo obaveze koje si sami namećemo često znaju biti izvor naših problema.


– Volim putovati. Upoznavati nove kulture. To me ispunjava, ali ujedno širi i moje horizonte. Putovanja su i u socijalnom smislu jako značajna ne samo za osobni, nego i za napredak civilizacije. Biti zatvoren u svojim malim sredinama može biti izvor osobnih frustracija, ali i neželjenja da se stvari mijenjaju, da napredujemo u vlastitoj sredini.


Koliko god da su Rijeka i Hrvatska na jako dobrim geografskim pozicijama, svima smo dostupni i sve nam je dostupno, ponekad mi se čini da premalo putujemo, da bi nam dobro došlo više upoznavanja s drugima i drukčijima.


Trejset let duše. To nam slijedi. Veliki retrospektivni koncert Karin Kuljanić i osoba koje su posebno obilježile njezinu karijeru, a tu je na prvom mjestu Mrjana Bobuš bez čijih bi stihova i duše bilo mnogo manje, predviđen je 30. lipnja u Matuljima. Glazba će ispuniti poznati Amfiteatar, a ako bude i tramuntane, jedinstvena ljepota pjesama Karin Kuljanić doslovno će se razliti Kvarnerom.


Drugi, onaj riječki smješten je u srce ljeta, 21. srpnja na Trsatsku gradinu bit će vrlo slična priča. I ta u duetu s Mirjanom Bobuš. Zami me sobun sakamo. I tako od prvog dana do tridesetog rođendana. K tome, vjerojatno i jedina docentica u Hrvatskoj koja aktivno pjeva tri desetljeća. Diva hrvatske glazbene scene koja je filigranski znala posložiti životne prioritete.


Na čelu Crvenog križa PGŽ-a

Dulje od sedam godina Karin Kuljanić je i predsjednica Crvenog križa Primorsko-goranske županije. Ta je organizacija željela kvalitativne pomake, htjela je i veću vidljivost, htjela je osobu koja dokazano kroz svoj posao pomaže ljudima. Odgovor je izgleda mogao biti samo jedan – Karin.


– Jako su me učinili ponosnom kad su mi ponudili tu funkciju. Silna je to čast, dakako da je i obaveza i svakako da je riječ o jednoj potpuno volonterskoj poziciji, ali biti na čelu županijske organizacije jedne tolikim ljudima bliske i potrebne organizacije, teško da možete dobit veću čast, pojašnjava nam Karin.


A k tome zasjela je na poziciju koja se dakle obnaša bez ikakve protuvrijednosti u novcu, u ni najmanje dobra vremena. Koronavirus, pandemija, lockdown. Crveni križ u punom pogonu, da bi se na sve nasložio i potres koji je totalno devastirao Petrinju i čitav niz gradova u okruženju.


– Aktivnosti su brojne, odgovorne, a u slučajevima pandemije i potresa bez Crvenog križa se naprosto ne bi moglo. Ali da zaključimo – uza sve napore silna je čast da te netko bira na tu poziciju, zaključila je krajnje sugestivno Karin Kuljanić i ovu epizodu našeg razgovora.



Foto: Silvano Jeina