Šime Sušić prvi je hrvatski Masterchef. U finalu, njegovih pet ribljih sljedova nadmašilo je pet vrhunskih delicija Srđane Jevtić. Titula, 200 tisuća kuna, pravo na objavu kuharice i štošta drugo, sve je to Šime zahvaljujući umijeću ponajboljeg kuhara amatera u nas, odnio doma. No, na dogovoren razgovor je svejedno došao na biciklu. Jednostavan, spontan, običan u onom najboljem smislu riječi. Čovjek s kojim u čas prelaziš na »ti« kao da se znate sto godina. A opet, zvijezda je rođena. Ljudi ga na cesti pozdravljaju i čestitaju. Šimi su, nema sumnje, vrata kuhinje zauvijek otvorena. 

Prvo pitanje, čista klasika – kako se osjećate kao prvi hrvatski masterchef?

– Ha! Iskreno, ne znam. Mislim da još ni sam nisam svjestan toga. 

Gotovo su svi od 20 finalista već dobili neke poslovne ponude, neki su ih i prihvatili, no zaposlenje vama očito nije bio motiv za prijavu.

 – Ne, to definitivno nije bio motiv. Za razliku od ostalih kandidata, nisam se sam prijavio, to je učinila prijateljica, a ja sam se dugo nećkao da li da uopće odem na audiciju, ili ne. Odnosno, kad mi je javila da me prijavila, pogledao sam strane Masterchef emisije, vidio što oni rade i pomislio – nemam šanse! No, ipak sam otišao na audiciju i taj prvi susret sa žirijem nije baš bio dobar. Baš su me popljuvali. 

Novci mi ne trebaju

Što ste to kuhali na audiciji?

– Radio sam seitan. Radio sam polpete od trlje, tjesteninu od heljde s vrganjima i seitanom, te suši od pastrve i skuše na integralnom povrću. Vježbao sam doma. Imali smo pola sata za pripremu i iz drugog pokušaja mi je trebalo 29 minuta 

Čini se da ste iznimno sistematičan čovjek. 

– Može biti da je to utjecaj sporta. Treniram atletiku 12 godina i mislim da je to definitivno utjecalo na mene, da sam, možda i malo previše, isprogramiran. Ali, vidjelo se u finalnom tjednu da u mene nema uzbuđenja – išlo mi dobro ili loše, svejedno. 

To je valjda ono zbog čega su vas u jednom trenu prozvali El Bahati. Ali nije to bahatost?

– Ne, to sam ja! Zadnji tjedan svi su letjeli po kuhinji, a ja sam nekako bio sasvim smiren. 

Koliko godina ste trenirali atletiku?

– Deset, jedanaest godina, 1500 metara. Bio sam dvije godine za redom seniorski prvak Hrvatske u dvorani. 

I gdje je zapelo?

– Koljeno, koljeno je zapelo. Ozlijeđen sam već godinu i pol dana, i to nekako neuspješno saniram. Ne znam, sad imam novce. Kad podmažeš, možda krene nabolje. 

Što ćete onda s tih 200 tisuća kuna nagrade?

– U atletici sam dugo, u taj sport sam više uložio nego dobio i to debelo, kroz cijelu emisiju mi je vodilja bila da se borim protiv čovjeka i protiv kandidata, a ne za pobjedu. To mi je ostalo natjecateljski. A novci mi ne trebaju. Odnosno, ne trebaju mi za ništa osim za koljeno. I ako će trebati svih 200 tisuća za koljeno, ići će za koljeno. Ako ne u Hrvatskoj, idem u Švicarsku. Negdje ćemo nešto napraviti. 

Dobro, ta prijateljica koja vas je prijavila, što ste njoj skuhali da je to učinila?

– Iskreno, mislim da joj nisam nikada kuhao. U biti, kuham užoj rodbini, curi i prijateljima. Prije dvije, tri godine pročitao sam članak u novinama kako Hrvati pojedu sedam, osam kila ribe godišnje. Sam sam proveo istraživanje, išao zapisivati koliko ćemo ribe u godinu dana pojesti moji roditelji i ja. Ispalo je da smo nas troje pojeli 253 kila ribe, a ja od toga 96 kila! Kuham za dvije-tri ekipe i uvijek me forsiraju da im kuham ribu. A kad ih pitam zašto jedu tako malo ribe, odgovora su najčešće dva: ne znaju prepoznati kvalitetnu ribu i ne da im se čistiti. 

