Blaženi crni fondovi, misli si možda neki domaći muzički pregalac dok sjetan bulji u prazan zaslon svog mobitela, uzalud čekajući da mu se javi koji visoki stranački dužnosnik i upita ga za zdravlje oko novih izbora. Ali poziva nema, ne zove ni visoki stranački dužnosnik, ne zove čak ni glasnogovornik, a i onaj ušljivi menadžer, koji ga je nekad stalno opsjedao isključio mobitel. Pa zar više nikom nije do pjesme? Ni u predizborno vrijeme, kad se i tako svi lažemo i muljamo i pravimo da je sve u redu?

Brod koji tone

Što se tiče pak HDZ-a, tamo su zakopčani do grla. Njihova glasnogovornica Sunčana Glavak nije ni glasno, a bogme ni govornica, pa smo, kao i mnogi drugi koji su pokušali izvući bilo kakvu informaciju iz HDZ-a, ostali za nju uskraćeni. Ali posredno, kontaktiravši izvođače, može se steći dojam da HDZ ovoga puta neće angažirati nikoga.   

A što je onda s Miroslavom Škorom, estradnom perjanicom HDZ-a, pa čak i njihovim nekadašnjim kandidatom za gradonačelnika Osijeka i nositeljem izborne liste za tamošnje izvanredne izbore? E, i on je napustio brod koji tone, pa će svoje glasnice staviti u službu ni manje ni više nego Glavaševa HDSSB-a. To nam je potvrdio glavni tajnik te stranke Ivan Drmić, koji je uz novopečenog Škoru najavio još i Kiću Slabinca i repera Shortyja, uz još sijaset domaćih snaga u vidu tamburaša i ostalih. Time HDSSB ujedno ostaje jedini koji još uvijek snažno povezuje politiku i pjesmu. Možda bismo njima mogli pridodati i HSS, ali oni će se uglavnom osloniti na kulturno-umjetnička društva – KUD-ove – valjda u strahu od gubitka glasačke baze nakon produciranja široke lepeze političkog oportunizma. I uostalom, KUD-ovi su i jeftiniji.

Što je onda s Jacquesom Hadezekom, pardon, Houdekom? I on se upisao u anale predizbornih kampanja pjesmuljkom »HDZ zna«. Mnogima još u ušima odzvanjaju stihovi: »Jer HDZ zna, HDZ zna // I slobodu hvala Bogu nam ostvarila / čitav svijet nam prizna i to pozdravlja / U Europu ide naša Hrvatska / Jer je vodi onaj koji zna.« Ni on neće nastupiti predizborno, što nam je sam potvrdio.

Grupnjak sa strankama

A o ugledu nam je nešto rekao Damir Urban, koji ipak ne može jasno odijeliti profesionalizam od osobnog moralnog stava, ili barem pitanja dobrog ukusa, kako to mnogi čine.

 – Problem je kod tih nastupa što uvijek nastupaš za neki kolektiv, a u svakom kolektivu ima i dobrih i loših. Jedini put kad sam nastupao za nekoga bilo je to za Ivu Josipovića i tad je to bilo baš za njega. Ali odavno sam protiv toga da se miješaju glazba i politika, rezolutan je Urban, koji priznaje da je bilo nekih neslužbenih kontakata, ali da je on još i puno prije izbora dao do znanja da ne svira u kampanjama.

A tko ga zove?

– Pa desni me ni ne zovu, a lijevi sad znaju moj stav – kaže Urban.

Politiku nemiješanja muzike i politike propagira i grupa Magazin. Barem tako kaže njihov Ante Miletić, koji nam je rekao da je ponuda definitivno bilo, ali da oni neće nastupiti ni za koga.

Isto govori i menadžerica i promotorica Gibonnija Lidija Samardžija, pa menadžer Jelene Rozge Pero Kozomara, pa menadžerica Maje Šuput Katarina Kolar… A nije ni Goran Karan daleko, dapače.

– Imam taj privilegij, da se tako izrazim, da ne moram ulaziti u političku kampanju, jer dosta radim, nešto i vani, komponiram, produciram…, a takve nastupe i ljudi dosta negativno percipiraju. Ja jesam čovjek od ideje, ali ipak ne vidim na ovoj našoj sceni koga podržati, kaže Karan, a na pitanje za koga bi onda nastupao, pa možda onda i besplatno, kao iz topa ispaljuje:

Koliko para, toliko muzike

Jedan od onih koji ipak još uvijek vjeruje u to da se muzikom može nešto promijeniti je pjevač Giuliano, koji će po tradiciji nastupiti za HSP, čiji je i član. Ili ako baš ne vjeruje, barem se nada.

– Ma ne znam mogu li se promijeniti stavovi birača u tim, kako kažete, anketama, nisam toliko ni upućen u njih, ali mislim, i nadam se da ćemo na ovim izborima ostvariti najbolje rezultate dosad. Ljudima je puna kapa svega, a HSP ide na mlade, koji u Hrvatskoj imaju budućnost, a ne izvan nje, poručuje ovaj glazbenik i politički aktivist, koji će svojoj stranci podariti nekoliko nastupa, iako još ne zna kada i gdje.

Bit će to najkraća predizborna kampanja ikad u povijesti hrvatske države. Po nekim pokazateljima bit će i najizvjesnija. I iako bi se iz ove prilično skromne glazbene ponude u njoj na prvu moglo zaključiti da su političke stranke shvatile da im miješanje s glazbenicima nije potrebno, to naravno nije tako. Nešto postroženi kriteriji oko financiranja stranaka i predizbornih aktivnosti, nešto u strahu velikih oči, i eto suspenzije predizborne muzike pod parolama o osluškivanju naroda umjesto ispraznog skakutanja. Ili jednostavnije – koliko para, toliko muzike.

A glazbenici? Oni su tu najviše izgubili, jer ako izbori i nisu tako česti, lijepo se na njima dalo omastiti brk. Tek im kao mala utjeha može poslužiti blizina novogodišnje noći, u kojoj se još uvijek mogu okrenuti lijepi novci. Za one koji su si uspjeli srediti gažu. Ostali mogu sjesti i plakati ili nadati se nekom novom boljem vremenu. Novom, novom, novom vremenu.