Koliko god line up festivala – kojeg već dugo možemo nazivati i središnjim pop kulturnim događajem u Hrvata svake godine s obzirom na neumorno dovođenje bendova iz prve lige svjetske moderne glazbe i zvijezda „indie“ rocka u nastajanju – bio nakrcan jakim imenima, gotovo u pravilu se dogodi da netko razočara ili publiku ostavi zdvojnu u rascjepu između očekivanog i dobivenog, čini se da bi jučerašnje otvaranje 17. izdanja INmusica moglo ostati u sjećanju kao ono kad se sve poklopilo u skoro perfektan dan.

Bend u naponu snage

Za početak, sva su se četiri glavna imena na dvije najveće pozornice na Jarunu proslavila sinoć svatko na svoj način, od pola sedam kad su se po jarkom suncu pred publiku popeli Yard Act pa tamo negdje oko jedan u noći u vrijeme pozdravljanja francuskih bogova ambijentalne elektronske glazbe Air s opčinjenom zagrebačkom publikom.

Nadalje, u zemlji gdje je statistički svaki šesti stanovnik kupio kartu za koncert nacionalističkog prvaka i usput glazbenika M.P. Thompsona, veseli i činjenica da i dalje postoji jedno 20, 30 tisuća onih koji vole nešto manje oportunistički-banalno. I da nam u Zagreb zbog toga dolaze stranci. I to ne u opancima.

Yard Act su bend iz Leedsa u naponu snage koji baštini dosta toga od legendarnih sugrađana Gang Of Four na svoj način. Oni ne napadaju kapitalizam revolucionarnim rječnikom, oni ga ironiziraju, „tvrdo kuhani“ post-punk na kojem su izrasli, modificirali su, dodali groovea i uživo to zvuči, retro-moderno, na trenutke opasno, ali uglavnom zabavno.

Njihov „Overload“ iz 2022. je jedan od boljih debi albuma u zadnjih desetak godina, s drugim su samo pojačali reputaciju i „priprijetili“ da neće ostati samo klupska atrakcija.

Uživo se ne štede, ispalo je da su na velikoj pozornici bilo odličan izbor za podizanje atmosfere, ali i mamac da po gadnoj „sunjari“ u kasni popodnevni sat privuku dosta svijeta pred glavnu pozornicu. I usput ga pokrenu na ples.

Priredio novu “štalu”

S mrakom je na pozornicu manjeg World Stagea iskočio Mike Skinner, odnosno The Streets. Na istoj je pozornici 2011. napravio pravi tulum od koncerta, četrnaest godina kasnije to je već nekako postala generacijska, nostalgična stvar za pratitelje glazbe iznad 40, pa se očekivalo da će i nastup biti nešto suzdržaniji negoli u vrijeme kad su The Streets bili vruća roba.

Sasvim neočekivano, Skinner je priredio novu „štalu“ ili kako je sam više puta ponovio „big fuckin’ ZOO“, oduševljen odazivom mnoštvom ispred sebe.

O njegovim frontmenskim sposobnostima, odnosno neodoljivosti drskog uličnog šarmera ne treba trošiti vrijeme. Ali, ovaj put je došao naoružan još težom artiljerijom negoli onomad na INmusicu.

Znači, dva sredovječna tamnoputa virtuoza na basu i bubnju što čine ritam sekciju su prave ubojice u najboljem glazbenom smislu te riječi.

Skinnerov specifični elektronski britanski hip-hop s njima je dobio organsku dimenziju, gotovo reviziju njegovog bogatog i nadahnutog katalaoga, ali na bolje.

On sam spuštao se ispred pozornice, plesao s fanovima, publika ga je nosila na rukama, komunicirao je neumorno i duhovito s ljudima ispred sebe, dok se iza valjala moćna glazbena mašina.

Čast svakome, ali The Streets su bili i nakon toliko godina ostali najatraktivnija pojava na bogatoj UK garage, odnosno hip-hop sceni i što se studijskih izdanja i što se nastupa uživo tiče.

