Svako jutro Nick Cave oblači formalno odijelo s kravatom (jer vjeruje da odijelo uspostavlja ispravan stav prema radu), uzima aktovku i odlazi u iznajmljeni ured, sjeda za radni stol u 9 ujutro i piše, sklada i svira do 17 sati. Ova priča koju je često i sam elaborirao o stvaralačkom procesu koji više nalikuje disciplini državnog službenika nego boemštini rock ikone – da se inspiracija ne čeka nego aktivno hvata – prilično precizno ilustrira koncerte Cavea i njegovih Bad Seedsa dva dana zaredom u pulskoj Areni.

Da se poslužimo sportskim rječnikom, održani su u neregularnim uvjetima, u zapari od 30 stupnjeva. Da je nogometna utakmica, razmišljalo bi se o odgodi ili bar hidratacijskim pauzama. Kod čovjeka koji disciplinom uredskog službenika pristupa kreativnom stvaranju, kompromis te vrste kao da ne postoji u rječniku; taj ne odlazi s bauštele dok zadnja cigla nije položena. Padale sjekire s neba ili padali ljudi u nesvijest od vrućine (kao što u Areni neki i jesu), on će odraditi pun set, iako bi mu malo tko u Areni zamjerio da je preskočio neke stvari i skratio nastup koji bismo i u normalnim uvjetima mogli nazvati maratonskim, s obzirom na to da se na pozornicu popeo u 21 sat, a s nje konačno sišao oko 23:40. Da se stvari oko čelične radne etike dotjeraju do kraja, Cave je tih dva sata i 40 minuta odradio u punoj „opremi“ – sako je skinuo i ostao „samo“ u elegantnoj poslovnoj košulji tek negdje na polovici koncerta.

Gledali smo kroz godine impresivne i manje impresivne Caveove koncerte, no ova dva vezana u Puli u prvi plan su gurnula taj aspekt fizičkog izazova, koncerta kao teškog rada jednog predanog umjetnika. I baš u ta dva nastupa, u znoju lica svog, u toj plemenitoj fizičkoj patnji pomiješanoj s dubokim emocijama njegovih pjesama i biblijskim motivima grijeha, kazne i iskupljenja, Nick Cave se jasnije nego ikad ukazao kao kombinacija Sizifa u smislu Camusovog junaka nesalomljiva duha i maničnog propovjednika koji zaista živi ono što propovijeda.

Nick Cave, ne treba zaboraviti, ima 68 godina na plećima i fascinantno je kako je svu tu energiju uspio isporučiti da ne kolabira ili bar zatetura kao dehidrirani maratonac pred ciljem, ali vidjelo se da je ranjen od dana prije. Već poslije prve pjesme ustvrdio je da je „nehumano vruće“, manje je komunicirao s publikom nego prvi dan, glas mu nije bio čist i prodoran kao što smo naučeni čuti od njega uživo, ali to su detalji koji su na paradoksalan način učinili koncert još dramatičnijim.

On i njegov bend, kao što se zna, scenografski gledano izvodi klasičan, da ne kažemo vintage rock show. Sa zborom tamnoputih pratećih pjevačica u blještećim, sjajnim haljinama, Bad Seedsima odjevenim u tamna, klasična, besprijekorno skrojena odijela i njim u prvom planu, cijela ta slika vizualno podsjeća na rezidencije Elvisa Presleya u Las Vegasu s prijelaza iz 60-ih u 70-e, kad je nastupao uz svirački ubojit orkestar po istom obrascu. Dakako, Caveova verzija je već na prvi pogled mnogo mračnija, da ne kažemo zlokobnija.

