Profesorica hrvatskog jezika Prve sušačke gimnazije Marijana Trinajstić ove je godine hrabro zakoračila i na pistu ljepote te osvojila lentu u kategoriji Platinum kao mama s najviše osobnosti.

Ova 58-godišnja Riječanka majka je dvoje djece te baka troje unučadi. Već se tridesetak godina druži s učenicima, a osim što predaje hrvatski jezik, njeguje i dramsku pedagogiju, pa s učenicima redovito sudjeluje na dramskim državnim smotrama mladih gdje često osvajaju nagrade.

Osim što poučava mlade kako se izraziti i pronaći svoju najbolju verziju, kroz pisanje i druge dramske metode i sama se bavi pisanjem, a nedavno je objavila i svoju prvu zbirku pjesma. O doživljajima s natjecanja ljepote, Marijana nam je otkrila neke manje znane detalje.

Nedavno ste se natjecali na izboru za Najljepšu mamu, što vas je motiviralo da se prijavite? Jeste li ranije sudjelovali na natjecanjima ljepote?

– Drago mi je što mogu predstaviti natjecanje na kojem sam sudjelovala, ali i motivaciju i ishode za koje ste me priupitali. Nakon 32 godine staža i 58 godina starosti s rezultatima u radu kojih je uvijek bilo, odlučila sam se poigrati s popularnom kulturom, pogotovo jer su kriteriji za prijavu krajnje jednostavni – žena mora biti majka, državljanka Hrvatske s prebivalištem u RH i imati najmanje 23 godine.

Natjecanje se održava u tri kategorije, a jedna od njih je Platinum, za mame, a možda već i bake, od 54 godine starosti nadalje. To je bila kategorija u kojoj sam se ja natjecala. Vlasnica licence je Maja Gnjidić Verdecchia, za sebe kaže da je Šibenčanka s talijanskom adresom.

Naziv natjecanja je klišeiziran, ali zapne svima za oko. Citirat ću vlasnicu licence i organizatoricu čije su me riječi i ohrabrile za prijavu: »Ovo natjecanje u temeljnoj premisi, nije klasičan izbor ljepote. Ne gledamo opseg, visinu, kilažu. Naše finalistice prvenstveno osvajaju svojom osobnošću, a potom svim ostalim kvalitetama.«

Osim toga, dodala je, kako smo mi mame već najljepše svojoj djeci i kako to nitko ne može poreći. U osnovi natjecanja bila su predstavljanja vještinama kao i prolaz iz polufinala u finale.

Polufinalni izbor, na kojem sam sudjelovala, održan je na otoku Ugljanu. Vještina koju sam odlučila predstaviti povezana je s mojim dramskim poučavanjem, jer odmalena sam i ja LiDraNovka, čuvam to dijete u sebi i to je moje najveće bogatstvo i tajna svega ostvarenoga.

Svojim dramskim monologom poručila sam mudrost skrivenu u bajkama, možda potakla i na koje promišljanje o njima, jer Crvenkapica je priča o putu jedne djevojčice od majke do bake, a on počinje na dan kad je dobila crvenu kapicu!

Najveći problem – štikle

Jesu li vas i učenici podržali u natjecanju?

– Za ovo moje istupanje iz komforne zone znali su, osim članova moje obitelji, moj razred i učenici kojima predajem. Nekima sam i izvela monolog i dala svojoj najvjernijoj publici na prosudbu.

Moj sin i kći znaju odavno da baka i mama baš i ne može a da nešto u igri s troje unuka ne odglumi ili otpjeva. To je moj način bivstvovanja, a primirim se jedino kada sam u publici i pratim što se zbiva na sceni našeg »Zajca« kako bih o tome pisala za stranicu kazalište.hr. Nema veće sreće od one kada vas učenici koje morate usmjeravati na vještinu pisanja i pismenosti dočekaju s komentarom: »Čitao/la sam kritiku i mislim da ću pogledati predstavu.«

Upravo je to i svrha moga pisanja, privući mlade kulturi, predstavama, našem matičnom kazalištu kako bi sami na osnovi stečenih znanja i vještina kritički promislili i zauzeli stav.

Raspravljamo zatim o mnogočemu, o mojim i njihovim za i protiv stavovima. Raspravljali smo i o ovome natjecanju. Znam da sam im rekla kako su me trebali naučiti i hodati u štiklama, jer to je zaista bio jedan od mojih većih problema u Šibeniku gdje je održano finalno natjecanje.

Knjige su me usmjeravale učiti hodati stazom života, ne i ovom paradirajućom. Vjerujem da se radom može sve naučiti, a sveživotno učenje je i tajna vječne mladosti.

Što ste još naučili na izboru, kakvo je to općenito bilo iskustvo za vas?

