Gledateljima Hrvatske radiotelevizije, posebice onima koji najviše prate teme iz kulture, Tamara Džebić Šaljan dobro je poznato lice. Urednica, voditeljica i novinarka “Vijesti iz kulture” iza sebe ima dugogodišnje radijsko i televizijsko iskustvo zahvaljujući kojem uspješno balansira između brojnih zahtjevnih poslovnih zadataka. Kako nam kaže, najdraži su joj novinarski zadaci na terenu, no dobro se osjeća i u televizijskom studiju. O čemu smo još razgovarali s njom, doznajte u nastavku intervjua.

Kako izgleda jedan radni dan urednice “Vijesti iz kulture”? Kako kombinirate posao urednice, voditeljice, novinarke?

– Sve je to zapravo jedan – isti posao. Nerijetko sam u istom danu i novinarka na terenu, i urednica emisije i voditeljica. Da nije tako, ne bih se smatrala relevantnom urednicom. Teren, događaji i ljudi na terenu osnova su moga posla i meni najvažniji i najdraži dio.

Koja vam je od tih “uloga” najdraža?

– Teren.

Posao u studiju ili posao na terenu? Nekim novinarima drago je oboje, neki radije biraju samo teren, neki samo studio… Gdje se vi najbolje osjećate?

– Dobro se osjećam i u studiju, no ako moram birati, biram teren.

Foto: Josip MIŠKOVIĆ

Milan Kundera – najveća želja

Novinarski je tempo poprilično zahtjevan. Kako se “borite” protiv stresa i rokova?

– Ima dana kada je doista zahtjevno, kada, primjerice, montiram prilog za Dnevnik dok Dnevnik traje, no tada se javi onaj adrenalin, koji je specifičan za nas novinare, i tada imaš osjećaj da možeš pomaknuti planinu i odraditi još tri snimanja. No, kada to završi i adrenalin splasne, onda shvatiš da si iscijeđen i mrtav umoran. No, mene baš tada nerijetko čeka moja obitelj zbog koje popijem kavu ili magnezij, dignem glavu i veselim im se.

Zahvaljujući poslu imali ste prilike upoznati mnoge poznate osobe iz svijeta kulture. U jednom intervjuu istaknuli ste Slavenku Drakulić, Dubravku Ugrešić, Michela Houellebecqa, Guntera Grassa… kao osobe koje su vas se posebno dojmile. Je li vam netko od njih, ili nekih drugih sugovornika, dao neki dobar savjet koji sada i vi dijelite drugima?

– Moram ovom nizu dodati Wima Wendersa, Rubena Ostlunda, Bonu Voxa koje sam intervjuirala na Sarajevo Film Festivalu. Zatim nobelovke Svetlanu Aleksijevič, Olgu Tokarczuk i druge. No, najbolje savjete i za posao i za život dala mi je moja mama, koja je kao i ja cijeli život žonglirala između obitelji i zahtjevnog novinarskog posla. Što se tiče velikih ljudi koje sam susrela tijekom karijere, oni su me obogatili i učinili me ponosnom.

Koga biste još voljeli intervjuirati, upoznati?

– Mislim da sam to rekla i u intervjuu prije više godina, želja je i danas ista. Milan Kundera čovjek je kojeg bih voljela upoznati i razgovarati s njim. Ima ih, naravno, još, no neka ostane ovoga puta on kao najveća želja.

Iza nas je još jedna Noć knjige, čemu je i HRT posvetio mnogo prostora i vremena. Koliko i što vi čitate? Pretpostavljam da vam je čitanje i posao i užitak…

– Književnost je moja prva ljubav, odnosno poezija da budem točnija, s kojom me mama uspavljivala kao dijete. Nekada sam čitala minimalno jednu knjigu tjedno, danas je to, priznajem, puno manje, jer svaki svoj slobodan trenutak nastojim provesti s obitelji. Na mom noćnom ormariću trenutačno je nova knjiga “Potop” Damira Karakaša, “Divni svijete, gdje si” Sally Rooney i knjiga o Kubi Jasena Boke “Latinskom Amerikom uzvodno”.

Foto: Josip MIŠKOVIĆ

Čin čitanja jednak je spoznaji

Opće je poznato da, otkad nas gutaju društvene mreže, sve manje uživamo u lijepoj književnosti. Za one koji su možda odustali od knjige, imate li neki prijedlog, savjet kako se vratiti čitanju?

