Tamo negdje 2001. godine kvartet iz liverpulske provincije bio je vruća roba na post brit-po britanskoj sceni, al pari skupinama Travis i Coldplay iz slične žanrovske ladice. Znamo kako su se proveli drugospomenuti, u jednom trenutku Travis su postali ponajveći britanski bend s u milenijskom prijelazu, veći i od Coldplaya. Popularnost Travisa je polako blijedila, a Coldplay su pak nizom kompromisa, postali stadionski bend, uz malu cijenu da ih slušaju valjda svi osim onih koji su se kleli u njih u vrijeme njihova prva dva briljantna albuma. Prilagodili su se i ostali komercijalno veliki, ali nevažni saharinski pop bend, da ne kažemo nešto uvredljivije.

Starsailor, iako ih se u početku proglašavalo novom velikom stvari, nikad zapravo nisu zadobili prvoligaški status, iako su kroz karijeru proizveli deset Top 40 singlova i barem tri albuma za pamćenje. Usput, na nekim drugim terenima ih se cijenilo i više nego na domaćem, spomenimo samo da je njihov hit „Four To The Floor“ s drugog albuma dosegao broj 1 u Francuskoj, a u Velikoj Britaniji tek 24. mjesto. Kroz godine, Starsailor su ostajali vjerni sebi, svirali jednostavne, lijepe, emotivne gitarske pjesme, nisu se mijenjali. Mijenjali su se ukusi i publika, pa 25 godina kasnije svoju obljetničku turneju sviraju u dvoranama kapaciteta od 500 do 1500 ljudi, dok Coldplay sa svojim hitićima i pratećim vizualnim spektaklom nastupaju na stadionima.

Prvi put u Hrvatskoj

Prvi put pred hrvatskom publikom nisu izgledali kao skupina ljudi koja žali što nije drugačije, niti se trudi ičim osim glazbom fascinirati svoju publiku. Obučeni kao sredovječni službenici, bez ikakvih posebnih vizualnih efekata (znači, nula scenografije, samo oni s instrumentima na rasvjeti kluba, čak i bez uobičajenog natpisa benda iza njih), bez standardne ponude majica, CD-ova ili ploča (a izdali su novi prošle godine), ponudili su samu kost i srž svog, podcijenjenog i pomalo zaboravljenog stvaralaštva. Glazbu samu, naime.

I baš je bilo lijepo, za one koji su početkom milenija odrastali uz njihovu glazbu i generacijski sjetno, jer takva im je i glazba. Osim melankoličnih pamtljivih melodija s okusom hita, kojih Starsailor imaju bar tucet, tu sjetu uglavnom izaziva frontmen James Walsh s tim svojim jedinstvenim tugaljivim, ali snažnim falsetom.

Koncert pred šesto, sedamsto ljudi otvorili su bez kalkulacija, s dva ponajveća hita s prvog albuma „Alcoholic“ i „Poor Miguided Fool“. Čulo se malo zbornog pjevanja na početku, ali publika se sramežljivo zagrijavala, baš kao i bend sam. Nešto mišića i gitarskih rifova pokazali su na „Keep Us Together“ s trećeg labuma „On The Outside“, pa se smišljeno prigušili s novom baladam „Where The Wild Things Grow“ i još jednom sporom, srceparajućom „Way To Fall“, koja u vrijeme izlaska prvog albuma nije bila ni singl, ali brojka od 15 milijuna preslušavanja na Spotifyju svjedoči da publika u njoj vidi nešto posebno. Lagani središnji set završili su s „Neon Sky“, a onda naveli publiku na još malo zbornog pjevanja jednom obradom. „Jealous Guy“ Johna Lennona s uvjerljivom interpretacijom Jamesa Walsha kao da je dao novu dinamiku koncertu, dodatno je publiku Walsh osvojio pričom kako je obišao Zagreb (imali su dan pauze nakon koncerta u Švicarskoj), i zaključio da je hrvatska metropola “beautiful city”.

Iznimka na bisu

Glazbeno, prekrasan je u nastavku bio i barokni pop „Tie Up My Hands“. S dramatičnim, pomalo pompoznim, ali visoko emotivnim Walshevim glasom to kao da je bila točka kad su publika i bend prodisali zajedno. „Zakucavanje“ se dogodilo s hitom „Silence Is Easy“, pjesmom koja će biti upamćena kao zadnji producentski posao, nekad velikog, pa posrnulog producenta Phila Spectora. Nakon 13 pjesama Starsailor, bend koji u istom sastavu nastupa već četvrt stoljeća, nestao je u mraku backstagea. I brzo uz glasno skandiranjevraćen nazad. Bend se na ovoj turneji, sudeći po popisima pjesama na setlist.fm-u čvrsto drži iste setliste. Ona uključuje bis sa tri pjesme, „Love is Here“, koncertni favorit „Four To The Floor“ i  „Good Souls“ za konačnu odjavu. Vjerujemo da su u bendu bili zadovoljni reakcijom publike, kad su baš u Zagrebu napravili iznimku od pravila, pa je Walsh sam uz gitaru odsvirao dio hita iz 2005. „In The Crossfire“.

Bilo bi ovdje nepošteno ne spomenuti predgrupu, Riječane The Siids koji vješto i efektno spajaju čvrste gitarske rifove i elektroniku. Inače duo, ovdje pojačani bubnjarem, odradili su srčani set, pun energije i zavodljivih electro-rock melodija, u sjajnoj kombinaciji zvukova s matrice i „žive“ svirke. Uz njihov nastup vežemo i jedan mali kuriozum. Obično predgrupe budu na neki način kolaterlane žrtve glavnog benda po pitanju glasnoće i kvalitete zvuka s razglasa. Ovdje je bilo drugačije, iako su Starsailor bili u tom smislu više nego solidni, ovo je bila rijetka prilika da predgrupa pruži impresivnije sonično iskustvo od glavnih zvijezda večeri.

The Siids