I baš kao što je Elvis u svojoj blistavoj uniformi, iako mu to kao i Caveu s obzirom na izvođačku kompetenciju nije trebalo, puno polagao na fizički kontakt s publikom, Nick Cave slijedi tu praksu do ekstrema. Znamo da publika žudi dodirnuti svog idola, ali Cave je rijedak primjer glazbenika koji od dodira ne uzmiče. Dapače, kao da se želi prožeti s publikom, stišće ih za ruke, zove ih da ga kroz gomilu nose. Ali to nije elvisovsko flertovanje s publikom; Caveovo puštanje u ruke publike izgleda poput sakralnog obreda iscjeljenja, dijeljenja zajedničke patnje. Na plus 30, taj obred je poprimio novu dimenziju.

Iako voli ugoditi publici, Cave nije od onih koji će programom podilaziti. Greatest hits pristup ne postoji u njegovom koncertnom rječniku, set-lista (u prvom dijelu navlas ista kao i prvog dana) sadrži i hermetički zatvorene pjesme, spore i brze, nove i stare, koje bismo teško mogli nazvati koncertnim favoritima, a kamoli hitovima. One se zborno ne pjevaju, već upijaju — ako za to imate strpljenja. Redom: nervozno rokerska „Train Long-Suffering“ s ranog The Firstborn Is Dead, baladna „Joy“ s novog albuma Wild God, elegična „Rings of Saturn“ s čemernog djela Skeleton Tree ili šapat od pjesme „Bright Horses“ s još jednog „tihog“ albuma Ghosteen.

No, u dva sata i 40 minuta stane i puno svačijih favorita, od „Red Right Hand“, preko „The Weeping Song“ i „Papa Won’t Leave You, Henry“, do osebujne verzije „Henry Lee“ – dueta koji je bez originalnog glasa PJ Harvey, a uz glas Janet Ramus (što fizički iz daljine podsjeća na Tinu Turner iz mlađih dana), pretvoren u zanimljivu kombinaciju gospela i soula.

Redu koncertnih aduta već desetak godina pripada „Jubilee Street“, ta minijaturna glazbena drama koja sramežljivo teče na početku s Caveom za klavirom, pa počne bujati tempom i intenzitetom, da bi završila u galopirajućem katarzičnom kaosu dok Cave skačući iz punog glasa pjeva “Look at me now, I’m transforming, I’m vibrating…”. Bio bi to logični završetak seta dok prepuni auditorij rimskog amfiteatra ne zazove Cavea i osebujnu skupinu pratećih glazbenika da daju još malo. Ali ne.

Nick Cave bira neobičan način da ode s pozornice, uz „Hollywood“, u studijskoj verziji 14 minuta dugu klavirsku baladu bez ritma, ali s puno bola i introspekcije. Da pojača dojam, iza njega je na ekranu išao prijevod na hrvatski jezik. I da, takvu tešku, sporu, tmastu, minimalističku, gotovo govornu stvar Nick Cave je uspio pretvoriti u možda najemotivniji (dugi) trenutak koncerta. Ono kad gledate, slušate i čitate o tuzi za gubitkom voljene osobe koja se pretvara u očaj, pa na kraju u prihvaćanje sudbine, a iz minute u minutu vam raste knedla u grlu. Cave to može, Cave to radi.

Na bisu, Cave je publiku koja je prva kupila ulaznice za njegov nastup u Puli počastio s par svježih bisera što se tiče ove turneje. Poslije regularne „City of Refuge“, najavio je pjesmu „najboljih od najboljih“, misleći na T. Rex, i izveo emotivnu verziju njihove nezaboravne balade „Cosmic Dancer“, a nakon toga i „Skeleton Tree“, koja nije često na repertoaru ove turneje. Zajedno u nevjerojatno vruću i sparnu noć, Nick Cave sam na pozornici za klavirom i njegovi fanovi u nakrcanoj Areni, odjezdili su uz nježno zajedničko zborno pjevanje bezvremenske „Into My Arms“.

Kod Cavea nema jeftine milosti ni lake umjetnosti. Na plus 30 u Areni dvije noći zaredom to se lakše shvati; to nisu bili koncerti, to su bili svojevrsni obredi žrtvovanja.