Sve se, makar da se samo čini, mijenja. Godina je uostalom nova, mrvu smo stariji nego lani, deblji ili mršaviji, s više ili manje kose na glavi. Sve se makar malo mijenja samo jedno već desetljećima biva isto. Nedjelja, 12.30, televizija i Prvi program HTV-a, a tamo emisija o poljoprivredi »Plodovi zemlje«.

Ako na svijetu i ima štogod dugovječnije, na našim televizijama jamačno nema. I tako već 65 godina, od 21. prosinca 1958. Svake nedjelje, 50 minuta, bez ljetne stanke kako za poljoprivrednike tako i za najšire građanstvo.

Prvi urednik emisije bio je Marijan Sviben. Pa je emisiju nakon njega uređivala Ružica Trauber. Od nje uredničku palicu preuzima Ivo Lončar, a od 1999. godine do danas urednik je Vlatko Grgurić koji je, evo, uredio već 1.280 emisija. Uredio je on ponajviše emisija, urednik je već punih 25 godina i dođe nam kao član obitelji s obzirom na to da se na ekranu pojavi taman tu negdje za nedjeljnog ručka. Ali, nije da se o njemu nešto puno zna.

Ružica Trauber s gostima u studiju

Ružica Trauber na terenu

– Radujem se što je tomu tako – smješka se na ovo Vlatko.

Zvučat će možda mrvu kontradiktorno, ma Vlatko Grgurić je zapravo mlad čovjek, makar je sastavni dio lijepe tradicije. Velikih je tih 65 godina, ali što je tajna te dugovječnosti, u čemu!?

– Kad kažete 65 godina to je doista dugo vremensko razdoblje. Eto, socijalizam je trajao 45 godina pa je propao. Hrvatska, samostalna država, 33 godine, a »Plodovi« 65 – primjećuje zgodno Vlatko.

Što se one dugovječnosti tiče, puno je toga čemu je valja zahvaliti.

– Pa gledateljima je sigurno važno što se emisija posljednjih 30-ak godina stalno vrti u istom terminu. Naučeni su na tu rutinu nedjeljom: podnevni »Dnevnik«, »Plodovi zemlje«, »More« i za kraj Aco Stanković. Taj je blok na HTV-u već godinama jedan od najgledanijih – pojašnjava Vlatko.

Iracionalni strah

Nije, dakako, samo termin ključan. Ponavlja zato Vlatko nešto što je često govorio kad bi ga slično pitali. Zašto gledamo poljoprivredu? Puno je tu razloga, ali u svakom od nas su geni predaka, živjeli su tko zna gdje, u kojim selima. Usto i volimo znati kako se i gdje ta hrana proizvodi. Živimo li u gradovima emotivno je pogledati priče iz krajeva iz kojih smo potekli, kakvi su sad ti prostori, sela koja gledatelji pamte. Naravno, sve je politika, pa i poljoprivreda, ali doista ljudi u emisiji mogu reći što god žele. Agrarni sam novinar, primarni interes mi je poljoprivredna politika i svatko tko je kritičan prema njoj može to i reći. Doista je tako – ističe Vlatko.

U pravu je Vlatko, svi smo sa sela, ali smo na to zaboravili, baš kao što nismo nikada razmišljali da će, kad odu bake i djedovi, nestati onog idiličnog sela iz naše memorije.

Selo je, ipak i prije svega, muka, zar ne!? – velimo.

– Selo je muka, ali više nije kako smo ga još donedavno podsvjesno romantičarski doživljavali. Kad sam bio mali odlazio sam kod bake u jedno malo slavonsko selo pokraj Slatine. Bilo je ondje krava, svinja, kokoši, voća, povrća. Svega. Selo je bilo prepuno djece, života. Danas, a svaki sam tjedan negdje na terenu, ne možeš ne primijetiti potpunu devastaciju, ruralni rasap, i demografski i emotivni. Sela, nažalost, više nisu to kako smo ih romantičarski doživljavali – kaže Vlatko.

Pritom pojašnjava kako je današnje bavljenje poljoprivredom jedan čisto industrijalizirani posao u kojem nema milosti.

– Ili ćeš biti vrhunski, dobar i pumpati prinose, ili te neće biti. Ne tako davno, prije nekih 30-ak godina, ljudi su s pet krava u štali prehranjivali studenta u Zagrebu. Moglo se to nekad. Sad je pitanje može li i stotinu krava omogućiti lagodniji život. Seljaci kažu, teško. Sve je drugačije. S te strane sve se potpuno promijenilo – iskreno će Vlatko.

Kad je tako onda se čini da poljoprivredna emisija dođe poljoprivredniku skoro pa jedini kanal da makar kaže što ga muči. Vlatko ne krije da ljudi često zovu redakciju, njega i realizatoricu Slavicu, ponajviše kako bi se požalili.