Najveći “mali” bend

Nekako se potrefilo da je INmusic festival pratio sve važne faze u razvoju Fontaines D.C.-a, benda za koji ne bi puno pogriješili kad bi rekli da je riječ o najvećem „malom“ bendu na svijetu.

Prvi put su se ukazali 2019. na Jarunu netom nakon izlaska prvog albuma kad su bili anonimusi s potencijalom, drugi put 2022. kad se poslije albuma „Skinty Fia“ ozbiljno pričalo da možda imamo posla sa „sljedećom velikom stvari“ u svjetskom rock and rollu.

Na posljetku, prošlo ih je ljeto publika iz ovih krajeva imala priliku vidjeti u prilično intimnom prostoru Kina Šiška u Ljubljani.

Za potpisnika ovih redova dojam je uvijek bio sličan, ti mladi Irci su sjajni autori, znaju napisati dojmljivu nešabloniziranu indie stvar, ali uživo nemaju dovoljno karizme da postanu stvarno veliki bend, previše tu ima „shoegaze“ retorike, gotovo autistične nezainteresiranosti na pozornici, finog manirizma, zanatske solidnosti i ne mnogo više od toga.

Jučerašnji je nastup pred publikom u kojoj je – sudeći po broju majica s logom njihovog imena – bilo najviše onih kojih su se na Jarun zaputili ponajprije zbog njih, prebrisao sve prijašnje dojmove o bendu.

Sve nedoumice nestaju

Kao da su u godinu dana predstavljanja predivnog posljednjeg albuma „Romance“ čija cijena kao da zasluženo raste s vremenom, izrasli u zaista veliki bend.

Novi hitovi „Bug“, „Desire“, „Starburster“ i moćna balada „In The Modern World“ zvučali su poput stadionskih himni, a dojam je pojačavalo zborno pjevanje odanih fanova.

Doživljaj benda uživo je obično proporcionalan, što manji, intimniji prostor to veći užitak. Po nekoj čudnoj logici, to (više) ne vrijedi za Fontaines D.C. Dajte im najveću moguću pozornicu, jer na njoj valjda mogu osloboditi sve svoje i potencijale svojih pjesama.

Poslije jučerašnjeg nastupa nedoumice oko ovog intrigantnog irskog benda nestaju, više nema „dobri su, ali im nešto fali da postanu važan i veliki bend.“ Fontaines D.C. su velik i važan bend. Točka.

Uvjerljivi, precizni i magični Air

Možda je bilo skepse o tome kako će Air tankoćutnu i nježnu chill out glazbu s karakterom kakvu izvode, prezentirati na velikoj pozornici.

Nema sumnje, kad vam netko uživo svira „Moon Safari“, taj ključni album tople analogne elektronike, želite si da to bude u nekom kazalištu, ili, kao što su neki od nas imali sreće svjedočiti, na tvrđavi Sv. Mihovila u amfiteatarskom eksterijeru.

Za potpisnika ovih redova taj je nastup jedan od najimpresivnijih sonično-vizualnih iskustava u sad već skoro 40 godina hodočašćenja po koncertima, ali na neku čudnu foru, i sinoćnji nije bio daleko od katarzičnog iskustva.

Dakako, trebalo je biti blizu, da bude glasno, pa i te sanjive i objektivno spore elegantne retro-moderne melodije zvuče moćno.

Kao i u slučaju koncerta u Šibeniku, Air uživo je za koplje dinamičniji od studijskih izdanja zbog nove dimenzije u vidu bubnjara Louisa Delormea.

Čovjek je klasa, živa ritam mašina, koja diže energiju i groove Air glazbe na novu razinu. Gospoda u bijelim odijelima iz Versaillesa odradili su posao uvjerljivo, kirurški precizno i magično.

Ako ima nekoga tko ne voli „Moon Safari“, Air na jarunskoj poljani je možda doživio kao uspavanku. Mi ostali smo se uvjerili da sanjiva glazba uz prave majstore zanata može proći i na najvećim pozornicama. Sjajna noć na najvećem i najboljem glazbenom festivalu u Hrvata.