Nismo iz hrvatske perspektive sigurni što je veće iznenađenje kad se ovih dana spomene ime Stereolab. To što jedan od najutjecajnijih bendova 90-ih godina– iako je redovito bio na putu i svirao uzduž i poprijeko Europe – nikad nije nastupio u Hrvatskoj, pa se to sad ipak događa, ili činjenica da su se ovih dana oglasili s novim albumom nakon punih 15 godina diskografske šutnje. Odnosno, da se oglase djelom na razini njihovih najboljih ostvarenja. Reklo bi se, jednim udarcem dvije muhe. Napokon ih hrvatska publika ima priliku vidjeti u svome dvorištu, 14. lipnja u zagrebačkoj Tvornici i uživati u njihovom novom, intrigantnom i privlačnom izdanju neobičnog imena „Instant Holograms on Metal Film“.

Kad negdje pročitate pojam Stereolab uz njega će se u najvećem broju slučaja naći epitetna etiketa „avant-pop“. Ponovno preslušavanje i podsjećanje na njihovih deset albuma snimljenih između 1992. i 2010., otkriva s vremenske distance da je ova odrednica prilično manjkava, ako ne i skroz klimava. Avant-popom u glazbenom smislu (lirski, paradoksalno, prati teške teme odioznosti kapitalizma),  bi prije svega mogli nazvati njihovo prijelomno djelo „Emperor Tomato Ketchup“, četvrti album iz 1996. godine. Za razliku od prva tri djela koja evidentno crpe inspiraciju iz kraut-rocka i ostavštine Velvet Undergounda i to ne samo zbog frapantne sličnosti emotivno šture vokalne ekspresije Nico i pjevačice Streolaba Lætitie Sadier, „Emperor…“ se ističe nepatvorenim eksperimentom, koji je ujedno vrlo pitak za slušanje sa svojim toplim retro-futurističkim zvukom, nečim što će svoj klimaks za par godina doseći s neponovljivim „Moon Safari“ Francuza Air koji su se napajali sa sličnih izvora kao i Stereolab. Već na djelu kasnije, „Dots And Loops“ Stereolab postaju manje „avant“, a više pop i to oslanjajući se snažnije na tonove delikatne, ali prozaičnije bossa nove i sličnih već prežvakanih žanrova.

Nakon 15 godina šutnje Streolab se vraćaju glazbom koja najviše podsjeća upravo na jedinstvenu atmosferu „Emperor Tomato Ketchup“ i u zanimljivom obratu, u mnogo momenata, retro-modernih fraza, loopova, tonova analogne elektronike, progresije pjesama…, djeluju kao da su danas pod izravnim utjecajem Aira, kao da su išli raditi logični nastavak „Moon Safarija“, kakvog Air – kao što znamo – nisu snimili već su zagazili uz tvrđu elektroniku s kontroverznim „10 000 Hz Legend“. Dakako, govorimo o melodijama, nikako o stihovima. Za razliku od apolitičnih Air, Stereolab ne prestaju propitivati tamne društvene aspekte okrutnog svijeta koji nas okružuje.

Iza neodoljive, satenski elegantne pop ekstravagancije „Aerial Troubles“, koja se hladno mogla nazvati i „Greed Is Not Good“ oprečno poučku beskrupuloznog burzovnog mešetara Gordona Gekka iz „Wall Streeta“, krije se kritika današnjeg društva u kojem se ganjaju stvari i bogatstvo namjesto duhovnosti i solidarnosti. Ne manje raskošni pop u „Melodie Is A Wound“ skriva još decidiraniju političku poruku, direktna je to kritika vlasti da manipuliraju informacijama i ljudima po oprobanom sustavu „zavadi pa vladaj“. Neodoljiv je taj kontrast angažirane lirike i gotovo nevine čistoće pop ritmova u pozadini. I kad mislite da pjesma nema više kud, skroz hirovito i potpuno genijalno, nakon tri minute političke prodike, glas utihne, a bend se razigra u još četiri minute ekstravagantnog instrumentala gdje hipnotički tonovi analognih „sintića“ puštaju da od teških tema otplovimo u slatki glazbeni eskapizam.

Po sličnom principu je skrojena i naredna šest-i-pol minutna „Immortal Hands“. Uvod kroz dramatičnu igru klavijatura, po tonu i atmosferi negdje između Oldfieldovih „Tubular Bells“ i soundtrackova Carpenterovih filmova uvodi nas u folk/chamber pop dionicu u kojoj dominira neutralni i distancirani vokal Lætitie Sadier da bi negdje nakon tri minute i ova pjesma dobila neočekivan instrumentalni zaokret, udarila plesni kontraritam, pretvorila se u slobodni, ali skladni jamming vještih glazbenika za sintesajzerima, basom, bubnjem i klasičnim gudaćim instrumentima. Iako prema kraju „Instant Holograms on Metal Film“ nudi po formi i sadržaju nešto konvencionalnije pjesme, ovo „konvencionalno“ se u njihovom slučaju treba uzeti s rezervom. Poslije dugih 15 godina pauze sad već vremešno društvo isprsilo se sa sat nadahnute izvanvremenske glazbe.

Prilično neobično, prilično impresivno. I opet, ipak je riječ o Stereolabu, od njih se zapravo manje i ne očekuje.