Zašto je roots rock sve značajniji i uočljiviji i zašto nakon više od šest desetljeća brojni novi mladi bendovi svojom glazbom oživljavaju šezdesete, pa i dio pedesetih godina prošlog stoljeća, svakako je pitanje i za sociologe, ali ako ostanemo samo u okvirima glazbe, onda je odgovor vrlo jednostavan i glasi – zato jer je glazba tih desetljeća bila izvrsna!

A budući da se kvaliteta ne može sakriti i poreći, mladi se glazbenici rado – i sve više – vraćaju zvukovlju uz koje su mladost provodili i uživali ne njihovi očevi i majke, već djedovi i bake!

Boljeg primjera za to od sjajne i sve cjenjenije američke roots rock grupe The Nude party gotovo da i nema, a potvrda tome je i njihov treći studijski album, sjajni »Rides On« kojim potvrđuju da su hvalospjevi glazbenih znalaca na dva prethodna »poglavlja« (»The Nude Party«, 2018. i »Midnight Manor«, 2020.) bili utemeljeni na ispravnim procjenama.

Cinični tekstovi

The Nude Party »rodom« su iz Sjeverne Karoline, a trenutačno žive i rade u New Yorku gdje je ipak puno lakše doći do uspjeha. Već pri osnivanju, a ono se dogodilo 2012. godine na Appalachian State University u gradiću Booneu, bilo im je jasno što žele.

Austin Brose, Alec Castillo, Shaun Couture, Patton Magee, Don Merrill i Conor Mikita voljeli su jednostavni sirovi garage rock šezdesetih, outlaw country i southen rock pa su u tom smjeru i krenuli.

Dakle, ono na što ćete naići na albumu koji nudi 13 pjesama je puno, puno a la sixties blues, swamp i twang gitara, zavodljive melodije s upečatljivim refrenima, odličan glas čiji je vlasnik Patton Magee, uigrana ritam sekcija kojoj je najčešće cilj slušatelja natjerati na bilo kakav oblik gibanja te čas duhoviti, čas cinični tekstovi okrenuti svakodnevici ili vječnim temama ljubavi i erotike.

Ako ćemo o uzorima, onda su to rani Stonesi, The Kinks, Them, Velvet Underground…

Sve u svemu, još jedan odličan retro-rock album koji sav pleše u duhu starinskog rocka. Već uvodna »World Gets Around« mami ritmom i jednostavnim rock i glam rock zahvatima u pjesmi koja govori o govorkanju, lažima, ogovaranjima.

»Rides On«

U tom zanosnom ritmu nastavlja se i u »Hard Times (All Around)« u kojoj govoreći o teškim vremenima posvuda »putuju« Amerikom, kao što je to nekad činio Chuck Berry držeći pritom plesno ozračje u kojem ritam sekcija praši svoje, gitare te povremeno i piano ili orgulje ubacuju svoje ritmične dodire, a gitare pletu rifove i solaže.

Pitko i slušljivo, plesno i ritmično raspoloženje vlada potom i u fantastičnoj erotskoj »Chery Red Boots« koja za uvod ima nezaboravni bubnjarski ulaz Spectorove »Be My Baby« da bi potom gitare zvečale i prštale kao u najboljim danima grupe The Byrds, a fetišističkim tekstom o njoj prekrasnoj i njenim još ljepšim čizmama boje crvene višnje zalaze na teren grupe Velvet Underground.

Još je bolja, dapače najbolja na albumu, naslovna »Rides On« koja kroz tri životne priče (stari rodeo jahač, vremešna prodavačica i mladi rock and roll glazbenik) nudi poruku kako su neki poslovi za neke ljude predodređeni i voliš ih raditi čak i kad od njih nemaš koristi.

Rock nije mrtav

Da su na albumu dobre samo ove četiri pjesme, ocjena bi već bila visoka. No – ima još. Na tragu starinskog rocka šezdesetih je sva u garage rock tih godina umotana »Hey Monet« koja jednostavno diže u zrak svojom jednostavnošću.

»Polly Anne« te »Tell ‘em« s blues harmoničicom i dodirima soul pitkosti nude ono što su davnih šezdesetih radili Stonesi i sjajni Van Morrisonov band Them.

»Somebody Tryin To Hoodin Me« jedina je obrada na abumu (Dr. John) i vjerno oponaša tog starog blues majstora, a tom oporom bluesu s dodirima soula još je uspješnije okrenuta »Sold Out Of Love«, dok je završna »Red Rocket Ride« vrlo ugodan akustični trenutak.

Dodajmo ovom opojnom retrokoktelu još i na američkom folku utemeljenu »Tree of Love« te pravo J.J. Cale laid back ozračje u »Midnight on Lafayette Park« i dobili smo raznovrstan i razigran album koji plijeni i glazbom i porukama optimizma, potvrđujući istodobno kako uopće nije istina da je rock mrtav.