U svakoj ulozi, ma koliko ona opsežna bila, ja sam iznova suočena sa svim svojim strahovima, slabostima, nesavršenostima, neznanjem, predrasudama (iako često mislimo da ih nemamo). Svaki put sama sebi radim reviziju
Jadranka Đokić jedna je od najtalentiranijih mladih hrvatskih glumica. Za ovu tezu i ne trebaju neke posebne vještine, dovoljno ju je pogledati u svoj sili formi i žanrova u kojima pliva kao riba u vodi. Glumica je to izraženog (i rijetkog) komičarskog talenta, koji se očituje kako u kazališnim predstavama i filmovima tako i u televizijskim serijama, što je potvrđeno i brojnim nagradama.
No, ono po čemu ova rođena Puljanka i stalna članica ansambla Zagrebačkog kazališta mladih plijeni pozornost gledalaca jest prirodnost kojom je u stanju izgovarati teške dionice kanonskih kazališnih tekstova. Uvijek zanimljiva za razgovor, Jadranka je ovih dana posebno zauzeta brojnim projektima.
Teško vas je uhvatiti ovih dana. Recite na kojim sve projektima trenutačno radite da ste tako nedostupni?
– Ha haaa! A čuj… Pitaš me, kako to obično biva, upravo u periodu kada izmišljam pauzu za ručak! Bila sam između obnove predstave Revizor Jerneja Lorenzija, svakodnevnog rada s Borutom Šeparovićem na novoj predstavi kojoj premijera ima biti u subotu 19. veljače u ZKM-u, gostovanja u Beogradu, večernjih predstava, i sve to u mojoj matičnoj kući ZKM-u. Kuća – pos’o – pos’o – kuća!
To znači da radite praktično od 0 do 24. Je li to rezultat nekog nepromišljenog planiranja ili jednostavno volite takav način rada?– Ma da ne bi pretjerivali i krivo se shvatili, satnica jest ispunjena ovaj mjesec maksimalno. Angažman za glumca je vrlo često periodičan – u jednom trenu se radi maksimalno, a već u sljedećem nađeš se u situaciji da dva mjeseca ne radiš ništa. Nije u pitanju sviđanje. Iskreno, u ovom trenutku se smatram povlaštenom, zahvalnom i sretnom. Imam mogućnost stvarati kontinuirano i raznovrsno, danas imati tu stalnost u radu je stvarno premija. Teško je glumcu koji ne može ili nema gdje glumiti, pogotovo danas kada je većina kazališta zatvorena za vanjske suradnike, pa biti slobodan umjetnik, osoba takvog »egzotičnog zanimanja« postaje prava borba.
U glumačkoj karijeri pokazali ste zavidan komičarski talent, no u kojem žanru, ili u kakvim ulogama nalazite najveći izazov?– Ma znam da je to već dosadna rečenica, ali uistinu svaka uloga mi je izazov. U svakoj ulozi, ma koliko ona opsežna bila, ja sam iznova suočena sa svim svojim strahovima, slabostima, nesavršenostima, neznanjem, predrasudama (iako često mislimo da ih nemamo). Svaki put sama sebi radim reviziju.
Dosta uspješno balansirate između televizije, filma i kazališta. U čemu je tajna prilagodljivosti?– Ne podnosim mistifikaciju niti jednog od navedenih medija. Nešto drugo mi je, pored onih nužnih tehničkih znanja, bitno. Bitan mi je čovjek, priča koju nosi sa sobom. Bitno mi je što ima reći. Ispunjenje je potpuno kada nešto od tih htijenja uspije iskomunicirati s onima kojima je usmjereno.
Odnedavno vas se može vidjeti i u reklamama. Hoćete li uskoro iskakati iz paštete?– Reklame mi omogućuju da se bavim onim što volim i želim. A to što me se vidi nije do mene privatno, ipak se ne bavim poslom koji je povučen u četiri zida. A kada je borba za pravu stvar u pitanju, iskakat ću i iz paštete ako treba.
Više u subotnjem prilogu Novog lista Life