– Kad su u sukobu s državnim institucijama, kad su pred nerješivim problemom, ne javlja li im se Ministarstvo ili neka agencija na telefon, tada zovu nas i kažu: »Ne možemo više tako, nemamo izlaza, reći ćemo to javno, u kameru.« No, otkad smo u Europskoj uniji toga je sve manje, u poljoprivrednike se uvukao neki iracionalni strah, ne žele se zamjerati. Prije su bili puno otvoreniji. Sad smatraju kako se poljoprivredna politika ne kreira ovdje, u Hrvatskoj, već da je kreiraju europski birokrati koji našu agrarnu stvarnost uopće ne doživljavaju – kazuje Vlatko. A uostalom i zašto bi jer hrvatska je poljoprivreda mala, zanemariva, manja od jedan posto vrijednosti poljoprivrede Europske unije. Po tome smo im beznačajni.

»Plodovi zemlje« oduvijek imaju vrsnu ekipu

Teren je privilegija

Samo, koliko njega kao urednika i novinara koji još uvijek »starinski« odlazi na teren, dotaknu ako ne i »pojedu« sve te često teške teme!?

– Biti s ljudima, u stvarnom životu doista je dragocjeno iskustvo. Privilegija je odlaziti na teren – k’o iz topa će Vlatko.

Na teren odlazi s tzv. sporovoznim ekipama, s ljudima koji malo drugačije, kako kaže, promišljaju reportažu.

– To su umjetnici slike i tona malo starije garde, poznajemo se u dušu i na terenu uživamo, lijepo nam je raditi. Osmislimo priču i bez muke je realiziramo, jer više manje znamo što bismo pričom željeli reći. Odlazak na teren je baš privilegija – ističe Vlatko.

Da se, pak, na terenu i dogodi svega, dokaz je živa istina da je Vlatko i oteliti jednu kravu morao na putu. Selo u Gorskom kotaru, snimanje, kad kaže gazda: »Teli se krava!«

– Snimatelj je nastavio snimati, a mi drugi ajmo. I izvučemo tele, a gazda kaže: »Neka se, meni u čast, tele zove Vlatka!« No dogovorili smo se da ipak bude Tonka, po Toniju, našem tonskom snimatelju iz ekipe. Zanimljiv je i nastavak priče. To isto selo posjetili smo i nakon deset godina, slučajno je u ekipi bio i Toni. E sad, za vrijeme prvog snimanja u tom gorskokotarskom selu bilo je stotinjak krava. Kad smo se vratili nakon deset godina preostalo ih je samo četiri. A među njima i Tonka, eto sudbine – priča Vlatko.

Vlatko Grgurić uredio je najviše emisija, ma ima on i za to neko racionalno objašnjenje.

– U 65 godina emisiju je radilo samo četvero urednika: Marijan Sviben koji ju je uređivao četiri godine, Ružica Trauber 32 godine, Ivo Lončar šest i pol i, evo, ja radim 25 godina. A uredio sam više nego svi oni zajedno jer emisija sad ide svake nedjelje, prije se izmjenjivala s Beogradom, Sarajevom, Ljubljanom.

Izlazak na teren i danas je privilegija

Godinama isti problemi

Mali milijun emisija, sve redom i angažirane, a opet se onom nekom prosječnom gledatelju čini da su problemi u poljoprivrednika vazda isti. Nikako da ta zeleno-modra veza profunkcionira, uvijek je uvoziti jeftinije nego proizvoditi… Ima Vlatko i glede toga zanimljivu anegdotu.

– Prije desetak godina u studiju mi je bio tadašnji zamjenik ministra poljoprivrede. Bilo je ljeto, na dnevnom redu problem otkupa pšenice. Za uvod u razgovor pogledali smo reportažu Mire Gantara, bio je već godinama u mirovini, a tu je reportažu objavio još desetljeće prije. Naravno da to gostu nisam rekao, odgledao je priču ne shvativši da gleda staru reportažu, komentirao ju je kao se dogodila jučer. I to govori da godinama u poljoprivredi vučemo iste probleme, aktualnosti otprije deset i više godina možeš objaviti i danas, bit će žive kao i tada – tvrdi Vlatko.

U spomenutoj reportaži poljoprivrednici su tražili da cijena pšenice s kune »naraste« na kunu i deset lipa.

– A tada je gorivo bilo četiri kune. Danas je 14 kuna, plavi dizel devet, deset. Ali cijena pšenice je ostala više ili manje ista – ilustrira Vlatko.

Reklo bi se, sistematski tu nešto nije u redu.

– Teško mi je shvatljivo kako mala država s brojnim klimatskim i pedološkim pogodnostima, s radišnim ljudima nije sposobna prehraniti samu sebe. Mali smo, ima nas ne više nego neki malo veći srednjoeuropski grad, a ne možemo proizvesti voća, povrća, mlijeka, mesa, da smo barem u tim egzistencijalnim proizvodnjama samodostatni!? I sramota je da imamo dovoljno samo pet poljoprivrednih proizvoda. Nema te politike koja može opravdati činjenicu da proizvodimo manje od 50 posto mlijeka ili manje od 50 posto svinjskog mesa. Pa nije uzgojiti svinju umjetnost. Ali, u Hrvatskoj to, tko zna zašto, ne uspijevamo – ističe Vlatko.

