ZAGREB – Ako Tom Jones u ponedjeljak nije uspio pokoriti Zagreb, uspio je to samo dan kasnije napraviti fenomenalni Sade. I treba reći fenomenalni, a ne samo fenomenalna, jer Sade je bend koji je, predvođen – sad se može reći – fenomenalnom Sade Adu, a pogonjen izvrsnom koncertnom produkcijom, došao pokazati Zagrebu kako se rade pravi koncertni spektakli. Ne nametljivi, bombastični, pirotehnički cirkusi, nego suptilna sinergija (grozna, ali potrebna riječ) vizualnog i auditivnog.

Ako je netko od 10-ak tisuća posjetitelja mislio, a sigurno je mislio, da će se „smooth jazz“, gotovo kabaretski Sade izgubiti u velikoj Areni te da će sve to skupa biti glazbena žrtva na oltaru zarade, potpuno se prevario. Ovaj „mekodžezni“ odmak od dominantnog suvremenog R&B-ja, potpomognut maestralnom režijom koncerta, u potpunosti je uspio napuniti Arenu jednako zvukom i slikom. I doista je teško ne govoriti podjednako i o jednom i o drugom, iako se mora reći da je bio pravi užitak slušati jedan moćan vokal koji ne zavija i ne prenemaže se u sveprisutnoj R&B maniri. Sadein alt, hrapav i mazan, nije tehnički najimpresivniji glas koji se može čuti, ali kad se glasnice potpuno zagriju i pjevačica opusti, teško je ostati ravnodušan.

A uz Sade zvijezda je koncerta režija. Već je uvodna „Soldier of Love“ pokazala da će se tu događati zanimljive stvari. Velika pozornica okružena je poluprozirnom zavjesom, a bend izlazi iz pozornice. Zavjesa nestaje i ukazuju se tri videozida na kojima se od tad nadalje neće prestati vrtjeti najrazličitiji impresivni vizuali, od kadrova snimljenih jednom od valjda deset odlično postavljenih kamera, preko animiranih i stripoidnih filmova pa sve do pravih malih pseudoobiteljskih filmića koji prate ili dopunjuju priču pjesme. Program koji se vrtio na videozidovima, a koji je pratio hitove „Smooth Operator“ i „Jezebel“, mogao bi komotno, i nemontiran, konkuritati za najviša priznanja na MTV-jevim nagradama za videospotove.

Treba li uopće spominjati da je i zavjesa o kojoj je bilo riječi ranije bila zapravo jedno veliko platno na kojem se također odigravala drama ili igra, ovisno o kontekstu pjesme. Pa kad koncert završi Sadeinim uzdizanjem na pozorničkom “elevatoru” u jarko crvenoj haljini izvodeći „Cherish the Day“, dok se na toj zavjesi projicira crno-bijeli grad s visokim tornjevima, sve se skupa amalgamira u sliku kojoj riječi ne trebaju. Treba je jednostavno vidjeti.

Sade je inače pružila presjek svoje glazbene karijere, otpjevavši uz nešto pjesama sa zadnjeg albuma „Soldier of Love“ i sve svoje najpoznatije hitove, uz spomenute još i „Is It a Crime“, „Paradise“, „Sweetest Taboo“, „No Ordinary Love“ i „By Your Side“ za kraj glavnog dijela koncerta.

A ako se sve te izvedbe jednom, za xy godina i ne budu pamtile same po sebi, ostat će zasigurno povezane sa slikom koju se teško može zaboraviti – režijom koncerta koja bi u sprezi glazbe, svjetla, kostimografije, scenografije i videoprojekcija mogla ući u udžbenike kao teško dostižni uzor.