
Foto Srecko Niketic/PIXSELL
Nema više heroja. Osim onih koji su odlučili ove večeri ostati do kraja
povezane vijesti
Trebao je to biti još jedan koncert, nastup na koji me nitko nije prisiljavao da odem i glavni motiv mi je bila znatiželja, da vidim može li me zaintrigirati bend koji je karijeru počeo otprilike kada sam se rodio i kojeg sam volio slušati, ali ne bih se mogao nazvati nekim obožavateljem.
Pritom je od originalne postave tog benda ostao samo jedan član i to čak ne pjevač. Sve to spominjem da naglasim da nisam bio baš jako motiviran da odem na koncert Stranglersa u Cave Romane, a taj čudni osjećaj dužnosti dodatno se poljuljkao kada su se sat vremena prije najavljenog početka nad Pulom namreškali sivkasti oblaci.
To je samo ljetni neverin koji će proći dok busom dođem do Vinkurana, razmišljao sam, ali onda doznajem da baš zbog koncerta gradski bus ne ide preko Pješčane uvale i Vinkurana. Zašto, pobogu? Čija li je to glupa ideja?
Dok se približavam Vinkuranu, oblaci se pune elektricitetom i kreću prve kapi. Naravno da nisam ponio kišobran, niti uzeo jaknu s dugim rukavima, iako postaje sve očitije da se temperatura strmoglavljuje dodatno zahvaljujući sve jačem vjetru. Zato stižem poslušati, ne svojom voljom, nastup grupe Phantasmagoria.
U bivšem kamenolomu je nekih 500-tinjak ljudi. Kiša pojačava, no kako imam više sreće nego pameti, srećem prijatelja koji mi posuđuje svoj kišobran.
Grmi, sijeva i pljušti, vjerojatno će koncert biti otkazan ili će barem pričekati neko vrijeme, ali ne. Prvo se kao intro čuje “Waltzinblack” i onda kreće “Toiler on the sea”. Odlučili su krenuti, pa što bude. I dobri su.
Nakon malo zagrijavanja na red dolaze “Nice ‘n’ sleazy”, “Midnight summer dream”, “Skin deep” i “Always the sun”. Hitovi samo takvi.
Pjevač i gitarist Baz Warne kojeg će, štogod čini, uvijek uspoređivati s Hughom Cornwellom s kojim je bend došao do komercijalnog zenita, pokušava malo komunicirati na hrvatskom.
Dok reflektori iznad pozornice šaraju po auditoriju vidi se koliko je gust snop kapi koje neumorno, bez naznake slabljenja, bombardiraju Cave Romane.
Scena je pomalo nadrealna, no publika se ne da, uživa, pokušavajući se zaštiti kišobranima i kabanicama i čini se da ništa ne može slomiti njen duh dok poskakuju, reagiraju na svaku Warneovu upadicu pa čak i pjevaju na “Always the sun”.
Ali kiša može utjecati na elektroniku koja je na pozornici unatoč tome što je natkrivena. Nema veze, voda pronalazi put do klavijatura i postoji mogućnost da nekog gadno strese struja. Jean-Jacques Burnel, spiritus movens Stranglersa i jedini koji je u bendu otpočetka, hvali publiku i njenu upornost, ali Warne upozorava da moraju prestati.
Negdje su na pola koncerta, ali nemaju druge. Računaju da je to samo privremeni prekid, možda se vrijeme smiri. Ja sam mokar do kože, s cipelama/patikama čija je umjetna koža na kraju izgubila bitku s vodom, smrznut sam poput gotove hrane iz frižidera u trgovinama, doduše ne baš one iz dubokog smrzavanja. Što li radim ovdje?
Prostor ispred bine puni se vodom, dio publike se razilazi, ali dio ostaje. S pozornice nema reakcije. Hoće li se itko obratiti onima koji su ostali i jednostavno im reći da je fešta gotova?
Ali nije. Neki se baš ne daju i Barnel je vidno impresioniran. Zbilja ne može reći da nemaju vjerne fanove. Ali što sada? Kiša i dalje nepopustljivo pljušti i hladno je.
No, jesmo li rockeri ili nismo? Ne znam je li to pomislila britanska četvorka, no već kada se činilo je vrijeme da netko objavi kraj, bend, uključujući klavijaturista, se penje i kreću redom “Golden brown”, “Hanging around” i “No more heroes”, na iznenađenje publike koja se stišče ispred bine i uživa u svakoj sekundi.
Kako i ne bi. Ovo su već klasici. Ovo je za one koji se nisu predali. Nema više heroja. Osim onih koji su odlučili ove večeri ostati do kraja. K vragu i sve nepogode.
Da je to bila uobičajena mirna sparna ljetna večer, ovaj koncert bi mnogima brzo ispario iz memorije. Ne zato što bi bio loš, naprotiv, očito se radi o sjajnim glazbenicima.
Ovako, oni koji su došli i ostali zasigurno će noć u Cave Romane pamtiti još dugo, možda i cijeli život. Unatoč tome što i među njima ima onih koji su već iz ljubavi prema rocku već prošli kroz vodu, oluju i/ili blato.
A pamtit će ovaj koncert i glazbenici, u to sam siguran. Ja samo znam da ću idući put kada se pojave u blizini sigurno otići na njihov koncert. Pa neka grmi, sijeva i pljušti.