Je li zato što je u 42 godine objavila samo pet albuma, ili stoga što je bila uspješna i kao glumica, Ellen Foley ide, potpuno neopravdano, u red od šire javnosti možda i najpotcjenjenijih rock pjevačica. Jer, svaki od njenih albuma – od briljantnog debitantskog istupa »Night Out« iz davne 1979. godine, pa do ovogodišnjeg »Fightning Words« – pravi je mali rock biser prepun raznolikih stilskih i žanrovskih utjecaja.

Puno prije publike njenu su vrijednost shvatili sami glazbenici pa je, nakon što ju je još 1977. godine otkrio Jim Steinman puno poznatiji kao Meat Loaf, surađivala s nizom itekako značajnih glazbenika koji su ili njoj pomagali na njenim albumima, ili je ona sudjelovala na izradi njihovih albuma. Lista je poduža i impresivna – Ian Hunter, Mick Ronson, The Clash, Meat Loaf, Todd Rundgren, Barry Manilow, Blue Oyster Cult, Joe Jackson…

Zlatni soul

Za peti studijski album, prvi nakon 2013. godine objavljenog i opravdano hvaljenog »About Time«, Foleyjeva nije odabrala tako jaka imena, ali je iznova – što potvrđuje njenu vrijednost – složila album koji će se dopasti svakome tko voli rock i pop šezdesetih i sedamdesetih, americanu, soul, country, blues, blues rock…

Ni jedna od ponuđenih 11 novih pjesama nije loša, a isključivo o vlastitom glazbenom ukusu i sklonostima ovisi što će se češće slušati. Oni koji je pamte po grandioznim baladama kakve su bile »We Belong to the Night« ili »Night Out«, na ovom će albumu uživati u fenomenalnoj americana himni »I Call My Pain By Your Name«, prekrasnoj ljubavnoj pjesmi srednje brzog ritma kojoj po raspoloženju, zanosu i nepatvorenosti glazbom i glasom prenesenih emocija nalikuju iznimna obrada soul klasika Wilsona Picketta »I Found a Love«, a to divno prisjećanje na zlatni soul potom je nadograđeno kroz također pozitivnu ljubavnu »I’ll Be True« u kojoj sjajne gitare nose i raznose dobro raspoloženje spajajući na jednom mjestu, kako je sama Foley rekla, utjecaj ženskog vokalnog sastava The Shirelles i Rolling Stones žestine.

Girl power

Sličnu energiju i pozitivu nudi potencijalni radijski hit »This Won’t Last Forever«, brzi i razigrani power pop prepun melodioznih gitara, dok su znatno brže i na čvrsti rock sedmdesetih naslonjene »Leave Him, Janie« te pogotovo moćna i rifovima, koji podsjećaju na »I Love Rock and Roll« Joan Jett, bogata žestica »Are You Good Enough« kroz koju se jasno uočavaju i feministički stavovi, a taj girl power uočljiv je i u nestašnoj »Be Nice« kroz koju, poigravajući se obrascima soula i bluesa, Foley pjeva »Be nice – if you wanna sugar and spice«! Sličnu kombinaciju oporog bluesa i isto takvo soula slušamo i u »Come On Love«, dok je u akustičnoj i najnježnijoj pjesmi albuma, temi »Fill Your Cup«, Foley metaforički i lirski vrlo uspješno progovorila o ljubavi.

Veza s prošlošću

Dvije pjesme s ovog albuma zavređuju posebnu pažnju jer su vezane za ipak širem krugu ljubitelja rocka znanu prošlost. Prva od njih je »I’m Just Happy to Be Here« koju izvodi s Karlom DeVito, djevojkom koju su mnogi uočili 1977. godine u pjesmi »Paradise by the Dashboard Light«, megahitu s albuma »Bat Out of Hell« Meat Loafa.

Baš na tom albumu Foley je prvi put stupila na rock teren i sjajno otpjevala tu pjesmu potvrdivši svoje iznimne vokalne sposobnosti. No, zbog njenih tadašnjih ugovora s filmskom industrijom, nije smjela nastupiti u videospotu pa je njeno mjesto preuzela DeVito koja je u spotu samo otvarala usta na dijelove pjesme koju je pjevala Foley.

Četrdeset i četiri godine kasnije Ellen Foley pozvala ju je da gostuje na njenom albumu i zajedno su otpjevale tipičnu brzu i žestoku Meat Loaf pjesmu prepunu dramatike i grandioznosti. Druga posebna pjesma ovog albuma završna je »Heaven Can Wait«, pažnje vrijedna balada koju je davno napisao Jim Steinman iliti Meat Loaf, koji je umro baš ove godine pa je stoga ova pjesma, tipična njegova moćna rock balada, i našla mjesta na ovom izvrsnom albumu.