Barbara Udovičić / Foto Josip Čekada
Iako sam godinama u medijima, ovo je nešto potpuno drugačije, priča Barbara Udovičić
U vremenu u kojem se digitalni uspjeh pažljivo planira, mjeri i optimizira, rijetko se dogodi da sadržaj bez strategije, produkcije i promotivne kampanje dosegne milijune.
Još je rjeđe da takav sadržaj ne obećava promjenu života, ne nudi recepte i ne prodaje sigurnost. Kratki videozapisi snimljeni u radnoj sobi u Rijeci okupili su publiku koja se ne zadržava samo na pregledima i lajkovima, nego aktivno komentira, dijeli i ulazi u razgovor. Iza njih stoji Barbara Udovičić.
Barbara, profesorica psihologije i magistra ekonomije, dugogodišnja novinarka i urednica, iako ima stručnu podlogu i profesionalno iskustvo koji bi joj omogućili nastup s pozicije autoriteta, na društvenim mrežama odlučila je krenuti drugim putem.
U njezinim videima nema savjeta, nema »koraka« ni poruka o tome kako postati bolja verzija sebe. Govori o vlastitim iskustvima – o bolesti, razvodu, posvojenju, majčinstvu i svakodnevnim izazovima – bez ambicije da ih pretvori u univerzalna rješenja.
»Uh, zbilja se užasavam savjeta«, kaže otvoreno, no kada govori o mladim ženama koje tek započinju svoj put – posebno o svojoj kćeri Sonji – jasno daje do znanja što bi im poželjela: da nauče izabrati sebe, čak i kada okolina očekuje nešto drugo.
Digitalni zagrljaj
Što vas je potaknulo da počnete snimati i objavljivati videozapise iz svoje radne sobe?
– Imala sam potrebu izgovoriti stvari koje obično šutimo dok peremo suđe ili gledamo kroz prozor. Nikad za to nisam nalazila vremena, a početkom ove godine, stjecajem pomalo nesretnih okolnosti, ukazao se prostor.
Nisam doista ništa planirala, ili, točnije, imala sam jedino potrebu izgovoriti ih sebi. S obzirom na način kako je snimano, mislim da je jasno da taj materijal nije bio ni namijenjen emitiranju i da moja djeca nisu inzistirala da se pozabave montažom, pretpostavljam da bi ostao pohranjen u mobitelu.
No, svemir je imao drugačije planove. Nekako se ispostavilo da je ta moja mala radna soba postala utočište za sve one koji se osjećaju slično.
Vaši su videozapisi postali viralni bez ikakve strateške kampanje, videi su ovih dana dosegli nevjerojatan broj pregleda, ako nisam krivo shvatila, sad ste već na 60 milijuna, a govorimo i o publici s ne našeg govornog područja. Koliko ste iznenađeni i zatečeni? Iako vam prisutnost u medijima, naravno, nije strana, ipak govorimo o nekim novim kanalima interakcije s publikom.
– Brojka od 60 milijuna i dalje mi zvuči kao statistika neke druge osobe i nekog drugog života. Zateklo me nemalo jer je to brojka koja probija jezične barijere, ljudi mi pišu na ruskom!
No, to je, očito, dokaz da bol, čežnja i potreba za bliskošću nemaju putovnicu. Iako sam godinama u medijima, ovo je nešto potpuno drugačije.
Ovdje nema urednika, nema čak ni scenarija, a što je možda i dobro – gola emocija očito putuje brže od bilo kojeg algoritma. Ne gledam na to kao na »reach«, vidim to kao digitalni zagrljaj milijuna neznanaca.
U videima nema savjeta, nema »koraka«, nema obećanja. Govorite o životu, onakvom kakav jest – o bolesti, o posvojenju, o razvodu, o majčinstvu… Kad govorite o teškim životnim temama, gdje je granica između autentičnosti i emocionalne izloženosti?
