Ugodan su i po svemu dobar album, uoči predstojeće sezone velikih rock okupljanja, objavili su velški indie i alt rockeri iz grupe Stereophonics.

Tri godine nakon dobrog prethodnika »Oochya!« iz 2022., Kelly Jones (gitarist, pjevač, tekstopisac, klavijaturist…) i ekipa napravili su još bolji »Make ‘Em Laugh, Make ‘Em Cry, Make ‘Em Wait«, trinaesti studijski album koji sa osam nepretencioznih i jednostavnih pjesama ukupno dugih koju sekundu manje od pola sata, već stvara kod njihovih brojnih fanova temelje za nestrpljivo iščekivanje razigranih druženja na open air koncertima.

Većina novih pjesama poletni su, melodiozni, pjevni i ritmični rock trenuci koji mame na kretanje, gibanje, podizanje ruku, pjevanje na sav glas…

Grupa Stereophonics, Foto: Facebook

Ne visokim zidovima

Još davno označeni kao klasičani britanski rock band s pjevačem u čijem se glasu osjeća whiskey, Stereophonics: dolaze iz malog velškog gradića Cwmaman u dolini Cynon Valley, a debitirali su 1997. godine abumom »Word Gets Around«, u proteklih tridesetak godina zasluženo su stekli status koncertne atrakcije koja uvijek sjajno odrađuje nastupe i redovno raspleše i raspameti publiku.

Da tako misle i dalje, vidi se i iz naziva njihove ovogodišnje svjetske turneje – »Stadium Anthems Summer ‘25.«. Dakle, očekuju nas ovog ljeta 2025. stadionske himne a la Sterephonics, kako one znane njihovim fanovima s prethodnih albuma (»A Thousand Trees«, »Local Boy In The Photograph«, »Hurry Up And Wait«, »Pick A Part That’s New«, »Just Looking«, »Dakota«, »Maybe Tomorrow«, »Graffiti On The Train«…), tako i osam novih s friškog »Make ‘Em Laugh, Make ‘Em Cry, Make ‘Em Wait«.

U tom je plesnom i open air ozračju početak albuma. »Make It On Your Own« krajnje je pozitivna i uhu ugodna pjesma kojom Jones onima koji su odveć u sebe povučeni i nesigurni savjetuje da ne grade oko sebe previsoke zidove, već da se okrenu životu i uživaju koliko god mogu. Sam Jones ovu je pjesmu nazvao »himničnom pjesmom punom nade«, a lako je moguće da će baš njome otvarati koncerte spomenute ovogodišnje turneje.

U stilu, ritmu, pozitivi i stakatu praštavih gitara ništa se ne mijenja ni u narednoj, a to je »There’s Always Gonna Be Something« u kojoj poruku ne brinite se previše oko svega što čujete, jer to su jednostavno te loše stvari 21. stoljeća, uokviruju kombinacijom rocka i soula, kako su to nekad znali raditi Stonesi.

U tom visokoenergetskom plesnom i pjevnom stilu je i »Seems Like You Don’t Know Me« koja o nesigurnosti poznavanja druge osobe iznova govori na način koji potvrđuje kako se uz ovaj album itekako može plesati i pjevati.

Poetika rock and rolla

Nakon ovog stadionskog i euforičnog rock uvoda prvi sporiji i nježniji trenutak albuma je divna »Colours Of October«, lijepa ljubavna pjesma o pomirenju nakon svađe u kojoj uz povremenu pratnju orkestra gudača Kelly Jones uspješno »skida« legendarni hrapavi a la Rod Stewart vokal da bi potom u funky i glam rock zahvatima određenoj »Eyes Too Big For My Belly« progovorili o prekomjernom uživanju i to na duhovit i samoironičan način.

Slijedi izvrsna »Mary Is A Singer« sličica iz života velegrada odrađena uz pomoć usne harmonike i ozračja koje bi bez dvojbe rado potpisali i Dylan i Springsteen.

Još je više k poetici i zvuku Brucea Springsteena okrenuta »Backroom Boys« koja slavi rock and roll i odrastanje uz tu vrstu glazbe i pogleda na život, da bi potom uslijedio sjajan završetak uz moćnu ljubavnu »Feeling Of Falling We Crave«, sjajnu baladu s elementima country zvuka, koja potvrđuje kako je trinaesti studijski rad velških majstora glazbeno poprilično proamerički – u najboljem smislu te riječi.