Bowie je napravio ne samo album koji svjedoči o veličanstvenom povratku rock kameleona, već nas je iznimno dojmljivo podsjetio na to kako je glazbena prošlost zaista bila lijepa. A budućnost? Tko zna – za Bowiea možda i neće biti »sljedećeg dana«
Seriju odličnih albuma rock veterana koju su prošle godine započeli Bruce Springsteen, Leonard Cohen i Bob Dylan, ove godine maestralno je nastavio David Bowie čiji novi, 24. studijski album »The Next Day« ide u red ponajboljih ploča njegove već 46 godina duge diskografske karijere. No, kad su početkom ove godine počele pristizati vijesti o njegovom povratku na scenu, mnogi su opravdano bili poprilično sumnjičavi, djelomično stoga što Bowie nove ploče nije imao još od albuma »Reality« iz 2003. godine, a dijelom i zato što još od sredine osamdesetih – po mnogima je njegov zadnji značajan album »Let’s Dance« iz 1982. – ovaj kameleonski britanski rocker nije stvorio ploču koja će, poput njegovih remek-djela iz sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošlog stoljeća, istodobno biti i komercijalna i oduševiti kritičare. »The Next Day« upravo je to – osvojio je prva mjesta top ljestvice albuma na najznačajnijim tržištima, kritičari dijele najviše ocjene, a s albuma »teškog« sedamdesetak minuta i 14 pjesama stiže onaj prepoznatljivi Bowiejev zvuk, ponajprije sedamdesetih, ali i osamdesetih te rasplesanost devedesetih.
Sljedeći dan
Nakon desetogodišnje šutnje, Bowie je pun pogodak ostvario, dojam je, ponajviše stoga što je odlučio ne slijediti trendove – što je prečesto radio od sredine osamdesetih – već se vratiti u vlastitu prošlost i to na taj način da je s glazbene strane reciklirao zvuk koji ga je učinio slavnim, a kroz tekstove progovorio o mračnoj sadašnjosti koju je pred gotovo četiri desetljeća najavljivao apokaliptičnim futurističkim albumima »Diamond Dogs« i »Scary Monsters«. Taj originalni spoj prošlosti sa sadašnjošću koja je u njegovoj viziji spomenutih albuma bila ružna budućnost djeluje iznimno dojmljivo potvrđujući kako ovaj 66-godišnji britanski rocker još nije bacio koplje u trnje i kako u njemu, unatoč tome što je već prevalio drugu polovicu sedmog desetljeća života, još ima duha Ziggy Stardusta i zvjezdane prašine Starmana.
Kad smo danas već tako davne 1974. godine slušali apokaliptičnu »Diamond Dogs« utemeljenu na čuvenom romanu »1984.« Georgea Orwela te šest godina kasnije još mračniju, iako glazbeno pitkiju »Scary Monsters…. and Super Creeps«, Bowieva sumorna vizija budućnosti izgledala je pomalo pretjerana – dijamantni poluljudi-polupsi, monstrumi iz podsvijesti i noćnih mora, buntovnici koji odijevanjem iskazuju prezir prema svijetu u kojem žive, izgubljene duše koje bezuspješno traže svrhu i smisao života… svi oni i mnogi drugi (čak i Major Tom iz prvog velikog Bowiejeva hita »Space Oddity«) paradirali su brazdama ovih legendarnih rock albuma praćeni snažnim ritmom i dojmljivim gitarističkim solažama koje su potpisivali, između ostalih, i Robert Fripp i Pete Townsend. Danas, 39 godina nakon jauka, režanja i zavijanja kojim počinje »Diamond Dogs« ta je tada sumorna budućnost stigla i Bowie je nudi kroz, s te strane gledano, ploču simboličnog naziva »The Next Day« (Sljedeći dan).