– Granicu povlačim tamo gdje prestaje univerzalna lekcija, a počinje puki ekshibicionizam. Ne govorim iz svježih rana, nego iz ožiljaka. Izloženost je kad vrištiš jer te boli sad, autentičnost je kad mirno pokažeš ožiljak i kažeš: »Vidi, preživjela sam.«
Dakako da neke hodnike svog života i dalje čuvam u mraku intime, neka još malo narastu. Ako se to dogodi, doći će, s odmakom, i oni na red.
Miris iskrenosti
Zašto publika to prepoznaje i cijeni? Koliko vam znači ta interakcija, poruke koje dobivate, odgovor zajednice? Javljaju li vam se zbog savjeta ili zbog osjećaja da ih netko napokon razumije? I osjećate li odgovornost prema vašoj publici?
– Odgovor na prvi dio ovog pitanja mogu samo nagađati. Možda prepoznaju miris iskrenosti. Ja nisam terapeut i ne dajem nikakve savjete, samo svjedočim ono što sam doživjela i kako je to utjecalo na mene, no očito je i to nekome dovoljno zbog onog osjećaja – nisam lud što se osjećam tako kako se osjećam.
Što se pak odgovornosti tiče, to je za mene pretežak kaput. Nikada mi nije bila namjera biti nečiji učitelj ili netko tko zna odgovore na sva pitanja. Upravo zato bježim od savjeta, jer, ono što je meni bio lijek, nekome drugome ne mora biti.
Ne bih mirno spavala znajući da je netko »krenuo krivo« pokušavajući kopirati moje korake. Zato je moja jedina istinska odgovornost da ne lažem dok pričam o svojim ožiljcima.
Ako sam ikakav svjetionik, onda sam onaj koji samo tiho stoji na svojoj hridi i svojom pričom poručuje: »Evo, i ovdje je bilo valova, i ovdje je bio mrak, ali još tu stojim.«
To je pozicija suputnika koji se jednako tako ponekad boji mraka, samo je odlučio o njemu progovoriti naglas. Prihvaćam biti to svjetlo koje samo pokazuje da se može preživjeti, ali ne i spužva koja će upijati tuđe sudbine. Svatko od nas mora proći svoj put, u svojim cipelama.
Nije vas strah »ogoliti se« pred publikom, pokazati sirovu, iskonsku emociju? Publika ponekad skrivena iza lažnih profila i iz udobnosti anonimnosti zna biti surova.
– Netko tko je u miru sa sobom, nema potrebu gađati kamenjem tuđu ranjivost. Moja ogoljenost je moj oklop. Kad samoj sebi priznaš sve svoje »razbijene dijelove«, tuđa kritika više nema kamo sletjeti.
Ali me užasava nešto drugo – ja tu zamislim neku mladu curu koja se tek traži, koja stoji pred ogledalom i pokušava zavoljeti ono što vidi. I onda netko, iz udobnosti svoje anonimne tame, baci otrovnu riječ.
Da je ružna, da je debela, da ne vrijedi. Ona nema moje godine, nema moje ožiljke i ono što je iz njih proizašlo, ona je još uvijek »staklena« i neformirana. Za nju je ta anonimna surovost čisti horror koji joj može odrediti život.
Ta vrsta digitalnog kukavičluka postala je kancerogena za naše društvo. Iskreno se nadam da će se regulativa promijeniti, jer anonimnost na mrežama ne smije biti dozvola za nekažnjeno lomljenje tuđih duša. Moja ogoljenost je moja odluka, ali nečija krhkost zaslužuje zaštitu koja trenutno ne postoji.
Sidro i filter istine
Danas obilježavamo, da ne kažem slavimo, Dan žena. Mislite li da smo kao društvo spremni Dan žena prestati slaviti deklarativno i početi ga živjeti svakodnevno?
– Osmi mart bi trebao biti dan kad stavljamo manje cvijeća u vazu, a više slavimo svoje granice. Društvo je spremno onoliko koliko je svaka žena spremna reći »ne« bez grižnje savjesti. Slaviti 8. mart znači živjeti ga svakodnevno kroz pravo da budemo umorne, nesavršene i svoje, a ne samo »amortizeri« tuđih života.