– Nemam ništa protiv da ljudi konzumiraju književnost i putem društvenih mreža, posebice poeziju. No, sam čin čitanja za mene je jednak spoznaji. Svaka knjiga novo je iskustvo, spoznaja, zadovoljstvo, ispunjenje. A sve je to ono za čime težimo i u životu, zar ne? Ako nekome to nije dovoljna motivacija da bi posegnuo za knjigom, ne znam što jest.

Vratimo se malo poslu… “Vijesti iz kulture” jedna su od konstanti HRT-ova programa. Jeste li zadovoljni gledanošću i reakcijama publike?

– Svaki dan kada slažemo emisiju uvijek je radimo kao da nam je prva i promišljamo kako ostati relevantni, informativni i aktualni, a s druge strane zanimljivi i publici privlačni. Promišljamo o svakoj temi i događaju, kako ga obraditi i prezentirati. Gledanost je dobra, zadovoljni smo, no uvijek težimo višem i boljem.

Kulturnih bi sadržaja u javnom prostoru zasigurno moglo i trebalo biti i više. Kako zainteresirati televizijsku publiku i javnost općenito za kulturne teme?

– Hrvatska javnost itekako konzumira kulturu. Posebice nakon pandemije, kazališta su puna, kulturnih događanja je puno. No, jedino što dugotrajno može zadržati postojeću publiku i privući novu jest kvaliteta. Kao i u svim drugim područjima, pa tako i u umjetnosti, ono što je dobro i kvalitetno, nema problema s publikom. Na tome treba inzistirati i u to ulagati više.

Foto: Josip MIŠKOVIĆ

Obožavam plesati

Na Prvom programu HRT-a subotom pratimo glazbeni show “Zvijezde pjevaju”, u kojem redovito sudjeluju i vaši kolege s HRT-a. Biste li se možda i vi voljeli i željeli okušati u takvom umjetničkom izazovu?

– Obožavam pjevati, no nema sluha, tako da takav angažman ne dolazi u obzir.

Koliko je, kad smo već kod glazbe, ona prisutna i važna u vašem životu? Koliko slušate, što slušate i kojim putem? Jeste li “tim streaming” ili “tim gramofon”?

– Jako volim glazbu, volim i pjevati, a posebno plesati. Godinama sam plesala klasični, pa suvremeni balet i bez plesanja ne mogu zamisliti život. Plešem u svim prigodama – uvijek sam prva koja počne plesati na bilo kojoj fešti. Slušam svašta, ovisno o raspoloženju, no neka moja glazba na kojoj sam odrastala je novi val.

Kako se još opuštate u slobodno vrijeme i koliko uopće slobodnog vremena imate?

– Većinu slobodnog vremena provodim s obitelji. Obožavam putovanja i svu ušteđevinu trošim na to. Opuštam se i u druženju s prijateljima.

Foto: Josip MIŠKOVIĆ

Djeca – fokus, utočište i snaga

Majka ste dvojice sinova. Kako najradije provodite vrijeme s njima?

– Moja djeca moj su fokus, moje utočište i moja snaga. Jakov ima 15 godina, a Lukas 6. Velika je razlika, pa tako i različite potrebe, odnosno način na koji me trebaju. S Lukasom se igram, volimo slagati puzzle, to me opušta, idemo u kazališta, kina, muzeje, izlete. Jakov je već velik i obožavam s njim razgovarati, biti mu prijateljica, slušati ga, gledati ga kako se pretvara u divnog mladog čovjeka. Ponekad kada dođem s posla u ponoć, razgovaramo satima. Silno sam ponosna na njih i oni su moj najveći uspjeh.

Znamo da ste vi svijet kulture zavoljeli uz svoju majku, koja je bila novinarka kulture u Vjesniku. Idu li i vaši sinovi istim putem? Vodite li ih u kino, kazalište, na druga kulturna događanja?

– Naravno da ih vodim. Lukas tek kreće u školu ovu jesen, a Jakov ide u 1. razred gimnazije. Idu li mojim stopama, ne znam još, no ono što znam jest da Jakov voli hrvatski kao predmet i s lakoćom ga uči, baš kao što sam i ja nekad.

Još malo i ljeto je pred vratima. Imate li već planove za ljetni odmor? Kako ćete ga provesti?

– Ljeta oduvijek provodim na Lošinju, ondje imamo kuću i ondje je naša baza.

Hoćete li možda otputovati na neku udaljenu destinaciju, i koliko općenito putujete?

– Obožavam putovanja. Putujem kad god mogu i poslovno i privatno – kada mi financije to mogu podnijeti. Što se dalekih destinacija tiče, ove godine je u planu Afrika. Karta je već kupljena.

Koja vam je destinacija neostvareni san?

– Island.