Strah i nesigurnost
Istina, užasavajuća čudovišta i dijamantni poluljudi-polupsi (još!) nisu zaživjeli, ali količina bešćutnosti, egoizma, otuđenosti i osamljenosti potvrđuje da smo stigli u tu futurističku moru. Svijet o kojem Bowie na ovom albumu pjeva je svijet nasilja koje se događa pojedincima (»Dirty Boys«, »I’d Rater Be High« o vojniku u Drugom svjetskom ratu, »Valentine’s Day« o srednjoškolcu ubojici) ili pak narodima kroz rat (»How Does The Grass Grow?« – iz čega trava raste, pita se Bowie i odgovara – iz krvi poginulih mladića). To je svijet u kojem vladaju strah i nesigurnost (»If You Can See Me«) koji prečesto rastu u očaj i mržnju gotovo opipljivu u dvije završne izvanredne dark balade »You Feel So Lonely You Could Die« i »Heat«, a u takvom svijetu jedino što je sigurno je gubitak ljubavi iznesen kroz tamnim zvukom, ritmom i tekstom punu krika i bijesa »Love Is Lost«, dok isti takav ton, ali ipak optimističniji tekst nosi jedina ljubavna pjesma albuma, tema »Boss Of Me« u kojoj Bowie cinično zaključuje kako ljubav u ovakvom svijetu možeš doživjeti samo od pomalo naivne djevojke iz maloga grada. Iako i u takvom svijetu postoje pojedinci koji se usude boriti protiv pravila (»The Next Day«), poraz je neminovan pa se kao jedini izlazi nude mogućnosti bijega prema savršenim i od ovog primitivnog svijeta svjetlosnim godinama udaljenim zvijezdama (»The Stars«), odnosno prisjećanja na bolju prošlost, o čemu govori najnježnija balada ploče »Where We Are Now?« u kojoj se Bowie prisjeća vlastitih godina čuvene Berlinske trilogije, odnosno rockerska »You Will Set the World on Fire« posvećena njujorškoj folk sceni pedesetih – Joan Baez, Bobu Dylanu, Philu Ocsu…
Rock zvuk
Košmarnu priču o sebi, nama i dobu u kojem živimo Bowie je ispričao ponajprije kroz rock zvuk koji je temelj čak 7 od 14 pjesama pri čemu prateći bend (Tony Visconty, Earl Slick, Zachary Alford, Sterling Campbell…) »šiba« u rasponu od čvrstog rock bluesa (»Dirty Boys«) preko zvukom glam rocka sedamdesetih inficiranih pjesama (»Valentine’s Day«, »I’d Rather Be High»…) do sjajnih rifova bliskih heavy metal zvuku (»You Will Set The World on Fire«). Štoviše, rock instrumentarij stalno se osjeća i u nizu filozofiji plesa okrenutih skladbi (»Stars«, »Dancing Out In Space«, »How Does the Grass Grow?«), a i tri jedine sporije pjesme albuma – »Where Are We Now?«, »You Feel So Lonely You Could Die« i »Heat« – u svojoj su osnovi klasične rock balade. Sve u svemu, Bowie je napravio ne samo album koji svjedoči o veličanstvenom povratku rock kameleona, već nas je iznimno dojmljivo podsjetio na to kako je (glazbena) prošlost zaista bila lijepa. A budućnost? Tko zna – za Bowieja možda i neće biti »sljedećeg dana«. Čak i da bude tako, ovo što je iza sebe ostavio pravo je malo bogatstvo u kojem će se moći uživati i dugo nakon što Starman postane ono iz čega smo svi nastali – tek zvjezdana prašina…
___________________________________
Omot s porukom
Kako sadržaj, tako i pakiranje ide u red najboljih Bowiejevih albuma. A bar on uvijek je imao omote koji su nudili poruku. I ovog je puta tako jer je prvi dojam, bar za poznavatelje njegova rada – šok. Naime, za 28. studijski album Bowie je upotrijebio naslovnicu slavnog albuma »Heroes« iz 1977. godine pri čemu je najveći dio svog odličnog porteta koji je snimio japanski majstor Masayohi Sukita dizajner ovog albuma, a to je Jonathan Barnbrooke prekrio bijelim kvadratom na kojem piše »The Next Day«, dok je naslov »Heroes« prekrižen. Isto je i sa zadnjom stranom gdje su pjesme s »Heroes« prekrivene »naljepnicom« s nazivima pjesama ovog albuma. I u unutrašnjosti od dva Bowiejeva portreta jedan je prekriven bjelilom, a drugi nudi ostarjelog, neobrijanog i prosijedog Bowiea koji neprijateljski zuri u kameru (promatrača). Poruka? Budućnost je tu, stigao je »sljedeći dan«, nema više heroja… ili nešto sasvim drugo? Birajte sami.
___________________________________
Možda ovo i nije kraj
U prvom tjednu prodaje album je u Engleskoj došao do broja jedan i prodan u, za današnje »download (ne)prilike«, fantastičnih 94.048 primjeraka, a u Americi je u jednom tjednu uz prodaju od 80.000 primjeraka stigao do broja dva. Najprodavaniji je bio i u Hrvatskoj, a pregled stavova kritičara pokazuje opće oduševljenje – za The Independent to je »najbolji povratnički album u povijesti rock glazbe«, u New Musical Expressu stoji konstatacija kako je »Bowie obradio prošlost i krenuo u budućnost«, a New York Times nazvao ga je »remek djelom na zalazu karijere«. No, možda ovo i nije kraj. Tony Visconty, Bowiejev dugogodišnji suradnik, izjavio je kako je snimljeno čak 29 pjesama, a dio koji nije stao na ovaj album, mogao bi biti na sljedećem, pri čemu postoji mogućnost da Bowie u studio uđe već ove godine!
