Snimila Mare MILIN
Moji koncerti različiti su jedan od drugoga zato što ne glumim na pozornici. Ne glumim da sam sretna ako nisam; ne glumim da sam tužna ako nisam, nego pokušavam izgovoriti, i na razini glazbe i na osobnoj razini, ono kako se osjećam. I to što najbolje mogu
U glazbenoj školi privukla me muzika, ali ne ova klasična koju sam tada učila. Znala sam da me nešto vuče, ali nisam znala što. Otišla sam studirati sociologiju u Zagreb i onda jednom otišla na jazz koncert i shvatila – to je to. Zarobila me ta sloboda; to nije glazba koja je definirana i uvijek isto izvedena. To sam osjetila – kazala je Tamara Obrovac u razgovoru s »feralovcima« Predragom Lucićem i Borisom Dežulovićem 2010. godine na pulskom Sajmu knjiga.
Povod našem razgovoru s vrsnom pjevačicom, skladateljicom, kantautoricom i flautisticom jest nedavni koncert u pulskom Istarskom narodnom kazalištu, kojim je ova jedinstvena umjetnica, zajedno sa svojim Transhistria Ensemblom, obilježila desetogodišnju koncertnu tradiciju u INK-u za Valentinovo te dva desetljeća diskografskog objavljivanja.
Je li bliskost s publikom u rodnom gradu različita u odnosu na bliskost s drugim, nepoznatim publikama u inozemstvu ili ostatku Hrvatske? Kako je uopće svirati u svom gradu?
– Rekla bih da sam ipak, nekim čudom, pastir u svom selu, u smislu odnosa s publikom. Čini mi se da se u Puli postiže jedan uistinu intiman odnos, kolikogod je pulska publika nešto mirnija u usporedbi sa zagrebačkom, riječkom, ljubljanskom… No, to pripisujem kombinaciji mentaliteta i, možda, određene nenaviknutosti na način reakcije koji je uobičajen na jazz koncertima poput, recimo, uzvika podrške za dobrih solo dionica. Ali naučila sam se osluškivati publiku i ne trebaju mi vanjske manifestacije da bih shvatila da se kemija uspostavila. Tako je bilo i na ovom zadnjem koncertu, i baš sam njime sretna i zadovoljna.
Svi su koncerti različiti
Mnogi ističu Vašu vokalnu izvrsnost i jaku scensku pojavu. Često ste i duhovita zabavljačica. Koliko je na sceni važno biti i glumac?
– Ja to potpuno suprotno doživljavam. Doživljavam to kao točno iskazivanje onoga kako se osjećaš. Naravno, ima tu i te doze svečanosti na svakom koncertu. Jer, na pozornici na neki način prezentiraš najbolji dio sebe; ti prezentiraš svoj zanat kroz koji artikuliraš svoju unutrašnjost i svoju istinu koju govoriš, što je za mene najvažnije u glazbi. A shodno tome, važno je i tako se ponašati i na pozornici, i reći kako se osjećam.
Svi su moji koncerti različiti baš zato što ne glumim. Ne glumim da sam sretna ako nisam; ne glumim da sam tužna ako nisam, nego pokušavam izgovoriti, i na razini glazbe i na osobnoj razini, ono kako se osjećam. Što najbolje mogu.
Naravno da se čovjek pripremi za to da bude što bolji u tom trenutku, što ljepši, što finiji, ali to meni predstavlja dug ili obavezu prema svečanosti komunikacije koja se dogodi na koncertu.
A opet, kako ste svojedobno rekli, ne smije biti previše ega na pozornici jer je onda manje muzike?
– Apsolutno. Ti moraš pripadati glazbi i što je više moguće pretočiti se u nju. Čini mi se da su svi ovi moji glazbenici, skupa sa mnom, uzajamnom kreacijom baš to sposobni napraviti. Svi se prepuštaju glazbi, a to je sve izraženije s godinama. Što smo zreliji, to je sve mekše i točnije. Nitko nema potrebu za samoiskazivanjem, kolikogod su svi virtuozi i mogli bi to raditi. Mogli bi to tretirati kao poligon za iskazivanje vlastite vještine, međutim to nije slučaj, već tu virtuoznost koriste u smislu tkanja glazbene pređe koja onda stvara tu kemiju s publikom. Jer, ima puno odličnih glazbenika koji, nažalost, ne stignu do te razine da prestanu biti trkači na duge pruge, koji preskaču prepone i govore »gle, kako ja mogu brzo; gle, kako ja mogu komplicirano«. To je problem u jazzu koji uočavam vrlo često. Taj larpurlartizam.
Najveća trema
Predanost i uživljenost u glazbu, čini mi se, tajna je Vašeg uspjeha. To je i najvažniji faktor koji publika prepoznaje. Ako fali srca, džaba vještina.