– Bilo mi je predobro saznati kako je svaka mama došla s namjerom promoviranja nekog od svojih talenata, od heklanja, izrade nakita, plesa, krojenja i šivanja, do izrade slastica…

Ponosno su predstavljale svoje gradove, a zanimljivo je kako su neki gradovi podržali svoje kandidatkinje. Bilo je tu promotivnih materijala kao i isticanja baštine koju pojedini grad čuva i ponosno predstavlja. Šibenik kao domaćin naročito nas se dojmio, proveli smo prekrasne trenutke.

Rijeka ima puno mama i bez sumnje snažnih žena s osobnosti te ih pozivam na prijavu za iduću godinu. Kako sam već spomenula, ciljano sam se odlučila prikazati što je dramski pedagog i dramska pedagogija, poručiti, ukoliko doprem do medija, da nam je potrebno njegovati taj dio razvoja osobnosti u mladih.

Upoznala sam žene svih dobnih skupina, iz različitih dijelova lijepe naše Hrvatske, s različitim statusima obrazovanja, bračnog statusa, broja dječice i svaka od njih je talentirana, jedinstvena i posebna na svoj način, a zajednički nam je nazivnik – majka!

Oduvijek usmjerena prema umjetnosti

Školska natjecanja

Nedavno ste bili i na natjecanju iz hrvatskog jezika, koliko su danas mladi zainteresirani za natjecanja?

– Da, više i ne brojim koliko su puta moji učenici dolazili do razine Državnoga natjecanja, ima ih koji su otišli u znanost i danas su prepoznati stručnjaci na fakultetima. Nisam nikada primijetila opadanje interesa za natjecanje, veliki je broj prijavljenih već na školska natjecanja, na županijskim razinama kao i na državnim iz svake razine – razreda bude ih oko trideset.

Ove godine vratili smo se u Rijeku s drugim i dvanaestim mjestom u kategoriji trećih razreda.

Prije desetak godina osvojili ste i nagradu u povodu Svjetskog dana učitelja?

– Za županijsku nagradu tada me je predložilo Nastavničko vijeće, a na prijedlog ravnateljice, profesorice Škarić koja je kao nastavnica likovne kulture prepoznala nanizane uspjehe u dramskoj pedagogiji i drugim natjecanjima kao i moj rad u stručnim radnim skupinama pri izradi testova za natjecanja ili ispite Državne mature.

Od tada do danas promovirana sam u zvanje savjetnika i treći puta, odnosno stekla sam trajno zvanje. Objavljujem metodičke radove i na engleskom jeziku na europskoj platformi Europeana, nastavničko zvanje je sveživotno učenje i rast.

Redovito pohađate i treninge e-bodyja, o kakvom je treningu zapravo riječ?

– Nikada nisam prestala brinuti o zdravlju tijela i duha te je sada e-body trening jedan od načina treniranja koji mi ne oduzima previše ni od vremena ni od novčanika.

Uz manje fizičkoga napora, pogotovo za nas u godinama, održavaju se mišići. Trening mi je i svojevrsna rehabilitacija kojom pazim da ne ozlijedim i opteretim već operiranu patelu. Trening zovu treningom budućnosti, jer elektrostimulacija aktivira mišić koji ste ciljano i sami pokrenuli te se učinak uloženog napora višestruko i brže vraća.

Nevjerojatno je koliko žena može imati snage i naći vremena za sve životne izazove. Hvala predivnim i susretljivim djevojkama, znalcima u svojoj struci Andrei i Valentini koje me rado savjetuju i uvijek, jer me poznaju u dušu, sugeriraju prirodnu njegu lica i tijela.

Nakon treninga nalazim i trenutke za opuštanje uz omiljenu glazbu, udaljim se od stvarnosti, zavrtim svoje snove i rado ih zamislim već ostvarenima. Nastojim ne sanjati život, već živjeti svoj san. Zahvalna sam i ponosna mama koja je na životni put izvela Kristijana i Leu, djecu koja su danas uzorni i vrijedni ljudi, a Kristijan je i roditelj troje dječice.

Marijana kako je vidi unučica Petra

Mobitel je oruđe

Godinama već vodite dramsku skupinu, a redoviti ste i na smotrama LiDraNo.

– Kao dramski pedagog dvadesetak godina podupirem mlade u dobi od 15 do 18 godina u onim trenucima kada se žele odvažiti i poručiti nešto okolini. Potičem ih to činiti bilo pisanjem scenarija, adaptacija, priča, pjesama, glumom, dakle, dramskom kreacijom koja može biti individualna ili skupna. Da bih uspijevala i nastojala u tom smjeru, trebala sam proći specifične i nezaobilazne edukacije u kojima sam i sama rasla u osobnoj i poslovnoj perspektivi.

Učim ih odvažiti se iskazati sebe načinima koje bi okolina trebala naučiti prihvaćati kao ekvivalente onim tradicionalnim vrednovanjima nečijeg znanja. Ovim se vještinama uče spontano, svojevoljno, kao srednjoškolci odabiru dramsku umjetnost i kulturu kao fakultativni nastavni predmet.

