Kuća u kojoj su odrasle generacije i generacije njegovih starih, sada će odgojiti i generacije iza njega – kantautor Mauro Staraj uhvatio se teškog, ali i plemenitog, plodonosnog posla, i obnovio starinu čije godine sežu još u 17. stoljeće.

Radi se o starini u mjestu Veprinac, koja je sada čudo od doma u kojem se isprepleću tradicija, poštovanje prema starinskom i udobnost modernog života. Uz pomoć više od 200 majstora, ali i svog vlastitog osjećaja, starinu je pretvorio u impresivan dom za svoju obitelj, zadržavajući sve ono što ga veže za djetinjstvo, ali i prošlost Veprinca.

Sada nazvana Castello di Papa, Staraj s ljubavlju priča o uspomenama koje kuća u sebi nosi, o zajedničkom trudu svih koji su je pretvorili u ono što danas jest, nikako ne zaboravljajući udisati ono što je nekad bila.

Da se ne zatare

Koliko generacija vaše obitelji ima povijest vezanu uz ovu kuću? Imate li saznanja tko ju je prvi izgradio i u kojem razdoblju?

– Kuća je u našoj obitelji, rekao bih – oduvijek, bar tako izgleda kada pogledaš u zapise, koji sežu u 17. stoljeće, na prvi popis stanovništva. Vjerojatno bismo našli tko zna koliko toga zanimljivoga da arhive kastavske gospoštije nisu neslavno završile u 19. stoljeću.

Ovako smo limitirani na ovo što imamo, a vjerujte mi, »izvukao« sam sve što sam mogao jer mi je to godinama postala strast i opsesija – vidjeti koliko daleko u prošlost možeš kopati.

Onda saznaš da je kuća dijelom sagrađena i na obrambenim bedemima starog grada Veprinca. Ne zna se točno tko ju je prvi podigao, ali zna se tko ju je generacijama čuvao – s ljubavlju i ponosom, sve do mene. Ja samo nastavljam ono što su moji davno započeli. Da se ne zatare.

Kuća ima ime Castello di Papa. Možete li nam otkriti priču iza tog imena?

– Kada sam razmišljao o imenu, ovo je odmah zazvonilo i znao sam da je ono pravo – »Castello di Papa« – u prijevodu »Kaštel od oca« – posveta je svima koji su ovdje živjeli prije mene, nonotu, pranononotu, prapranonotu i tko zna koliko unazad, a najviše mom ocu.

On je iz ove kuće otišao prije više od 40 godina, a na mene i brata prenio ljubav prema zavičaju i svemu našemu. I ja sam tata dvojice sinova, pa će jednoga dana, nadam se, i oni nastaviti njegovati sve ovo što čuvamo stoljećima. Za mene ovo nije samo dom. Ovo je kuća svih naših očeva – i zato to ime ima smisla.

Kako ste odlučivali što ćete zadržati iz originalne gradnje, a što ćete prilagoditi modernom životu?

– Najbitnije mi je bilo zadržati dušu kuće. Sve što je imalo priču – ostalo je. Točnije, sve što je moglo ostati. Ostao je »oklop« – vanjski zidovi, otvori i nosivi zidovi. Sve drugo morali smo napraviti ispočetka.

Nisam želio napraviti urednu kuću, nego autentičan dom. Vodio sam se idejom da kuća mora ostati ono što je uvijek bila – utočište, zaklon od buke svijeta, mjesto istine i jednostavnosti.

Ali isto tako da se u njoj može živjeti lijepo i moderno. Ima sve blagodati modernog svijeta koje život čine ljepšim i lakšim, ali sve diskretno i mudro uklopljeno. Starina mora živjeti, ne smije biti muzejski eksponat.

Lampe, feralići, late

Je li vam se dogodilo da kuća »odluči« nešto umjesto vas – da neki element jednostavno nije htio biti promijenjen?

– Kuća je poput žene! Sve ona odlučuje! Da, dogodilo se mnogo puta da smo naišli na prepreku, a ja sam »stražario« da se ne bi bilo što narušilo ili oštetio duh vremena i to do te granice da me svaki malo izgreban kamen zabolio.

Neke stvari jednostavno ne smiješ dirati. Kao da te kuća sama upozori da staneš, da je pustiš da diše. Sve što sam radio bilo je s osjećajem da ne smijem »ukrotiti« njezinu prirodu – samo joj pomoći da opet progovori. I to se stvarno osjeti – kao da ima svoj ritam i karakter.

Što vam je osobno bilo najemotivnije u procesu obnove – možda neki predmet, obiteljska uspomena ili trenutak?