– Upravo to. Jedanput mi je, u trenucima krize i propitivanja (kad sam si mislila »joj, je li to dobro, je li to u redu, da li ja to ne znam dobro svirati klavir pa onda zaboravim harmonije koje sam napravila začas«) Kruno Levačić rekao: »A što bismo mi svirali da nema tvojih komada?« I onda sam shvatila taj odnos: kad ti doneseš skladbu koja omogućava glazbeniku da je prvo osjeti, a zatim da je i nadogradi – tek se onda stvara krug komunikacije i te predanosti. Jer, da se njima ne sviđaju moje pjesme, da ih ne dodiruju, ne bi mogli ni dati svoj doprinos.
Kakvi su bili prvi nastupi nakon objave debi albuma »Triade« 1996.? Dosta ste kasno izašli pred publiku, u 30-ima.
– U počecima je bilo puno, puno više treme. Ispričat ću kada sam imala najveću tremu u životu. Ne sjećam se godine, ali bio je to nastup na pulskom Forumu, i to uz matricu koju sam sama napravila. Bilo je to na modnoj reviji na kojoj je nastupala i Josipa Lisac. Dakle, ja sam jedva došla do tamo. A napravila sam, k tome, nadobudnu, vrlo zeznutu matricu, s dosta kompliciranim početkom. Trebalo je ući kako treba. I šta se nije desilo da mi nisu pustili matricu kako treba? Ja nisam ušla i tražila sam da ponovno pokrivam matricu. Uspjela sam jedva otpjevati tu neku svoju pjesmu na engleskom. Noge su mi se tresle, ne znam kako sam to uopće izvela. Nakon toga je Josipa Lisac došla na pozornicu i rekla: »Pa tko je ova vaša Tamara? Pa to je sjajno«. U najvećem strahu dobila sam kompliment. To mi je bila škola. Trebalo mi je dugo, dugo da se lišim te treme koja je posljedica te zanatske nesigurnosti, kada ne znaš hoćeš li to uspjeti izvesti kako treba. Ova trema koja se tiče pripreme prije izlaska na pozornicu, ona je drugačija. Vremenom rasteš.
Voooli, voooli…
Kakvo je bilo koncertno iskustvo 2013. u Maroku? Kako je nastupiti pred 1.500 ljudi, k tome posve neupućenih u Vaš rad?
– Divno iskustvo. To jedna od dražih publika koje sam osjetila. To je stvarno otvorena, topla i osjećajna publika, a koja nije toliko poznavatelj. Iako tamo postoji tradicija tog jazz festivala. Nisu svi nenavikli. Taj prijemnik publike za osjećaj bio je očit na prvih pet tonova »Divojke«, već nakon prve fraze. Završili smo pjesmom »Črno zlo« i pjevanjem »I’m pop star«. Tisuću i pol ljudi je pjevalo, kao na rock koncertu. Prekrasno iskustvo. A i inače je kontekst bio krasan. »Jazz au Chellah« značilo bi »Jazz u kaštelu«. Chellah je ne samo zamak nego cijeli kompleks, prekrasan, kao i cijeli Maroko.
Što biste prije izabrali, obrazovanu ili emotivnu publiku?
– Tri su, odnosno četiri kombinacije. Najbolja je obrazovana i emotivna publika, i najrjeđa. Onda je emotivna i neobrazovana, pa obrazovana i neemotivna te neobrazovana i neemotivna, koja zapravo ne postoji.
A ako nema kombinacije – obrazovanje ili emocija?
– Emocija.
Hvaleći 2006. godine album »Daleko je«, kritičar Ilko Čulić napisao je da ste tim albumom pokazali da ste potpuno spremni za svjetsku konkurenciju budući da ste se tim materijalom uspjeli izvući iz, kako je napisao, skučenog okvira lokalne tradicije.
– To je stvar slobode percepcije. Mislim da način na koju ja tretiram tradiciju, kolikogod ona mogla biti skučena u nečijim očima, nije skučen. U tome je suština. Ilko Čulić je to, dakako, mislio u pozitivnom smislu. On je vjerojatno mislio na…
…na taj mediteranski, talijanski moment.
– I to, ali i model stavljanja tradicije u kontekst koji bi bio razumljiviji i takozvanoj široj publici. U tome možeš biti manje ili više uspješan, ali to je nešto o čemu ja ne razmišljam unaprijed. Ja radim po nekom svom unutarnjem satu, a ne po vanjskom percipiranju ili racionalnom konceptu. Pa to ispadne ovako ili onako. Dobro ako je super, a ako nije, tako je kako je.
Posebno je uspjela naslovna pjesma s tom vedrom melodijom.
– Da, ali najviše je tu doprinio film »Što je muškarac bez brkova«. Melodija nije moja, nego iz okolice Zadra, na tekst moje prijateljice, a ja sam to nekako reharmonizirala, i dodala onaj dio »Voooli, voooli«.
