Riječko dopisništvo Dnevnika Nove TV pojačanje je pronašlo u mladoj novinarki Lari Radaković.
Ova studentica kulturologije zanat je pekla u redovima Kanala Ri gdje je stekla mnoga iskustva s riječkih novinarskih terena. Isto i još šire nastavlja u programu s nacionalnom frekvencijom. S Larom Radaković razgovaramo na stranicama televizijskog priloga.

Lara, posljednjih mjeseci gledamo vas u programu Nove TV? Kao riječka dopisnica, koje teme obrađujete u informativnim minutama?

Sve teme! To je čar dopisništva. Izvještavamo o važnim temama koje se događaju u našem kraju. Konkretno, od obale Jadrana pa sve do Ličko-senjske županije. Tu svakako bude svega. Jedan dan ste na Gradskom vijeću ili izvještavate o poskupljenjima, a već drugi radite opušteniju temu, poput kazališne predstave. Spektar je zaista šarolik. U jednu ruku, rekla bih da je takav način rada prednost, posebice na početku novinarske karijere, jer se naučite reagirati i snalaziti u različitim situacijama i temama. Vjerujem da je upravo to odlika dobrog novinara – da svaku priču, koliko god ona bila komplicirana, uspije na što jednostavniji i zanimljiviji način objasniti malom čovjeku. A ako se pritom uspije uklopiti malo humora i sarkazma – 10/10. Ipak, u informativnom programu sam tek tri mjeseca, tako da mislim da još nisam imala vremena doživjeti sve ono što dopisništvo jest.

Kako opisujete posljednjih par mjeseci rada na Novoj TV i priče koje ste donosili gledateljima?

Turbulentno. Kako još studiram, trebalo mi je vremena da uđem u novi ritam. Tu su mi svakako pomogli kolege snimatelji – Andrej, Mario i Marko s kojima cijeli dan provodim na terenu i u montaži. Naravno, tu je i riječka ekipa koju već dugo pratite preko malih ekrana – Marko Balen i Katarina Jusić Mezga. Moje desne ruke, veliki oslonac i znam da će uvijek uskočiti ako negdje zapnem. I također, kolege iz Zagreba. Iako se uglavnom čujemo telefonski, kada je riječ o izboru tema i izjava, mogu računati na njih. Lijepo je raditi u okruženju u kojem znate da imate nekoga tko vam, reklo bi se, čuva leđa. Što se tiče priča, volim se bazirati na sam centar grada. Rijeka nije metropola, ali svakako krije puno zanimljivih priča. Najviše se volim posvetiti onima koje konkretno utječu na život građana. Nedavno je to bilo veliko poskupljenje odvoza komunalnog otpada, a teško je reći da nam je grad čišći. Građani trebaju znati kamo ide njihov novac i zašto. Zato rado pratim lokalnu politiku. Posebice nakon prošlih izbora, koji su Rijeku okrenuli za 180 stupnjeva!

Godinama unazad gledali smo vas na lokalnoj TV postaji KanalRi. U čemu se ogleda najveća razlike rada na lokalnoj TV postaji i onoj nacionalnoj?

Na KanalRi došla sam odmah nakon završetka srednje škole, dakle s 18 godina. Tamo sam provela dvije i pol godine. Kako sam po struci medijski tehničar, prošla sam razne stvari. Ne samo ono ispred kamere, već i iza nje – od vođenja društvenih mreža do montaže, a ponekad i snimanja. Što se tiče novinarskog dijela, išlo je stepenicu po stepenicu. Najprije novinarka, a po potrebi i urednica dnevnika. Kako svi volimo reći, KanalRi je inkubator za mlade novinare. Zato mi je drago što sam početke imala upravo tamo. Imate priliku pogriješiti, izgraditi stil pisanja i jednostavno – učiti. A svaki, naizgled, pad, stepenica je prema uspjehu. Osoba sam koja nikad neće učiti iz tuđih grešaka, nego sve moram proći na vlastitoj koži. Što se tiče razlika, rekla bih da je najveća opseg tema. Odjednom više niste fokusirani samo za lokalne teme, nego i događaje u drugim krajevima. To je nešto na što se i dan danas privikavam. S druge strane, naučiš više cijeniti vrijeme koje imaš. Na lokalnoj televiziji u jednom sam danu znala napraviti i po tri priloga, dok ovdje imam priliku da se detaljnije posvetim temi i ispričam je na najbolji mogući način. Uz to, raspored je puno dinamičniji. Vijesti su živo tkivo i sve se može promijeniti iz minute u minutu. Neki će reći da je to stresno, ali to je novinarstvo.

Na koje svoje radove ste najponosniji?

