Najbolje će biti ako vam TV serija bude zagrijavanje za knjigu koja nudi puno snažnije emocije i puno moćniji umjetnički dojam od serije koju kao da je Netflix radio isključivo radi zarade
Podaci o velikoj gledanosti Netflixove serije »Svjetlo koje ne vidimo« dobri su stoga što će očigledno ekranizacija sjajne knjige Anthonyja Doerra privući pažnju na tu divnu knjigu koja je objavljena 2014. godine da bi godinu kasnije potpuno zasluženo dobila čuvenu Pulitzerovu nagradu, jedno od najznačajnijih svjetskih priznanja za književnost.
Dobro je svakako i to što sadržajem i temom ekranizacija te knjige u ova doba novih ratnih svjetskih ludila djeluje ne samo upozoravajuće, već skreće i pažnju na ispravnost borbe za pozitivne ljudske vrijednosti, odnosno sve ono što isključuje mržnju po bilo kakvoj osnovi, posebno nacionalnoj i vjerskoj.
No, tu negdje otprilike staju pozitivni tonovi ove američke TV serije koju je, dojam je, Netflix radio isključivo radi zarade. Uočljivo je to posebno usporede li se divna knjiga i po svemu ispodprosječna i prečesto odveć površna TV serija.
Francuska 1944. godine
Priča nas vodi u 1944. godinu i francuski (Bretagna) obalni gradić Saint-Mallo u kojem su nakon teškog poraza pri iskrcavanju saveznika u Normandiji njemački vojnici uspjeli održati vlast. Iako im, u trenutku kad je sve izvjesnije da gube rat, taj gradić ne znači ništa, oni ga nikako ne žele napustiti, a odlazak ne dozvoljavaju ni kojoj tisući stanovnika koji pobjeći ne mogu jer je gradić okružen vodom.
Da bi sloboda što prije stigla, saveznički bombarderi gađaju njemačku vojnu infrastrukturu, a pri tome im puno pomaže šesnaestogodišnja slijepa djevojka Marie-Laure, kojoj članovi pokreta otpora javljaju lokacije, a ona ih u šiframa prenosi emitirajući preko radiostanice sakrivene u potkrovlju njene kuće program u kojem, naizgled, čita čuveni roman Julesa Verna »Dvadeset tisuća milja ispod mora«.
Naravno, njemački vojnici znaju o čemu je riječ pa kreće potraga za tajnom radiostanicom. Najbitniji u toj potrazi je osamnaestogodišnji njemački vojnik, mladi stručnjak za radioprijenos Werner Pffenig. On brzo locira mjesto emitiranja, ali to ne želi priopćiti svojim nadređenima. Naime, privlači ga ne samo glas te djevojke, već i činjenica da je odrastao slušajući baš tu frekvenciju na kojoj je jedan stariji čovjek iz noći u noć čitao razne tekstove vezane uz znanost i filozofiju, što je njemu i njegovoj mlađoj sestri Jutti u danima teškog djetinjstva u jednom njemačkom domu za siročad (otac im je poginuo u rudniku, majka umla pri porodu) značilo iznimno puno, otvaralo im oči, budilo nadu u ljepotu života…
Werner se tih sjećanja ne želi odreći i usprkos smrtnoj opasnosti nastoji sakriti lokaciju emitiranja. No, Marie ne traže samo ljuti njemački vojnici. Tu je i časnik Reinhold Von Rompel koji sa sigurnošću zna da je u kući u kojoj se nalazi Marie sakriven i iznimno vrijedan dragulj Plameno more koji bi, dođe li do njega, mu osigurao bogatstvo do kraja života. Potraga za slijepom djevojkom i kućom u kojoj se ona krije počinje…
Režiser serije je Kanađanin Shawn Levy, a scenarij je loše odradio Steven Knight. Uz glumce već spomenute u tekstu, u seriji kao poznatija imena nastupaju Hugh Laurie koji glumi Etiennea LeBlanca, prastrica Marie-Laure i čovjeka koji je svojim emitiranjem preko kratkovalnog radija odredio Wernerov život, Mark Ruffalo koji glumi Daniela LeBlanca, oca Marie-Laure, te Marion Bailey kao Madame Manec.
Zločin nad knjigom
A kako završava, otkrijte, naravno, sami. No, iznimno je bitno reći kako su završeci u romanu i TV seriji – drukčiji! I tu se vraćamo na onu ocjenu s početka teksta vezanu uz čisto materijalistički pristup Netflixove ekipe ekranizaciji ove knjige. Nije to vidljivo u samoj završnici serije koja, za razliku od knjige, ne samo da nema dovršenu priču, već i teži svojevrsnom bljutavom i nerealnom happy endu.
