Braća Ron i Russel Mael i njihov bend Sparks od početka su karijere svojevrsni Monty Python tim rock glazbe. Otkačenost koju su od prvih albuma početkom sedamdeseih ponudili tržištu podupirući taj otklon nesvakidašnjom glazbom i isto takvim izgledom, nastavljan je desetljećima te, eto, na početku trećeg desetljeća 21. stoljeća, »eksplodirao« jednim od ponajboljih albuma u njihovoj trenutačno 52 godine dugoj karijeri koja traje od 1971. godine i debitantskog albuma »Halfnelson (Sparks)«.

»Povratak kući«

Zanimljivo je i znakovito da je »The Girl is Crying in Her Latte« dvadeset i šesti njihov studijski album objavljen za Island Records, čuvenu diskografsku kuću koja je sedamdesetih objavila njihove ponajbolje albume – »Kimono My House« (1974.), »Propaganda« (1974.), »Indiscreet« (1975.) te »Big Beat« (1976.). »Povratak kući« donio je album koji po svemu zaista podsjeća na sedamdesete, a to znači na najbolje dane grupe koja je tih godina ostvarivala enormne i mnogima neshvatljive uspjehe svojim krajnje čudnim pristupom pop i rock glazbi.

Braća Mael tog su se desetljeća poigravala glazbom spajajući vodvilj, ozbiljnu glazbu i kazališne songove s klasičnim pop okvirima, synth i new vave zvukom, glam rockom, disco rockom… i koliko god sve izgledalo eksperimentalno i neradiofonijski, privlačilo je mnoge.

Montipajtonovski iskoraci

Na tom tragu je i ovaj album. Tipična The Sparks otkvačenost vidi se već u uvodnoj i naslovnoj temi kroz koju oslikavanjem djevojke koja plače u svoju kavicu u kafiću progovaraju o košmarnom svijetu današnjice u kojem mnogi, pjevaju braća Mael, plaču u svoje kave. No, pomaknutost i originalnost u tekstu još je jača u nizu drugih pjesama. U rockerski brzoj i plesnoj »Nothing Is as Good as They Say It Is« slušamo misli 22 dana stare bebe koja je, vidjevši kamo je to došla, uvjerena da bi joj bolje bilo vratiti se u majčinu utrobu.

»We Go Dancing« posprdno je komentiranje totalitarnih sustava, u ovom slučaju Kima Jong-una kojeg predstavljaju kao DJ-a koji rukovodi vojnim paradama. »A Love Story« ljubavna je, kombinacijom disca i rocka iskazana priča u kojoj je dokaz ljubavi kupovina droge za djevojku, a odlična new wave razigrana »You Were Meant for Me« govori o djevojci koja odbija njegovu tvrdnju kako je za njega suđena te večeri. No, kad vidi iznos njegove kreditne kartice, ona mijenja stav! No, vrhunac ovih montipajtonovskih rock iskoraka svakako je »The Mona Lisa’s Packing, Leaving Late Tonight« u kojoj uz plesni ritam saznajemo kako je vječnoj Mona Lizi dosta svega – ne može se više ni tajanstveno smijati pa bira – odlazak.

Opsjednutost filmom

The Sparks su uvijek isticali svoju opsjednutost filmom koja je u slučaju ovog albuma uočljiva u temi »Veronica Lake« posvećenoj fatalnoj glumici, ali i u »Take Me for a Ride« koja je pravi mali scenarij za film u kojem učiteljica dizajna pomaže kriminalcu pri bijegu od policije. Naravno, u nizu pjesama braća Mael kritiziraju i svijet u kojem žive pa su tako društvene mreže i njihova površnost ruglu izloženi kroz »Not That Well-Defined« i »It Doesn’t Have to Be That Way«.

Solidne ljubavne pjesme su erotikom obojena »Escalator« te nježnosti okrenute »When You Leave« i »Gee, That Was Fun«, a pravi mali biser je uz pomoć orkestra ozbiljne glazbe izvedena »It’s Sunny Today« koja s jasnom namjerom oponaša čuvenu antinarkomansku »Perfect Day« Loua Reeda i grupe Velvet Underground.

Hrabro i beskompromisno

S ukupno 47 minuta i 35 sekundi The Sparks će obradovati sve koji ih vole, ali i sve koji od rocka žele i nešto više od obične zabave i ugode. Ponuđena glazbena rješenja, duhoviti stihovi i priče te jasno iskazani stavovi jasno pokazuju da su nakon više od pola stoljeća braća Mael napravila jedan od ponajboljih albuma grupe, album koji je, kako je sam Russel rekao »hrabar i beskompromisan poput onih koje smo nekada radili«. I ne bi to bilo tako čudno da Ronu nije već 77, a Russelu 74 godine. No, godine u njihovom slučaju nisu važne jer – očigledno – otkvačenost nikada ne izlazi iz mode.