Četrdeset godina prošlo je od prvog, a dva tjedna ostala su do novog riječkog koncerta Plavog orkestra.

Kao i te davne 1985. godine, i 14. studenoga Dvorana mladosti ponovo će dočekati plavi kvartet, a Rijekom poteći poznati stihovi iz pjesmarice Saše Lošića Loše.

Pamtimo njihov lanjski nastup na Ljetnoj pozornici koji je bio prvi koncert nakon pet godina neaktivnosti, a upravo je s tog opatijskog koncerta krenula turneja u kojoj je svoju postaju dobila i Rijeka.

Dolazak na riječki koncert najavile su Kaja i Suada, lovac i košuta, istok i zapad, a pošavši putem plave boje, u intervjuu sa Sašom Lošićem razgovaramo o brojnim aktualnostima Plavog orkestra.

Poetika u nesavršenom

Saša, uskoro ćete nastupiti u trsatskoj Dvorani mladosti. Prošlog ljeta nastupili ste na opatijskoj Ljetnoj pozornici. Kako se prisjećate tog koncerta na kojemu je nedvojbeno bilo publike koja će vas posjetiti i na Trsatu sljedećeg mjeseca?

– Sjećam se da smo bili prilično ranjivi jer je to bio jedan od prvih koncerata poslije 5 godina potpune neaktivnosti Plavog orkestra. Još na tonskoj probi shvatili smo da ćemo održati koncert na jednoj od najljepših pozornica na kojima smo ikada svirali!

Taj fantastični ambijent Ljetne pozornice inspirirao nas je da napravimo poseban koncert. Sjećam se izuzetno velikog interesa, dugih redova i neuobičajene gužve pred ulazom.

Polako smo se probijali do ulaza, ljudi su nam mahali, smijali se, ubacivali pisma i male poklone kroz prozor auta. Zbog toga je koncert počeo 25 minuta kasnije. Na sceni smo dali obećanje da ćemo ponoviti koncert za publiku Kvarnera, za sve one koji te noći nisu mogli ući u auditorij Ljetne pozornice.

Upravo na tom opatijskom koncertu kazali ste: “Mi nismo nastupali četiri i pol godine, tako da osjećam malu delikatnu tremu što pjevam pred vama.” Posljednjih godinu dana puno ste nastupali, stoga kako se osjećate na pozornici i je li trema manja svakim novim koncertom?

– Nije. Trema me, izgleda, nikada neće napustiti. Kao ni ostale članove benda. Plavi orkestar specifičan je po tome. Kod nas još uvijek možeš osjetiti tu energiju početka.

Nismo dopustili da postanemo “profesionalci”. Svaka večer kao da je prvi put. Uvijek imam tremu pred nastup. Ona govori da ti je do nečega stalo, da ti je stalo do svih tih ljudi koji su došli, platili kartu, došli s očekivanjima te da je ona podsvjesni signal da pokažeš koliko poštuješ njihov trud i energiju koju su uložili da budu tu.

Mislim da je to normalno i da bi bilo čudno da je nemam. Ako mislite da ste previše sigurni, vjerujte mi, počet ćete raditi glupe stvari.

Ako budete imali prigodu na Trsatu biti pored nas kad budemo izlazili na scenu, vidjet ćete da izlazimo kao katapultirani iz topa.

Našli smo poetiku u nesavršenom, kao da isporučujemo neku robu s greškom, kao da će se sve svakog trenutka raspasti i da će nas ljudi prokužiti i reći: “Ahaa, to su oni stari luzeri”.

Tu nesavršenost i tu tremu publika valjda osjeti i naprosto prostruji to suosjećanje, tako da pjevaju s nama od početka do kraja, kao da nam ne daju da padnemo na tlo. To je ona vrsta odgovornosti koja tjera ljude da daju najbolje od sebe.

Prošlog su ljeta nastupili na opatijskoj Ljetnoj pozornici, Foto: Nikola Blagojević

S Rijekom smo stari prijatelji

Kakvo mjesto i značaj Rijeka ima u vašem pamćenju, ali i kroz prizmu benda Plavi orkestar? Koliko često ste je posjećivali, nastupali u njoj i sjećate li se prvog posjeta Rijeci?

– S Rijekom smo se prvi put povezali putem riječke punk scene jer smo imali sličan senzibilitet i bili veliki fanovi Parafa i Termita. Prvi koncert Plavog orkestra imali smo 1985. godine u Dvorani mladosti.

Sjećam se da smo se vozili Golfom “dvojkom” zavoj po zavoj pa onda ugledali svjetla grada.

Osjećali smo se kao da smo došli u neki veliki urbani grad na zapadu.

Imali smo prvi veliki intervju za Start i photo session ispred Grand Hotela Kvarner u Opatiji. Šetali smo po gradu, udisali miris mora i osjećali energiju ulica ovog, za nas, središta alternativne kulture.