Stvarnost koja oblikuje osobnost je jedno, a paralelni virtualni svijet koji može zavarati svakoga neukoga te otvara prostor lažnim predstavljanjima gdje pogotovo mladi, uvjere sve oko sebe i sebe same da su pjevači, pisci, pripovjedači, novinari itd. Nejvjerojatno kako virtualni svijet postaje stvarniji od stvarnog tako da lažnjaci čak i dobro zarađuju, a da ne govorim kako dobivaju i novce za projekte.

Ne znam kako tome stati na kraj, ali znam da svoje učenike nastojim držati što dalje od nerealnih stvarnosti. U tome se moramo svi, i mi i roditelji usuglasiti i jednostavno što manje komunicirati sadržajima na daljinu.

Na ono tako često pitanje kako ih odvojiti od mobitela i tableta znam odgovoriti i ponavljam često: neandertalac je izradio nož da bi se hranio, dobio kožu, odjeću, onoga trena kada ga je usmjerio na čovjeka nije bilo nikoga da zabrani noževe koji su bili prijeko potrebni za opstanak, primarne ljudske potrebe. Danas u 21. stoljeću očito je mobitel oruđe, hoće li biti ubojito i štetno, ovisi o odgoju i edukaciji.

Koristim ovaj medijski prostor i stečeno priznanje osobnosti jednoj mami kako bih poručila roditeljima, nastavnicima, zainteresiranima u društvenoj zajednici: djeca vam nešto žele reći i drugim oblicima spoznavanja i učenja o sebi i svijetu, ocjene nisu jedino mjerilo njihovih spoznaja, ali i potreba.

Poruku upućujem i Gradu jer Rijeka nema podružnicu Hrvatskoga centra za dramski odgoj, a osnovnoškolaca i srednjoškolaca koji nam sudjeluju godinama na LiDraNu ima sve više. Dom mladih koji vodi, i mukom održava organizaciju smotre LiDraNo, treba podršku, treba educirane dramske pedagoge, treba primjerene prostore u kojima će sve brojniji osnovnoškolci pokazati što su radili i što žele raditi u spomenutim područjima kreativnosti.

Davno nam je bio otvoren prostor HKD-a, kako nam se doslovno zatvorio prostor, s njime su otišli i zlatni dani dramske pedagogije u Rijeci. Koliko znam, tamo danas djeluju dramske radionice, ali privatizirane. Kreativne vještine u sustavu obrazovanja podčinjene su egzaktnim znanjima, sudjelovanje na državnim smotrama nije vrednovano kao sudjelovanje na državnim natjecanjima iako su i smotre na nižim razinama rezultati vrednovanja struke i teško je ostvariti uspon k vrhu.

Društveno prisutna nepravda prema kreativcima u svim područjima ljudskih djelovanja utječe na odnos prema općoj kulturi, kao i njezinom statusu u društvu. Mislim da sam već ovim podužim rečenicama otkrila i motivaciju za natjecanje na kojem sam bila kao mama – nekako sam naslutila put do medija!

Ne mogu o sebi, o osobnosti, a da ne dotaknem mlade, učenike, sebe u poslu koji me od prvog radnog dana veseli, nadahnjuje, koji jednostavno volim, svojim učenicima uvijek zaželim da za života rade ono što vole jer sve drugo je uzaludan posao za radnika i one koje on svojim radom dotiče. Natjecanje o kojem govorimo bio je moj način dolaska do kontakta s medijima, možda i posljednji gdje ću prije mirovine reći još jednom sve što nitko ne želi ili odbija čuti, a tiče se nastavničkoga zvanja i poimanja toga zvanja u široj i užoj društvenoj zajednici.

Opstati u ovome zanimanju nakon 32 godine i dalje je umijeće življenja, s jedne strane prihvaćate da prestajete biti poimani kao ljudi jer vam oduzimaju naknadu za topli obrok, pa za prijevoz, odvajate za dolazak na radno mjesto od valjda prevelikog dohotka, nemate izbora jer ste operirali koljeno potrošeno upravo spomenutim svakodnevnim fitnesom, no to što pritom trošite svoje cipele i svoju odjeću koga briga, pa morate biti sretni da uopće radite jer ima tko će vas zamijeniti!

Po prirodi i zvanju sam optimist i ako ste osjetili i gorčinu u mojoj ironiji, vjerujte učenici to nisu nikad osjetili. Svaki nastavnik drži do svog dostojanstva i upravo prolazimo kako prolazimo jer šutimo.

Moram spomenuti i taj toliko puta prozvani dio našeg odmora koji navodno traje mjesecima. Nikada nisam imala godišnji odmor koji je toliko trajao, a dopustite mi napomenuti da nastavnici ne mogu npr. ljeti na odmor kada je sezona na odmaku, krajem kolovoza ili u rujnu, kada treba izdvojiti manja novčana sredstva tako da ostajemo najčešće svoji na svome, ha, ha, ha!