Je li se, po vašem iskustvu, ženama danas teže izboriti s vanjskim preprekama ili s unutarnjim sumnjama?
– Unutarnje sumnje su sigurno najteži neprijatelji. Vanjsku prepreku možeš preskočiti ili zaobići, ali ona mala glasna sumnja u tri ujutro koja nam šapće da nismo dovoljno dobri, to je prava bitka.
Postoji li tema o kojoj još uvijek ne možete javno govoriti, ne zato što je tabu, nego zato što je previše vaša?
– Sve one na kojima još uvijek traju »radovi«. Ne zato što su tabu, nego zato što još uvijek tražim prave riječi za njih. Ne želim o nečemu govoriti dok to ne postane ožiljak koji je siguran »na dodir«.
Kakvu ulogu vaša obitelj, prvenstveno sin Daniel i kći Sonja, ali i sestra Nataša i njena obitelj, ali i prijatelji i kolege, imaju u vašem radu na društvenim mrežama?
– Moje sidro i kompas, moje sve. Moja djeca, Deni i Sonja, glavno su gorivo, a sestra Nataša prvi filter istine, na način na koji starije sestre to već jesu. Oni nisu podrška, oni su razlog zbog kojeg sam kronično »uzemljena«, čak i kad ovi milijuni pregleda imaju tendenciju zamagliti vid.
Uz šačicu mojih bliskih prijatelja, to je moja offline zajednica bez koje ni jedna online ne bi imala smisla. Tu sam svoja, ranjiva i stvarna.
Naravno, tu je Berta? A prije nje i Božo i Blaž. Kada biste mogli sažeti ono što su vam vaši buldozi ostavili u jednu životnu lekciju, koja bi to bila?
– Moja najvažnija, i najbolnija lekcija da je esencija ljubavi u onim malim, slinavim, toplim trenucima koji ne traže ništa zauzvrat. Nedostaju mi moji dečki, više nego se to usudim i priznati.
Naučili su me kako se nositi s najčišćom tugom, jer, kad ode biće koje te voljelo bez ijednog »ali« i bez ikakvog »ako«, ostane tišina koju više nijedan aplauz na svijetu ne može ispuniti.
Ostala nam je još naša staričica, Berta, »čuvarica ognjišta«. Ona je i danas naš najnježniji i najdosljedniji učitelj. Svaki dan nas poučava kako prava bliskost ne treba ni riječi, ni filtere, a pogotovo ne treba publiku.
Buldozi imaju tu specifičnu, tešku i nepokolebljivu vrstu odanosti- oni ne samo da me prate, oni su me nebrojeno puta sačuvali i od sebe same.
S obzirom na to da bulldoge bije glas kako nisu »najpametnija« pasmina, ja, zbog njih, danas vjerujem da najviši oblik inteligencije nije znanje, nego suosjećanje bez ijednog postavljenog pitanja.
Nema pametnih uputa
Kako izgleda vaš proces nakon što objavite video – čitate li sve komentare ili svjesno postavljate granice?
– Čitam komentare, kad god stignem, s velikim poštovanjem, no zna ih biti toliko da jednostavno nisam u mogućnosti sve ni pročitati, a kamoli na njih odgovoriti.
Moram priznati da zbog toga imam i malu grižnju savjesti jer duboko poštujem kada netko dio svoje intime ostavi u komentaru. O porukama da i ne govorimo, na svim društvenim mrežama zajedno bude ih dnevno i preko 1.000, to je sad izašlo iz »gabarita« mojih mogućnosti.
K tome, ja ne radim kao terapeut i ne pada mi napamet dijeliti savjete u inboxima društvenih mreža. Tu vrlo jasno postavljam granice, mir mi je neophodan. Zapravo sam duboko privatna osoba, bez obzira na to što se moji videi na neki način »emitiraju« tolikom broju ljudi.
Moja intima, moja djeca, moj pas, onaj mali krug pravih prijatelja i naša »obična« svakodnevica, to je ono što je u mom životu apsolutno dominantno i što će to uvijek i ostati.