Trgovcima je lakše podići slušalicu telefona, naručiti tisuće tona jednakih unificiranih svinja iz, primjerice, Danske. A to nas onda vodi i do državne politike koja nije napravila da se od poljoprivrede dobro živi. Premda…

– Ne mogu reći da nema poljoprivrednika koji žive dobro, vrhunski. Apsolutno ima. Neki su stekli to što nas dvojica nećemo za dvadeset života. Ali, oni su velika, velika manjina, možda samo pet posto od svih koji rade poljoprivredu. Drugi su, mahom, teška socijala – iskreno će Vlatko.

E, sada tu autor ovog teksta mora priznati sugovorniku kako se teško miri s činjenicom da se selo apartmaniziralo. Smješka se Vlatko, kaže i tu smo mi europska pravila malo previše slobodno protumačili.

– Posjetio sam davno jednom austrijsko selo. U njemu je vrtić uz koji je farma krava. Nisu Austrijanci blesavi, od malih nogu djecu uče kako je proizvodnja bitna, da krave ne smrde, da se u štalama stvara nova vrijednost, oplemenjuje ruralni prostor kako bi djeca ondje ostala živjeti. U našim selima gospodarske zone projektiraju se kilometrima od centra sela, u poljima bez infrastrukture, pa kako bi ondje sagradio štalu koštat će te deset puta više nego kad bi je sagradio u urbanijem prostoru. A otjeran si izvan sela, pazi – sela, jer ljudima proizvodnja smrdi – pojašnjava Vlatko.

Na snimanju jubilarne emisije 2018. godine – Vlatko Grgurić, Zvonimir Kolar, Ružica Trauber i Mladen Stubljar

Svi smo jednaki

Zapeli mi u problemima, a tekst kani obljetničarski biti. Ima zato nešto što se ne smije preskočiti, što je posebna kvaliteta »Plodova zemlje«. Tu se, naime, daje i dignitete i pozornost dopisništvima što ih javni servis ima, dopisništvima što su pomalo u drugom planu makar u njima radi kvalitetan neki svijet koji zna napraviti dobru, staru reportažu i priču. Slaže se s našom konstatacijom Vlatko.

– Kad ljudima daš slobodu, prostor da sami na terenu procijene potencijal priče, tad će dati najbolje od sebe. Ja u Zagrebu nešto objedinjujem, smišljam, ali bez kolega, bez plejade svih koji su desetljećima radili po dopisništvima i centrima HTV-a, ne bi bilo emisije. I nismo mi samo kolege, mi smo prijatelji. Ne mogu se sjetiti da smo ikada jedni drugima izgovorili neku tešku ružnu riječ. Ne radim pritisak, volim da to što rade naprave iz gušta i to se vidi na ekranu, barem se nadam – ističe Vlatko.

A na teren ide i sam, tako je zapravo jedan od njih.

– Svi smo jednaki i radimo proizvod koji je očito dobar – zaključuje Vlatko.

Svjestan je Vlatko i termina od nedjelje, aktualne nam situacije ako ne i dane nam permanentne štufosti. Nastoji stoga on emisiju složiti tako da nađe neki kompromis između »dobrih« i »loših« tema.

– A želio bih, kažem to često kolegama, napraviti jednu emisiju da bude veoma pozitivna, od početka do kraja. Da je sva vedra i vesela, optimistična. To je, naravno, teško, a jedan od razloga je i taj što ljudima kojima je u poljoprivredi dobro televizija i ne treba – priznaje Vlatko.

Vlatko Grgurić diplomirao je agronomiju. U novinarstvu je, kaže, završio slučajno. Taman te 1994. godine kada je kraju priveo fakultete pokretao se Treći program HTV-a i tražili su se za njega djelatnici. Velikoj audiciji koja se održala na Velesajmu pristupilo je oko 2.500 ljudi. Vlatko je prošao, završio u Redakciji gospodarstva, a kako je Ivo Lončar godinu dana prije preuzeo emisiju trebala mu je pomoć.

– Zapravo, već 1995. godine počeo sam raditi s Lončarom. Ali, ima jedna druga zanimljiva priča. Kad sam bio mali moj tata je bio direktor poljoprivrednog kombinata u Virovitici. I kako su se u vrijeme Ružice Trauber emisije često radile uživo, jednu su radili i iz Virovitice. Mi smo to doma gledali, ja sam bio mali, jedno šest, sedam godina, na televiziji Ružica i moj tata, a ja kažem sestri: »Vidiš, to ću ja raditi jednog dana, to što radi ova teta.« I sestra i ja pamtimo tu priču! Eto, silnice se nekad sasvim slučajno poklope – smije se Vlatko.

Poklopile se jesu, ma tko je mogao i slutiti da će se plan jednog šestogodišnjaka ovako oživotvoriti.

– Da je meni netko prije 15 godina rekao da ću ostati i dandanas u ovom poslu koji radim, ja bi rek’o da je lud. Ali, godine nekako idu, slažu se jedna na drugu. Evo, ako odem u mirovinu sa 67, trebam još napraviti 600 i nešto emisija i to je otprilike to, ako ostanem u ovom poslu – računa Vlatko.

Računamo i mi, 600 plus 1.300… Dotjerat će taj i do 2.000, taman da ga i opet natjeramo na priču.