– Cijeli proces obnove bio je jako intenzivan, tako da je emotivnih trenutaka bilo jako puno. One koje pamtim najviše su možda kada sam našao špikule u maloj plastičnoj čašici od jogurta koje mi je pokojna nona sakrila prije više od 30 godina i uvijek govorila da ne zna gdje su, vjerojatno iz straha da ih kao malo i vrlo živo dijete ne strpam u usta.

Sate sam proveo sjedeći na podu čitajući nonotova pisma, testamente, kopajući po konobama i tražeći svaki predmet koji mi je pričao priču o mojoj obitelji koju sam kroz to još bolje upoznao.

Ono što sam stvarno žarko želio da imam ispred kuće je pravi, starinski jog za boće. Kada su prvi put naši sinovi sa mnom bacili boće, sunce je zalazilo zad Učkom, supruga je brzo ulovila moment fotoaparatom, valjda mi vidjevši u očima da ću se raspasti od sreće.

Taj moment mi je možda najdraži, jedan osjećaj olakšanja i zahvalnosti. To je bio trenutak kad sam znao – sve ima smisla. Na tom istom tlu gdje su moji stari radili i družili se, sad trče moja djeca. Krug se zatvorio. To je život.

Dakle, otkrili ste neke zanimljive predmete ili dokumente tijekom radova koji su vam otkrili dio obiteljske ili lokalne povijesti.

– Itekako. Kad smo počeli čistiti tavane i zidove, pojavilo se pravo blago. Stara pisma mog nonota iz Abesinije iz 1935. godine, pisma mladića koji pod tuđom zastavom mora biti daleko od doma, čeznući za rodnom grudom.

Testamenti stari više od 200 godina, rodoslovlje naše obitelji koje vodi do 17. stoljeća, alati, lampe, feralići i »late« – kante u kojima su mlekarice nosile mlijeko u Opatiju.

Iskreno, to mi je bilo ono najvrednije. Sve sam očistio i izložio u malom muzeju u kući – jer to nisu samo predmeti, to su svjedoci života. Želim da svatko tko zakorači u kuću osjeti dio povijesti, a da djeca znaju otkud su, gdje su im korijeni i gdje pripadaju.

Moj stari Leprinac

Kako ste usklađivali tradicijske elemente – kamen, drvo, starine – s modernim rješenjima poput rasvjete ili namještaja?

– Vodio sam se jednostavnošću prirodnih materijala. Kamen, drvo, željezo, vapno – sve što su stari majstori koristili i danas vrijedi. Zidovi su ručno premazani vapnom, da kuća diše.

Kuhinja je sazidana ručno, brušena dok nije dobila efekt starog terazza. Kupaonice su u mikrocementu – spoj čvrstine i minimalizma. Gdje god je bilo moguće, koristio sam usluge lokalnih majstora, drvo iz domaćih stolarskih radionica, kamen iz našeg kraja.

Svakako najvažniji čovjek »zlatnih« ruku bio je Davor Vivoda – istinski artižan i majstor kakvih danas ima jako malo. Svaki kamen u ovoj kući prošao je kroz njegove ruke.

Volim reći da je u kuću ušao kao majstor, a iz nje izašao kao prijatelj. Veliku pomoć imao sam od Studia Dots iz Rijeke. Sanja Štimac pobrinula se za interijer, a Don Papandopulo eksterijer i oni su »na prvu« razumjeli moju viziju te želju da sve ono što je novo, vrlo nježno moramo uklopiti u staro.

U tome su potpuno uspjeli, na čemu im veliko hvala. Pomogli su mi da sve te elemente povežemo skladno, bez gubitka autentičnosti. Sve što je novo mora izgledati kao da je oduvijek bilo tu.

Rasvjetu je radio studio RDI iz Rijeke, na čelu s Ileniom Sekulić. Ima tu jako puno ljudi koje bih spomenuo i zahvalio se, ali tada bismo mogli napisati knjigu, a ne članak. Kroz kuću je prošlo više od 200 majstora pa ovim putem svima zahvaljujem na doprinosu koji su dali da danas sve izgleda ovako kako izgleda.

Postoji li neki »nesavršen« detalj koji ste odlučili ostaviti baš zato što priča svoju priču?

Naravno. U ovoj kući savršenstvo ne postoji – i to je njezina najveća ljepota. Svaki kamen je malo drukčiji, svaki zid »škripi« svoju povijest. Nisam ništa ravnao ni peglao, jer neravnine i nesavršenosti su dokaz da je sve ručno rađeno, da je tu bilo života i da sve ima šuga.