Iako sam i prije imala iskustvo rada u medijima, prostor za napredak uvijek je tu. Zvanje novinara za mene je oduvijek nosilo posebnu težinu i odgovornost. Ali postoje prilozi zbog kojih vjerujete da idete prema tom cilju. Jedan od njih bile su priče o problemima stanara Vodovodne ulice, koju mještani i sami nazivaju „rupom u sustavu“. Sjećam se da me, nakon što smo objavili jednu takvu priču, nazvao predsjednik Vijeća mjesnog odbora Aleksio Komar i rekao da su već sljedeći dan komunalni redari izašli na teren i riješili problem. To su trenuci kada vam je srce punije. S druge strane, okušala sam se i u kolumni kroz analizu političkih plakata. Htjela sam lokalne izbore prikazati iz drugog kuta – ono što svakodnevno gledamo, a ne primjećujemo. Za razliku od političkih istupa, oni su tihi, ali vizualno snažni. Iz njih se može iščitati stav i priča kandidata, i prije nego što pročitate program. No, ono što me možda najviše razveselilo, bili su jedni od posljednjih priloga na KanaluRi. Poznato je da sjednice Gradskog vijeća traju cijeli dan. Potrebno je sve te informacije prikupiti, razumjeti i, kako bi se reklo, probaviti te izdvojiti ono što je građanima najvažnije. Pokušala sam to objasniti „plastično“ i uz dozu humora. Sjećam se da su mi ljudi koji inače ne prate politiku rekli kako su počeli gledati sjednice. A to je cilj – približiti ljudima teme za koje misle da su im strane.

Koja vam je najdraža, a koja najteža sastavnica posla kojim se bavite?

Zvučat će kao klišej, ali ako volite ono što radite, ništa vam nije teško. Prvenstveno sam jako zahvalna što sam s 21 godinom uopće dobila priliku biti dio tima Nove TV. Upravo zato, često sam samokritična. Uvijek želim da mi svaki prilog bude bolji od prethodnog i zato mi je povratna informacija kolega jako važna. Najdraža sastavnica? Novinarstvo jednostavno ili voliš ili ne voliš, a s njim dolazi sve – od pronalaska tema, dogovaranja i uzimanja izjava, pisanja pa do montaže. Ona je srce priloga. Tada priču ne pričaju samo sugovornici, već i slika. To je prednost televizijskog novinarstva. Ljudi se možda neće sjetiti svake izgovorene riječi, ali će pamtiti kako su se osjećali dok su gledali prilog. A najljepši je osjećaj kada kolega i ja pogledamo ono što smo napravili i znamo da se trud isplatio. Pa je tako najdraži dio posla – ljudi s kojima radim. Dobar tim uvijek ispriča i dobru priču.

Što vas je privuklo novinarstvu kao profesiji kojom ćete se baviti?

To je jednostavno nešto čime sam se oduvijek htjela baviti, još od najranije dobi, i prije nego što sam znala što vijest zapravo jest. Sjećam se da sam se kao mala snimala i glumila da izvještavam. Ta se želja nikada nije promijenila. Zato sam i pri odabiru obrazovanja razmišljala o tome što će me učiniti boljom novinarkom. Upisala sam medijski smjer u Prirodoslovnoj i grafičkoj školi, gdje sam stekla temelje – od ideje do realizacije. Danas, to vidim kao veliku prednost u poslu. Ne pričati samo riječima, nego i slikom. Kasnije sam na studiju kulturologije naučila da ništa nije crno-bijelo. Ako poznaješ samo jednu stranu priče, zapravo ne znaš ništa. Kada tako gledaš svijet, počinješ primjećivati one sitne pukotine – zašto se nešto događa i koji su razlozi iza toga. Također, osjetljiva sam na nepravdu i mislim da je upravo to ono što me gura. Želim da neki moj prilog ostavi trag, jer vjerujem da posao novinara nije samo prenijeti informaciju, nego dati ljudima razlog da zastanu i razmisle.

Imate li želja i planova za nastavak novinarske karijere?

Voljela bih se posvetiti političkom novinarstvu. To je tema koja mi nikada neće dosaditi. Uvijek nudi prostor za različite pristupe – od ozbiljnog do duhovitog. S druge strane, privlačile me i duže forme, poput istraživačkih reportaža. To su priče kojima se možete posvetiti danima. Po meni su takvi prilozi poput filma u malom, možete donijeti dramaturgiju. Ali tek sam na početku, ima još vremena.

Tko vam je tijekom karijere dao najbolji savjet? Kako je on glasio?

Bilo ih je dosta, ali postoji jedan koji sam dobila na samom početku i nekako sam s njim rasla. Tadašnji glavni urednik KanalaRi Igor Rivetti uvijek mi je govorio da pričam priču. Da sam ja ta koja je bila na terenu i da gledateljima trebam prenijeti ono što je za njih najvažnije. Da se poigram riječima i slikom te da prilog bude razumljiv i profesionalcu i nekome tko se s tom temom susreće prvi put. Također, da će tekst s iskustvom dobiti karakter. Danas mi često kažu da moji prilozi imaju notu sarkazma, pa izgleda da uspijevam. Još jedan savjet koji mi je ostao u sjećanju jest da ne treba biti konformist. Ako smatraš da je nešto ispravno, za to se treba izboriti. Trudim se voditi time. Jer ako imaš dobre argumente, imaš i priču.

Budući da je ovo intervju za naš televizijski prilog, koja su vama omiljena televizijska lica ili kolege s televizije čiji rad cijenite?

Uh, teško mi je to reći. Kroz gotovo tri godine rada u medijima upoznala sam puno kolega i kolegica i svatko od njih ima nešto po čemu je prepoznatljiv. Zato ne mogu izdvojiti jednu osobu. Uvijek se divim novinarima koji imaju hrabrosti postaviti pitanje koje zanima javnost, čak i kada nije ugodno ili popularno. Cijenim ljude koji se dobro pripreme, koji znaju argumentirati i koji se ne boje tražiti odgovore. Ali svi smo, na kraju dana, ljudi i od svakoga možemo nešto naučiti.