Taj moj »normalan« život je tlo po kojem hodam i on mi je neophodan da bih mogla normalno funkcionirati. Tek kad se u toj svojoj privatnosti, koju ljubomorno čuvam, ponovo sastavim i »uzemljim«, osjećam da imam što podijeliti i s drugima. To nije stvar taktike, nego potreba da sačuvam onaj najsvetiji dio sebe koji ne pripada nikome osim mojoj obitelji i meni samoj.
Što biste danas kao uspješna realizirana žena poručili mladim curama, između ostalog i vašoj kćeri?
– Uh, zbilja se užasavam savjeta, život je previše nepredvidljiva stihija da bi se mogao svesti na svega par »pametnih« uputa koje bi vrijedile za svakoga.
No, ako bih išta poželjela mladim ženama koje tek kreću na svoj put, a naročito mojoj Sonjici, onda je to onaj trenutak u kojem, unatoč svim očekivanjima svijeta, nekako osjete da je u redu izabrati sebe.
Voljela bih da nikad ne povjeruju u to da moraju biti »manje« kako bi drugima oko njih bilo ugodnije, ili da su dužne biti emocionalni amortizeri za tuđe terete.
Bila bih mirna kad bi znale da je jedina prava realizacija u tome da ostaneš vjerna vlastitom ritmu, čak i kad se on nimalo ne poklapa s glazbom koju plešu svi ostali. To nije recept koji nudim, to je samo moja velika želja da nikada ne izgube sebe tražeći tuđe odobravanje.
U redu je biti nesavršen
Da jednog dana ugasite sve profile, što biste voljeli da ostane kao trag vašeg djelovanja?
– Ako se sutra ugase svi ekrani i nestane svih 60 milijuna pregleda, jedini trag koji mi je istinski važan nije onaj digitalni, nego onaj koji ostavljam u srcima onih koji me ne gledaju kroz ekrane, prije svega, trag u srcima moje djece.
Voljela bih da budu svoji, da se ne boje svojih pukotina i da znaju da se stvarna snaga ne mjeri izostankom straha, nego hrabrošću da se kroz njega prođe.
Njima želim ostaviti svijest da je u redu biti nesavršen i da je njihova mama, unatoč svim svojim ulogama, bila prvenstveno stvarna osoba koja ih je bezuvjetno voljela.
A što se tiče one šire, online zajednice, bilo bi sasvim dovoljno da ostane neki tihi, neopipljivi trag, onaj osjećaj kod nekog neznanca da je u redu biti ranjiv.
Da netko, godinama kasnije, pomisli kako je postojala jedna žena koja je rekla ono što su oni šutjeli i zbog koje su se, barem na trenutak, osjećali manje samima.
Sve ostalo su samo brojke koje vjetar lako odnese. Jedino što zbilja vrijedi ostaviti je komadić ljudskosti koji će nekome olakšati put.
On i Off
Kad biste morali opisati svoju online zajednicu u tri riječi, koje bi to bile? A »offline« zajednicu?
– Online: Ogledalo, odjek, istina. Offline: Mir, sidro, zagrljaj.
Više ništa ne moram dokazivati
Vaši videi često djeluju kao unutarnji monolog izgovoren naglas. Pišete li tekst unaprijed ili govorite spontano – i koliko toga ostane »iza kamere«?
– Monolog koji je sazrio. Ne pišem skripte i ne vježbam ispred ogledala. Pustim da tema »odboluje« u meni. Puno toga ostane iza kamere, u tišini moje sobe, jer vjerujem da neke stvari gube snagu kad se izgovore prerano ili preglasno.
Imate vrlo miran, gotovo terapeutski ton. Je li to profesionalna »deformacija« ili svjesna odluka o načinu komunikacije?
– Nisam donosila nikakvu odluku o načinu komunikacije, to je način na koji i inače komuniciram i procesuiram svijet. Ako izgleda mirno, onda to možda dolazi iz spoznaje da više ništa ne moram dokazivati.