Tko o čemu, vi o ribi. A fetivi Zagrepčanin!? Ili ipak niste? 

– Tata mi je s Raba. Stopostotni Rabljanin, s tim da je osnovnu i srednju školu završio u Šibeniku. Onda je otišao u Split studirati i tamo upoznao mamu. A mama mi je po tati iz Imotskog, a po mami s Hvara, iz Jelse. 

Ajde, sad mi je ta ljubav prema ribi jasnija, ali mi je s obzirom na mamine korijene malo manje jasna ta odioznost prema mesu.

– Ma nije da ne volim meso. Meni je meso, što ja znam, nezanimljivo. Mislim, svo ovo meso koje valja je preskupo. Riba je još uvijek jeftinija. 

 Znači, Hrvati i riba…

– Nula bodova! 

Je li Masterchef reality? 

 – Nije, zato jer treba uključiti mozak i biti kreativan. Dok nas je bilo 20 u kući, raspravljali smo o tome kako, kada smo se prijavljivali, nitko od nas nije očekivao ovakav format. U startu nam se činilo da je to više snimanje, a manje kuhanje, ali kada bolje razmisliš, stvarno svega naučiš u tih 90 dana. Iskreno, mislim da se od nas 20 nitko ne bi prijavio na reality kao što je Big Brother. Ovo nije reality! Tu nije bitan privatan život niti išta slično, a ako su možda i isplivali ti međuljudski odnosi, bilo je to minimalno. Pogotovo kad nas je u finalu ostalo pet. 

Robinzonski turizam

Što je onda to privuklo ovoliko ljudi? 

– Zanimljivo je. Dinamično. Možda je jedina zamjerka koju čujem ta da bi bilo puno bolje da se pokazuje još više kuhanja, a opet dojam je da su ljudi najviše gledali naše izjave. Mislim da je razlog ovakvom boomu i taj da je ovo prva sezona. Mislim da će sljedeće godine kandidatima biti puno teže, jer znaju što ih očekuje. 

Kako je bilo u kući s 20 ljudi? Niste se »klali«?

– Ne. Bar ja nisam. Mislim da je izoliranost najviše utjecala na ljude koji imaju djecu. Njima je bilo puno teže. Meni je bilo kao da odem u Crnu Goru na pripreme i budem 60 dana na brdu. Isto mi je. Meni je to normalno. 

Što je za vas najveća dobrobit od emisije? 

– Drago mi je da me ljudi zaustavljaju, da imam neku podršku, da sam im ispao drag i simpatičan koliko je to već moguće. Dobio sam neke ponude za posao koje, kad bolje razmislim, i nisu tako loše. Ali, ja ne bih uspoređivao svoje kuhanje u emisiji s profesionalnom kuhinjom. Po meni je to neusporedivo, raditi jelo za tročlani žiri ili dobiti 30, 40 narudžbi. Drugo, ja nisam profesionalni kuhar. Sada će biti »pet minuta» moje slave i sada bih ja to trebao iskoristiti. A što da radim? Da si uništim ljeto i odem u neku kuhinju raditi na 200 stupnjeva!? Za sada ne bih. 

Bježite na otok Svetac. Može li dalje i pametnije? 

– Ha, ha. Patim na te neke udaljene otoke, volim taj robinzonski turizam, priuštio sam si Palagružu i tamo je super. Bit će na Svecu zanimljivo. Idem na deset dana.   

Čevapčići u Dalmaciji

Planira li se na Svecu išta osim odmora? Nešto što se kuhanja tiče? Valjda nećete ići dalje gradela!?

– Bit će klasične gradele! Budimo realni, to je more. Lovit ću ribu i odmarati se. Ništa pametno.    

Masterchef ste, ali s obje noge na zemlji. Vama nije trebao veliki šef Zembo da vas s visina spušta na zemlju. Kakvi su vam planovi za budućnost i jesu li vezani uz kulinarstvo? 