U TV verziji priča staje 1944. godine. U knjizi se nastavlja sve do 2014. godine i donosi priču o tome što je s likovima bilo nakon 1944. i baš u tom dodatku puno je gorčine, tužnih ali itekako realnih poruka koje su u ovoj light TV verziji Doerrove odlične knjige jednostavno izbjegnuti. I nije to sve kad je riječ o gotovo pa malom zločinu nad tekstom Doerrova predloška.
Ne samo da su majstori scenarija knjigu od 530 stranica »nabili« u četiri TV epizode koje traju manje od četiri sata, već su u potpunosti izbacili ili obezvrijedili neke od iznimno važnih likova (Frederick, Wolkheimer), štoviše likove s kojima u literarnoj verziji priča i završava. Kroz te je likove osuda fašističkog režima u knjizi daleko jača i dojmljivija no u preinakama izvršenima u TV seriji u kojoj su, ajde bar je to dobro napravljeno, likovi negativaca odlični i puno dojmljiviji od pozitivaca.
Iako je Doerr dao dozvolu za izmjenu radnje i likova, mnogi s pravom postavljaju pitanje umjetničkih sloboda. Jer, koliko god bili spremni prihvatiti neke promjene vezane uz akcijske dijelove serije rađene zbog dinamičnosti i ritmičnosti TV medija, ipak je malo previše da nije obrađena priča nesretnog njemačkog pitomca Fredericka, da Etienne u knjizi umire u zatvoru, a u TV seriji su ga oživjeli (!), da Werner u knjizi ubija jednu, a u TV seriji potpuno drugu osobu… Jedino protiv čega čitatelji neće imati ništa protiv je to što su u TV seriji u završnoj epizodi scenaristi dali puno više zajedničkog vremena Marie i Werneru. U knjizi je njihov susret jako kratak, u TV seriji se našlo mjesta za nježnu i lijepu višesatnu romansu.
Logični minusi
I dok je Lars Eidinger kao Reinhold von Rumpel, SS stručnjak za dragulje, zaista impresivan, Louis Hofmann kao Werner je tek prosječan (puno je bolju ulogu ostvario u kultnoj njemačkoj SF seriji »Dark«), a najveće je razočaranje – mada je za to sama najmanje kriva – lijepa Aria Mia Loberti koja glumi slijepu šesnaestogodišnjakinju Marie-Laure.
Ali, nije problem ove serije samo u lošoj glumi. Lirsku snagu koju nudi knjiga kroz odličan Doerrov tekst i niz kratkih sjajnih epizoda u ovoj TV seriji nije uspješno oživljena. No, minusi na razini serije su čak i logični zna li se da je Doerr knjigu pisao, putujući i istražujući, punih deset godina, a snimanje četverodijelne TV serije trajalo je manje od godinu dana.
Ipak, što god odaberete, TV seriju ili knjigu – nećete pogriješiti, ali puno snažnije emocije i puno moćniji umjetnički dojam nudi knjiga. Najbolje će biti ako vam TV serija bude zagrijavanje za knjigu čije je drugo izdanje u Hrvatskoj u prijevodu Irene Škarica objavio zagrebački Profil.
O autoru romanaAnthony Doerr je američki pisac rođen 1973. u Clevelandu, u Ohiju. Na Bowdoin Collegeu u Brunswicku, u Maineu, diplomirao je povijest 1995. godine, a likovne umjetnosti magistrirao je na Sveučilištu Bowling. Čitateljstvu se predstavio zbirkom kratkih priča »Sakupljač školjki« (2003.), a prvi roman »About Grace« objavio je 2004. godine. Svjetsku je slavu stekao romanom »Svjetlo koje ne vidimo« (»All the Light We Cannot See«, 2014.) za koji je 2015. godine dobio Pulitzerovu nagradu i nagradu Andrew Carnegie Medal for Excellence in Fiction. Veliki uspjeh doživio je i njegov sljedeći roman »Grad u oblacima (2021.), a oba su ta romana objavljena i u Hrvatskoj u prijevodu Irene Škarica. Roman »Grad u oblacima« 2021. godine ušao je u finale nagrada The National Book Award i British Book Awards. Doerr je dobitnik francuske nagrade Grand prix de littérature américaine. Za svoje je kratke priče i eseje, koji su se našli u brojnim antologijama, primio čak pet nagrada O. Henry Prize. Njegova su djela prevedena na više od 40 jezika, a roman »Svjetlo koje ne vidimo« bio je bestseler broj 1 New York Timesa te je na toj ljestvici ostao više od 200 tjedana. Osim pisanja i objavljivanja knjiga, Doerr je radio kao profesor na MFA programu Boise State University u kreativnom pisanju, a piše kolumnu o znanstvenim knjigama za The Boston Globe. Trenutačno živi u Boiseu, u Idahu, sa suprugom i sinovima blizancima.
|
