Dok je na ključnim djelima karijere s početka 90-ih iza mimikrije nonšalancije izranjala emocija i osjećaj kod slušatelja da Dando i proživljava to što pjeva, ovdje se u previše minuta ovog poslovično kratkog albuma osjeća da hini emocije, kao da nije unutra 100 posto
povezane vijesti
Kad je tamo negdje polovicom godine na striming servisima osvanula energična retro-moderna post-grunge stvar „Deep End“ kao najava prvog albuma ispunjenog autorskim materijalom nakon skoro 20 godina pauze, i punih trideset nakon zadnjeg bitnog djela („Car, Button, Cloth“), starim i novim pobornicima The Lemonheadsa narasle su zazubice. Izgubljeni zlatni dečko college-indie rocka Evan Dando možda se poslije svih putešestvija i dangubljenja u izmaglici opijata svih vrsta, napokon pronašao i sabrao. Moglo se pročitati da se skrasio, zapravo svježa, druga supruga Brazilka Antonia Teixeira koju poznaje još od sredine 90-ih, doslovno mu je spasila život 2021. godine. Dando je tada obitavao u mondenom američkom Martha’s Vineyardu, ali ništa u njegovom životu tada nije bilo mondeno, ne samo zbog činjenice da je živio u truloj kamp kućici. „Bio sam u užasnom stanju, gubio sam zube, živio sam od cheeseburgera, koje sam jedva mogao žvakati, crvenog Marlbora, ljubičastog Poweradea (dva za cijenu jednog na Cumberland Farmsu) i dnevnog budžeta od 200 dolara za droge“ – prisjeća se tih vremena u friško objavljenoj autobiografiji „Glasine o mojoj smrti“. Antonia je nakon ponovnog kontakta preko društvenih mreža došla do njega, probudila mu želju za promjenom, otišao je na rehabilitaciju i skinuo se s heroina (ali, kako sam kaže, ne i s drugih „manje“ uništavajućih droga). Uzela ga je pod svoje, preselili su se u brda iznad Sao Pauloa. Kombinacija obiteljskog života i fizičke udaljenosti od okruženja koje bi moglo dovesti na kušnju njegov slabašni obrambeni mehanizam naspram ovisnosti, očito su rezultirali autorskom produktivnošću nakon dugo vremena.
A onda se, u sklopu turneje po Europi koja je trebala uokviriti promociju novih stvari i poslužiti kao zakašnjela proslava 30-e godišnjice izlaska albuma „Come On Feel The Lemonheads“ (najavljivano je da će ga svirati u cijelosti), dogodio taj nesretni i tužni rujanski koncert u zagrebačkom Vintageu, gdje se u kombiniranom napadu nesuvislosti i nervoze, Dando raspao i psihički i fizički, razbijao stvari na pozornici i naprasno prekinuo koncert, demantirajući zorno da je s njim sad sve u redu. Nije i vjerojatno nikad neće biti.
Potpisnik ovih redova teško se slušajući novo djelo Evana Dandoa i nekih novih suradnika (The Lemonheads su kroz desetljeća bili poput kolodvora, kroz njega su prošle desetine basista i bubnjara), mogao natjerati da „Love Chant“ ne gleda i kroz prizmu tog katastrofalnog zagrebačkog nastupa.
Na prvu, prvih 36 minuta autorske glazbe u 20 godina, zvuči iznenađujuće poletno i u dosluhu s vremenima kad su The Lemonheads bili veliko ime svjetskog rocka, bez obzira što je ta veličina u komercijalnom smislu dosegla vrhunac zahvaljujući jednoj spretnoj obradi, onoj „Mrs. Robinson“ Simona i Garfunkela. Na drugu, s dodatnim preslušavanjima, počele su se ukazivati pukotine. Prividno, sve je na svom mjestu, Dando nije zaboravio napisati pjesmu pitke melodije i catchy gitarskog rifa, nije zaboravio ni pjevati ni svirati. Ali, problem je da se iz svake nove minute ovog albuma stiže do sve čvršćeg uvjerenja da Evan Dando jednostavno nije isti čovjek. Desetljeća upornog i sustavnog rada na samouništavanju imala su svoju cijenu.