– Studiram geografiju i povijest, čeka me obrana diplomskog. Uzeo sam profesorski smjer što sigurno nije usko vezano uz kuhinju. A opet, kada razmislim, dobro je imati još neku mogućnost za posao, pogotovo kad vidim gdje živim. A, iako me more vuče, radije bih radio u restoranu u Zagrebu, nego na moru. U Zagrebu je veći izbor ribe nego na bilo kojem otoku. 

Što je tome razlog?

– Otočani više vole loviti ribu nego ju jesti. A i tu je bolje tržište. 

Što vam je bilo najgore za odraditi u emisiji?

– Tjedan deserata. Mislim da mi je to bilo najslabije, jer moj mozak nije mogao percipirati da se deserti mogu raditi bez recepata, da to možeš improvizirati, a da desert bude kvalitetan. 

 Od tri člana žirija, Tomislav Gretić vam je svima bio najviše pri srcu. 

 – Prvo što kod njega vidiš, jest da kuha s ljubavlju, da ima kuharske pokrete, da odiše nečim što imaju samo vrhunski kuhari. S druge strane, ima 40 godina, a kuha valjda 20. Bio je šef kuhinje na četiri kontinenta i sve zna, što god pitaš. I stvarno je strog, a pravedan. 

 Gdje smo, dakle, mi Hrvati kad je kulinarstvo u pitanju?

 – Glavni je problem što je sinonim za dalmatinsku kuhinju ćevapčić, pljeskavica, ražnjići i dokle god je tako, ne vidim neku svijetlu budućnost. A mi? Mi smo imali žiri koji nam je dao smjernice u smjeru kojih smo se i razvijali. Loše je to što možda dva posto restorana tako radi. Ljudi su kod nas naučili jesti juhu ili kakvo predjelo, onda glavno jelo koje mora biti obilato i desert, a meni je puno draže sedam, osam sljedova. 

Ali je i skuplje? 

– Ne nužno. Evo, David Skoko radi s najjeftinijom ribom i radi čuda. Napravi tartar od morske mačke!   

Rabljani padaju na Podravke

Koju ja u pravilu zaobilazim. 

 – A ja ju sušim. Meni je odlična. K’o bakalar. Ha, svašta mi radimo u Zagrebu, na Trnju, na petom katu. Sušimo hobotnice, tabinju, ražu, morskog psa, ugora, vino pravimo usred Zagreba.    

Počeli ste kuhati uz mamu. Je li još uvijek ona ta koja kuha najbolje, ili ste se razišli koncepcijski?

– Nismo se razišli, zadovoljan sam kako mama kuha. Dalmatinska spiza sto posto. Ali, apsurdno mi je kad se govori i misli da je dalmatinska spiza samo more. Prvi sam protiv toga. Meni je super i kaštradina, i soparnik, i masu stvari iz Zagore. 

Znači, sad ste sam šef kuhinje na Trnju, s obzirom da su roditelji mahom na Rabu?

– Cura se preselila k meni, pa skupa kuhamo. Makar je iz Podravine, skroz se prebacila na dalmatinsku kuhinju. Inače, čini se da Rabljani padaju na Podravke. Vedran Beg je s Raba i ima suprugu iz Podravine, moja je djevojka iz Podravine, brat moje bake s Raba oženio je Podravku! 

Čujem da se mentor toliko zagledao u Masterchefa da još nije stigao pročitati rad u ova tri mjeseca. 

– Istina je. Rekao sam mu da me neće biti neko vrijeme, pa da se ne žuri s diplomskim i on je to doslovno shvatio. Ali mi je zato diplomski »strava«. 

Koja je tema?

– Utjecaj i posljedice balastnih voda na Jadran. Super je tema, jer se cijeli diplomski bazira na pretpostavkama, što bi bilo kad bi bilo. 

Ajmo za kraj još malo klasike – što je to onda presudilo da baš vi postanete prvi hrvatski Masterchef?

– Mislim da je veliki faktor i sreća. Treba imati dosta sreće. Jer, od ovih pet finalista, nisam siguran da ja najbolje kuham!