Kuća je kao i muzika – jednostavno moraš pustiti da ide, onda je najljepše. Kao i ljudi, i kuće su najljepše kad ostane nešto njihovo, a ne kad ih ispeglamo do neprepoznatljivosti.

Veprinac je mjesto bogate povijesti i predivnog ambijenta. Ima li nešto što biste željeli da u Veprincu ponovo oživi – stari običaj, susret, glazba, način zajedništva?

– Tu još uvijek žive ljudi koje znam iz svog djetinjstva, pravi Leprinčani i svaki susret s njima podsjeti me koliko volim ovaj kraj, običaje, tradiciju i ljude. Susjedi koji me znaju kao klinca koji je ovuda lovio leptire i razbijao koljena i dalje su tu.

Tu su, naravno, i neki novi ljudi, ali moram reći da ovo više nije »onaj moj« stari Leprinac. Promijenili su se ljudi, vrijeme strašno ubrzalo. Najviše što volim je sjesti na stari kameni stol ispod brajde i piti kavu, osluškujući zvona crkvica oko nas i čekajući da će svakog časa iz vrta doći prateta, nona, nono i reći – »otrok moj, nemoj sedet na mrzlen«.

Mirisi kave, čaja, pokošene trave i zemlje poslije kiše – vraćaju me u djetinjstvo. Jedan od onih trenutaka koji te pogode u srce dogodio se posve slučajno.

Kosio sam travu oko kuće i crkvice kad se pojavila moja susjeda Nilda i rekla: »Videla san da delaš, pa san ti donesla malo soka od bazge.« Bez velike priče, bez pompe – samo ona prava, stara, dobrosusjedska toplina.

E, to je onaj moj pravi Leprinac – onaj koji volim i koji me podsjeća zašto sam se vratio. Upravo zbog ljubavi prema svemu našemu, napravio sam mali kameni amfiteatar s pozornicom, moj osobni zavjet tradiciji i našemu »ča«.

Mjesto susreta, pjesme i domaće besede. I mali podsjetnik da mi je pozornica dala sve u životu – od kruha do prijatelja, od putova do smisla. I zato sam jednu pozornicu vratio svom kraju.

Tamo stoji i kamena stepenica s uklesanim stihovima pjesnika Josipa Stanića, našeg bratića i zadnjeg rođenog u toj kući. Njegove riječi – »Kamik, kamečina, spran i tučen, trudan i zmučen, a drag, tako drag, va srce zavučen« – podsjećaju me zašto sve to radim. Da »ča« ne utihne.

Posebno mjesto u amfiteatru zauzima priča o veprinačkim mlekaricama – ženama koje su prije svitanja, po buri, kiši i žegi, niz strme staze pješice u latama nosile mlijeko iz Veprinca u Opatiju, a put im osvjetljavao mali petrolejski feralić, danas izložen kao nijemi svjedok hrabrosti jednostavnih žena koje su hranile vlastite obitelji i čuvale dostojanstvo života.

Kad je u vrtu, nakon jedne oluje, trebalo ukloniti cedar star više od 120 godina, bilo mi je žao da završi kao drvo za ogrjev. Osjetio sam da iz njega mora nastati nešto smisleno.

To je kip moje pratete Anice – prignuta, čvrsta, skromna, s latama u ruci i košarom na leđima, baš onakva kakvu je pamtimo, a koju je umjetnik Josip Tomaić, razumjevši tu emociju, istesao svojim rukama kao spomen svim ženama koje su živjele tiho, a nosile najviše.

Kad ga pogledam, sjetim se rečenice koju često ponavljam i sebi i svojoj djeci: »Čovjek vrijedi onoliko koliko poštuje svoje korijene.« Zanimljivo je da su se nona i prateta, mlekarice, zvale Marija i Anica, a kuća nam se nalazi između dvije crkvice, Sv. Marije i Sv. Ane. Meni je to prekrasna simbolika.

Amfiteatar i jog za penziju

Ima li »Castello di Papa« i umjetničku ulogu – prostor za druženja, probe, snimanja, možda male koncerte?

– Zar to nije najvažnije? Da je u kući pjesma, smijeh, prijatelji i pjesma? U dnevnom boravku je klavir koji se savršeno melodijama uklapa u sve riječi koje zidovi pričaju. Bend je već bio ovdje, a i ostali izvođači s kojima surađujem ovdje puno lakše nalaze inspiraciju.

Kuća odiše toplinom i karakterom – bi li se u njoj mogao snimiti spot, koncert ili neka umjetnička priča?

– Svaki centimetar ove kuće priča svoju priču. Kamen, svjetlo i drvo daju osjećaj vječnosti, i mislim da bi svaka umjetnička priča tu dobila još jedan sloj iskrenosti. Moj problem je što je nekako škrtavo volim čuvati samo za sebe i za nas.

