Malo je autora iz prve lige rock glazbe koji su s godinama i iz albuma u album postajali sve nekonvencionalniji i „luđi“ u pozitivnijem smislu te riječi. Dobar je i očiti primjer Tom Waits, koji je od neobičnog šlagerista „pod gasom“ svoje kasnije albume, počevši sa genijalnim „Swordfishtrombones“, ispunjavao glazbom koja se više nije dala ugurati lako u neku od žanrovskih ladica. Drugi tako radikalni primjer su svakako Radiohead. Oni su na počecima, na prva dva albuma prvo demonstrirali da mogu biti majstori u kreiranju konvnecionalnih troakordnih rock melodija, pa izbaciti i izvanvremenski hit – odnosno himnu generacije – poput „Creep“. Kao da su htjeli pokazati da to mogu kako bi stekli svojevrsni kredibilitet da se otisnu od sigurnih glazbenih obala u nepoznata glazbena plavetnila.

Ostatak znamo, Radiohead su postali neka vrsta društvenog fenomena, to što su postajali sve avangardniji i manje razumljiviji masama, nije smetalo. Postajali su još cjenjeniji u svojoj mističnosti, a da im komercijalni potencijal nije bitno pao. I to je posebnost Radioheada, obično takav put završava u opskurnosti, kao audio hrana za malobrojne duše probrane publike i melem na ranu glazbenih kritičara otupjelih i umornih čula od glazbenih konvencija.

Takvi i svi ostali sa sličnim glazbenim afinitetima, s drugim albumom projekta autorskog dvojca Radioheada u manje od dvije godine, ne moraju biti u strahu. Trio The Smile i dalje nagrađuje strpljive uši vatrometom iščašenih glazbenih ideja koje zovu na ponovno slušanje i istraživanje. Uz jednu opasku, za razliku od Radioheada, koji je tamo negdje od „Amnesiaca“  iz 2001. godine zvučao kao da nije s ovog svijeta, a da to ne mora biti kompliment, Thom Yorke i Jonny Greenwood se nakon dugo vremena ne doimlju kao glazbeni izvanzemaljci. Ima čak i mjesta asocijacijama tipa „čekaj, ovo me podsjeća na nešto“.

Prva stvar i prije objavljen singl „Wall Of Eyes“ baštini nešto od duha americane, priziva Calexico u psihodeličnijem izdanju , „Read To Room“ kao iskorak u prog-rock vode u ponavljajućoj gitarskoj liniji iz sjećanja će izvući način na koji je Omar Rodriguez-Lopez znao baratati gitarom u Mars Volti.

„Friend Of A Friend“ je trenutak u kojem će ponajviše podsjetiti na sebe same, na zreli Radiohead. Svojevrsni kontrapunkt klavirske dionice i bas gitare vuče ravno prema nezaboravnoj „Pyramid Song“ od prije 20 i kusur godina.

Najupečatljivija stvar na albumu, epski duga i kompleksna „Bending Hectic“ ima progresiju kakvu je znalački znao koristiti pokojni  Jeff Buckley na svom remek-djelu „Grace“. Iz gotovo atonalnog pikanja po gitari i jazzy nemelodičnog bubnjanja Toma Skinnera, čovjeka s originalno jazz pedigreom, tihi kaos se odjednom posloži u tihu savršenu harmoniju pojačanu nježnim i melodičnim Yorkeovim pjevanjem. The Smile tu hvataju neslućene visine emotivnosti i ljudske topline. The Smile jesu razigraniji, opušteniji, zvuče više kao klasični bend uživo negoli je to bio slučaj sa studijskim uradcima matičnog im benda u zadnjih četvrt stoljeća, pa i s prvijencem The Smilea, no i dalje je uglavnom atmosfera nekako zlokobna. Ili tjeskobna. Ili oboje. „Bending Hectic“ je dobro došla iznimka, barem u prvih šest minuta, zadnje dvije su dramatični krešendo koji ima smisla. Baš kao i cijelo ovo glazbeno djelce, koje sigurno neće ostati upamćeno kao Yorkeov i Greenwoodov magnum opus. Prije kao neočekivano eklektična i uhu ugodna tranzicijska točka. Prema čemu, pitate se? Kad su The Smile u pitanju, novo nepoznato je uvijek u igri.