The Lemonheads su između ostalog, reputaciju izgradili na tome što su talent s namjerom ili bez nje znali ukrižati s ležernošću. Naizgled je tako i ovdje, ali čuje se velika razlika između novih pjesama i prethodnih malih remek djela, kad je Dando zvučao cool nezainteresirano. Na „Love Chant“ se srećemo s kvalitativno drugom kategorijom, naizgled cool nonšalancija odaje čovjeka koji je pregorio ili ishlapio, svejedno je. Dok je na ključnim djelima karijere s početka 90-ih iza te mimikrije nonšalancije izranjala emocija i osjećaj kod slušatelja da Dando i proživljava to što pjeva, ovdje se u previše minuta ovog poslovično kratkog albuma osjeća da hini emocije, kao da nije unutra 100 posto, da pokušava jalovo oponašati samog sebe mlađega.
Usko vezano, kao da mu je falilo fokusa da pjesmu od početka do kraja zadrži koherentnom, gotovo svaka je pokrpana nekom polovičnom, odnosno nerazrađenom idejom. Spomenuti singl „Deep End“ ima energiju i potrebnu tenziju, ali kvare ih bezidejne, da ne kažemo besmislene solaže, „In The Margin“ također igra na kartu brzine i energije, no u njoj Dando kao da ne može riječima uhvatiti ritam, guta riječi i postaje žrtva tempa vlastite pjesme, u „Wild Thing“ u jednom trenutku pokušava usiljeno uhvatiti više registre, a to ni kad je bio u boljem fizičkom stanju nije bio njegov forte.
Najniža točka albuma je „Marauders“, sazdana na bezidejnom gitarskom rifu, nesuvislom soliranju, skrpanoj ritam-sekciji, zvuči kao prvi pokušaj loše demo snimke. Možda ne imenom u ovom kontekstu, ali treba spomenuti stanovite glazbenike koji su pružili usluge sviranja basa i bubnja. Nažalost, oni nisu svojeglavi „španeri“ što donose dodanu vrijednost u snimke, oni su popunjavači zvučne slike, a to ni za jedan album nije dobra vijest.
Ima i svijetlih trenutaka, uvodna „58 Second Song“ pripada redu rijetkih koje zvuče bešavno usklađeno, k tome je Dandov glas efikasno propušten kroz efekt s dosta jeke, lijepa je to, melodična pjesma u kojoj naziremo neku strast. „Cell Phone Blues“ u ritmu koračnice, čiji tempo pojačava efektno pljeskanje što je nekad sjajno znao koristiti Marc Bolan s T-rexima, ili Bowie u glam-rock fazi, dinamički je najuzbudljivija pjesma na albumu iako nije najbrža. Ako napomenemo da ta pamtljiva melodija, preko kratkog sola na basu doživi frenetični kraj, i da prije toga možemo uživati u sjajnom dvoglasju Danda i povratnice, davnašnje suradnice Juliane Hatfield, ova stvar je mali klimaks. U sasvim drugom ritmu, mnogo sporijem, odmah iza nje stiže još jedan biser „Togetherness Is All I’m After“ kao podsjetnik na bolje dane The Lemonheadsa. Fuzirani zvuk gitare, iako bi joj karakter mogao biti i akustičan s obzirom na „baladnu“ narav pjesme, koji poslije svakog refrena prerasta u nešto prljaviji solo u stilu J Mascisa, nosi pjesmu u dobrodošlu opreku s prigušenim lijepim, ovaj put iznenađujuće emotivnim Dandovim pjevanjem. (Napokon) zvuči kao da ga je (napokon) nešto taknulo, pa se onda to prenosi i na slušatelja. Šteta što takvih trenutaka nema više.
Ali, kao što smo gore pokušali obrazložiti, možda je nakon monstruozno duge autorske impotencije, od Evana Dandoa previše očekivati spektakularnu umjetničku formu. „Love Chant“ nije puno više od solidnog povratka, ali je obećavajući novi početak. S Dandom se nikad ne zna, možda više nikad ne ugledamo novo djelo Lemonheadsa, a ako dovoljno dugo ostane daleko od svijeta koji ga je doveo do ruba uništenja, u brdima iznad najvećeg brazilskog grada, discipliniran uz ženine skute, možda nas brzo ugodno iznenadi.