Navečer smo išli u tada znameniti klub Milde. Sam je koncert bio fantastičan. Rijeka nas je dočekala srdačno i kao stare prijatelje.

Imate li neku rutinu ili pravilo koje obavezno činite na sam dan koncerta?

– Ako mislite da meditiram, idem na jogu, pišem sam sebi pismo zahvalnosti, sjedim u tami i u tišini pijem čaj od ruže poput mojih kolega iz inozemstva…

To se ne događa.

Obično ležim u hotelu, naručim pizzu, gledam neki film na televiziji. Spremam se u zadnji čas te pod tom žurbom i blagom tenzijom siđem na recepciju i onda se odvezemo prema dvorani. U garderobi sjedimo kao da smo u nekom kafiću, smijemo se i zezamo.

Prije nastupa samo pijemo, a onda uđe producent i kaže: “Još 5 minuta do nastupa!” Napravimo nekoliko čučnjeva, naštimamo instrumente i krenemo. Tada nas preplavi trema i poraste adrenalin.

Mlada publika

Vaše koncerte posjećuje velik broj mladih, osobe u dvadesetim godinama, ali i tinejdžeri koji su prihvatili vaše pjesme. Što bi mladi Loša rekao – “Već nam se bliži dvadeseta, a treba živjeti i pjevati.” Kako doživljavate što su vas prihvatili mladi koji uglas s vama pjevaju bendovske uspješnice?

– Da, na našoj zadnjoj turneji primijetili smo da se u publici nalaze većinom mladi ljudi. To je određeni fenomen koji je teško objasniti. To se ne događa samo nama, nego i velikim globalnim bendovima kao što su Oasis, The Cure…

Kao da se novi život rađa iz starih nota, kao da se svijet nastavlja vrtjeti, da se energija prenosi kroz vrijeme.

Ne znam zašto; možda zbog interneta, možda zato što smo bili “prahipsteri”, a možda zato što smo uvijek bili “most”, a ne “otpor” između prošlosti i sadašnjosti – između generacija, između analognog i digitalnog, između sistema, vinila i streama… različitih kulturnih svjetova. Vjerojatno zbog toga nas nove generacije uvijek iznova “otkrivaju”.

Naši koncerti uvijek su bili mjesto susreta – mladih koji otkrivaju Plavi orkestar, starijih koji nas pamte, i onih između koji se žele dobro zabaviti.

Slaveći četrdeset godina benda, s kakvim sentimentom danas slušate i čujete pjesme koje ste nekada davno napisali i proizveli pa onda svih ovih godina izvodili? Imaju li one za vas posebnu patinu ili su svježe kao prvog dana?

– Kad danas čujemo te pjesme, čujemo i vlastite živote u njima. One su snimljene u nekom drugom vremenu, ali i dalje dišu s nama na pozornici. Zato ih sviramo u izvornom obliku.

Svaka pjesma je kao fotografija – zabilježi trenutak, ali osjećaj ostaje živ. Te su stare pjesme dobile dubinu vremena koju tada nisu imale pa svaki put kad ih zasviramo, one se ponovo rode.

Koje pjesme su najpopularnije na vašim koncerta, a s druge strane postoje li neke koje prolaze “ispod radara” i koje bi mogle imati bolju “prođu” kod publike?

– Naše najpopularnije pjesme su svakako onih deset koje posljednje izvodimo na koncertima. Među njima su “Lovac i košuta”, “Bolje biti pijan nego star”, “Ako su to samo bile laži”, “Suada”, “Odlazim” i druge.

Bilo bi nam drago kada bismo u koncert mogli uvrstiti i pjesme s našeg zadnjeg albuma poput “Sedam”, “Svako od nas nosi svoju bol” ili “Bi li pošla sa mnom”… Zasad sviramo samo “Revoluciju”. Taj se album nekako izgubio u prelasku iz digitalno u analogno doba.

Najdraže pjesme

Koja je vama najbolja ili najdraža pjesma Plavog orkestra i zašto?

– Ima ih više, no meni su uglavnom najdraže skrivene pjesme Plavog orkestra, one na B-stranama koje nikada nisu postale hitovima i koje ljudi obično preskoče.

Primjerice, “Biser” ili “Ljubav nije laka stvar” koje slave uzvišenu poetiku ljeta, “Uspomene” jer nosi trag vremena u kojem je nastala te jer je možda moja najiskrenija pjesma. “Jedina” zato jer je adresirana ili “Soldatski bal” jer je to prva pjesma koju sam u životu napisao.

I za kraj, kojim stihom iz pjesama Plavog orkestra biste naše čitatelje pozvali na vaš skorašnji riječki koncert?

– “Hajdemo drugovi moji! Kao nekada! Kada smo subotom išli u zelenilo, a nedjelju mrzili zbog ponedjeljka. Drugovi, budimo iskreni, već nam se bliži – (ovo svako neka ispuni po želji), a treba živjeti i pjevati! Idemo kao na maturskoj večeri: Uno, due, tre, quattro!”