Jedanaesti studijski album čuvene američke kantautorice Joan Osborne, »Nobody Owns You«, glazbeno i tekstualno ide među najbolje albume dosadašnjeg dijela ove godine.

Punih 28 godina nakon nezaboravnog debija albumom »Relish«, koji joj je već tada stvorio temelje za usporedbe s najznačajnijim američkim kantautoricama, danas 61-godišnja dama iz države Kentucky stvorila je jedan od svojih ponajboljih albuma, predivnu zbirku pjesama o prolaznosti života, starosti i sudbini žene u suvremenom društvu.

Možda je za analizu ovog malog remek-djela lirike i glazbe najbolje krenuti od onog što nije glazba, odnosno naslovnice njezinog prvog i ovog, zasad posljednjeg, jedanaestog albuma.

Na 28 godina starom albumu »Relish« Osbornova je pomalo i sakrivala svoje lice stavljajući u prvi plan fizuru koja je diskreno upućivala k erotici.

Malo manje od tri desetljeća kasnije na naslovnici je njezino lice u prvom planu, osvijetljeno bljeskom blica i pruža pogled na sve bore koje je u međuvremenu stekla. Nema »photoshopa«, nema uljepšavanja, nema šminkanja, nema skrivanja – to sam ja, kao da s naslovnica poručuje Joan Osborne.

Još nije kasno

Da je tome tako, potom potvrđuje 12 pjesama i četrdesetak minuta glazbe utemeljene na onom što je Osbornova oduvijek najviše i voljela, a to je klasična rock postava (gitara, bas, bubanj) upotpunjena klavijaturama, povremeno i gudačima ili puhačkom sekcijom te korištenjem klasičnih glazbenih izraza sjevernoameričkog podneblja – countryja, folka, bluesa, soula…

Na sve to ide njezin prepoznatljiv glas te iznimno dobri tekstovi, odnosno stihovi koji postojati mogu i vrijednost imaju i izvan okvira glazbe.

Za razliku od prethodnog vrlo dobro ocijenjenog albuma »Trouble ad Strife« (2020.) na kojem se obrušila na društveno i političko stanje u SAD-u, na ovom se albumu Osborne znatno više okrenula vlastitom životu, svojoj prošlosti i svojoj obitelji.

No, nije zaboravila iznova kritički »ubosti« i skrenuti pažnju na negativnosti.

Da će biti više okrenuta sebi, svjedoči već divna uvodna »I Should Danced More« u kojoj kroz okvire srednje brze rock balade pjeva o tome kako je trebala više plesati, više se smijati, više voljeti…

I kad bi čovjek očekivao krajnje pesimističan zaključak ove tužaljke, Osbornova poručuje kako neke od tih stvari još uvijek može raditi – još nije kasno!

Slijedi potom isto tako iznimno dojmljiva naslovna »Nobody Owns You« koju je posvetila vlastitoj kćeri poručujući joj kako mora biti svoja i samostalna – »Ne posjeduje te onaj tko ti je platio piće, ne posjeduju te šefovi i političari, slobodna si poput vjetra na ulici« – pjeva Osbornova koja je sama ovu pjesmu nazvala feminističkom porukom kćeri, ali je dojam da pjesma nadilazi te okvire i pretvara se u divnu baladu o nužnosti buđenja samosvijesti i samopoštovanja, i to ne samo u žena.

Foto: Facebook

Vlastiti život

Odrednice uočljive u ove prve dvije pjesme albuma Osborneova potom slijedi i u sljedećih deset spajajući priče o vlastitom životu i iskustvima s osvrtima na suvremeno američko društvo.

Tako moćna »Time of the Gun« govori o prevelikom boju učestalih masovnih pucnjava i ubojstava u SAD-u, a najrokerskiji trenutak albuma, završna »Great American Cities«, njezina je posveta velikim američkim gradovima u kojima ne želi prevlast krajnje desničarskog načina razmišljanja.

No, zlo se može roditi u svakome, tvrdi u blues rockom određenoj »Dig A Little Dich« da bi potom u iznimnoj »Lifeline«, divnoj akustičnoj baladi, od slušatelja zatražila da u što većoj mjeri čini dobra djela jer time može spasiti i unaprijediti nečiji život, baciti mu pojas za spašavanje.

Tu pomoć, tvrdi potom u country gospel razigranoj »Child of God«, može pružiti vjera jer smo svi mi Božja djeca, a može to učiniti i iskrena ljubav o čemu pjeva u najromantičnijem trenutku albuma, himni ljubavi nazvanoj »Tower of Joy«.

Ipak, najdojmljiviji trenuci albuma one su pjesme čiji stihovi proizlaze iz njezinih životnih spoznaja i iskustava. U »So Many Airports« saznajemo kako, kad je bila djevojka, nije bila previše lijepa »i pravu mene znali su samo oni koji su me voljeli.

Pjevala sam lišću, vrbama i pticama, vjerujući da su kao ja«, pjeva Joan Osborne da bi u prekrasnoj »The Smalles Trees« progovorila o svom, ali i djetinjstvu vlastite kćeri, dijeleći sa slušateljem paletu divnih osjećaja roditeljske i iskrene dječje ljubavi.

Emocijama je vrlo moćna i »Secret Wine« posvećena vlastitoj majci koja pati od demencije i koju u ovoj pjesmi prikazuje onakvom kakva je bila nekada i kakva je sada, moleći Boga da bude blag prema njenim poznim godinama.

Feministička odrednica

Uz sve spomenute tu je još i odlična, na blues tradiciji, kako u glazbi, tako i u stihovima, utemeljena »Woman’s Work«u kojoj pjeva »Man made work from sun to sun, but woman’s work is never done« (Muškarac radi od sunca do sunca, a ženi posao nikad nije gotov).

Ova, kao i naslovna pjesma, zaslužne su za feminističku odrednicu koja se veže uz ovaj album i koja se možda i prečesto spominje. Jer »Nobody Owns You« predobar je album da bi ga se vezalo samo uz stavove jedne vrste. Jednostavno, to je album o životu, prolaznosti, ljubavi, patnji, bolu, sreći… Svemu što čini život.