U ljetnim mjesecima, kad sam ja na svirkama, iznajmljujemo je turistima, ili kako mi volimo reći – putnicima dobre volje. To je bio plan otpočetka – imati nešto za muzičku penziju, jer ne znam do kada ću moći nastupati ovim intenzitetom.

Poprilično je dobar kompromis ako se je moram odreći samo na tri mjeseca kad me ionako nema – to sam nekako prebolio. A za penziju sam si ionako pripremio amfiteatar da možemo svirati, recitirati, imati radionice, učiti djecu našemu »ča«, glagoljici i pjevati šoto voče pod brajdom, a jog za boće spreman je za prijatelje i društvo.

Tako nekako sam si ja to sve zamislio. Što više ovo pričam, vidim da sam potpuno spreman za penziju, haha… A nedavno su nas zvali iz Engleske da bi sljedeće godine ovdje snimali TV seriju.

Tako da vjerujem da je sve ovo savršena kulisa za nešto lijepo, jer Leprinac je toliko fotogeničan da u kojem god kutku opališ fotografiju, imaš razglednicu.

Ako biste trebali skladati pjesmu inspiriranu Castellom di Papa, kako bi zvučala?

– Balada koja započinje na klaviru, nježno joj se pridružuju harmonika i akustična gitara, a kasnije sve prerasta u općenarodno veselje, radost i tjera na ples. Naša, kvarnerska, primorska, istrijanska, kako god ćeš. I na čakavštini, naravno.

Kao stara talijanska pjesma iz starih filmova – puna emocije i života, baš kao što je naš Castello di papa. Cijela pjesma završila bi stihovima – za ovo je vredilo potrpet, ovde je gušta živet.

Grad na brege iz bajke

Postoji li u selu još obitelji koje, poput vas, pokušavaju obnoviti stare kuće i oživiti duh mjesta?

– Svaki pravi Leprinčan iz Starog grada reći će ti da je ovo grad, a ne selo. A za mene je to jednostavno moj grad na brege. Imamo nevjerojatnu sreću da je nas nekoliko prvih susjeda zaista uredilo starine u pravom, tradicionalnom duhu, s poštovanjem prema tradiciji i osjećajem za lijepo tako da slučajnom prolazniku zaista izgleda kao da je ušao u neku bajku.

Malo mjesta se može pohvaliti time da je svaka kućica u starom gradu ušminkana i obnovljena, a ovdje to zaista sve jesu i zato sam zahvalan što sam okružen ljudima koji poštuju ljepotu i tradiciju. Redovito jedni drugima pružimo ruku i u toj nekoj sinergiji napravimo da nam svima bude lijepo.

Foto Villsy.com/Karmen Fodrek

Kako lokalna zajednica reagira na vaš projekt? Osjećate li da se stari Veprinac polako vraća u život?

– Svi Leprinčani su itekako sretni da je Katinićeva kuća opet živa. Veprinac ima dušu i nema se on gdje vraćati – samo mi se njemu uvijek, iznova vraćamo. Veprinac su ljudi i to oni koje pamtim iz svog djetinjstva, i želim da je takvih što više.

Veprinac je mir, obitelj i pripadnost. U ovom slučaju ne živim previše za bravo, kada su intimne stvari u pitanju, niti sam, iskreno, ljubitelj ovakvih intervjua, jer ne pričamo ni o poslu, ni glazbi, ni mojoj novoj knjizi, nego o nečem osobnom i izuzetno privatnom – domu.

A ovako nešto može ljudima izgledati kao hvalisanje, poticati i dobro znanu đeloziju, a to stvarno ne želim. Živimo u teškim vremenima kada ljudi jako teško dolaze do svog doma. Zato je posebno lijepo čuti i osjetiti iskrenost kada ti kažu – tako je lijepo što si ostvario san i vratio život svojoj starini. Meni dovoljno.

Zidove možeš kupiti, dom ne

Kad biste morali opisati ovu kuću u tri riječi, koje bi to bile?

– Autentična. Topla. Zahvalna. I četvrta, bonus riječ – naša. U svakom smislu te riječi.

Koji biste savjet dali svima koji nasljeđuju staru kuću, ali ne znaju odakle početi s obnovom?

– Prvo – slušajte kuću. Ne zidove, nego ono što osjetite kad stanete unutra. Ne obnavljajte kuću da biste je uredili, nego da biste joj vratili smisao. Zidove možeš kupiti, ali dom se mora osjetiti. I pripremite se – trajat će duže, koštat će više, ali to što dobijete zauzvrat nema cijenu.