Osamdesete se godine s punim pravom narodski u glazbi nerijetko smatraju onim zlatnim razdobljem, kao i što se općenito smatraju kao živopisan i prekretnički period u modernoj povijesti, koji se sve češće, danas, umjetnički idealizira i romantizira.

Nerijetko se zna reći i da je ono najbolje u glazbi bilo upravo u osamdesetima, a djelić tog glazbenog mozaika kojem se nerijetko svi vraćamo čini(la) (je) i njemačka grupa Alphaville, čija popularnost do danas ne jenjava, što je, između ostalog, pokazao i njihov koncert održan u punom Paviljonu 9 zagrebačkog Velesajma.

Njemački synth-pop sastav osnovan 1981. godine u Zapadnome Berlinu prvotno je nosio naziv Forever Young, kao i njihov istoimeni najveći hit, da bi kasnije, prema nazivu franucuskoga znanstvenofantastičnog filmu Jeana-Luca Godarda, promijenili svoj naziv u onaj današnji – Alphaville.

Kao što je Godardov grad bio futuristički, tako je i trendovski snyth-pop zvuk sastava Alphaville, u vrijeme kad su počinjali zvučao futuristički, no za razliku od onog filmskog univerzuma, ovaj glazbeni, univerzum, bio je i ostao društveno liberalna jukstapozicija, što je bend i pokazao svojim zagrebačkim koncertom, pjesmama, riječju i (vizualnim) d(i)jelom.

Foto: Marko Jurić/PIXSELL

Prepoznatljivi zvuk

Da popularnost tog benda koji je prošle godine imao veliku četrdesetu obljetnicu od izdavanja prvog albuma, što je i naglasio frontmen benda Marian Gold pred hrvatskom publikom, ne jenjava, pokazuju pregledi na YouTube videima, kao i brojke na Spotify servisu.

Uz te servise, tu su, naravno, i različiti drugi načini da se tehnološkim mogućnostima reaktualizira neka stara pjesma, pa je tako (i) njihov najveći hit »Forever Young« uz pomoć TikToka u jednome trenutku opet postao hit, a neke mlađe generacije možda su se i prvi puta upoznale s prepoznatljivim zvukom jedne glazbene epohe ili samo sa zvukom nekoć jednog od najpopularnijih, njemačkih, bendova.

Na pitanje je li uputno govoriti o trenutačnom hitu kad govorimo o njemačkome sastavu koji je prvi put nastupio u našoj zemlji, odgovor je ne, a tu tezu dodatno potvrđuje broj ljudi koji se slijevao prema paviljonu u kojem se održavao koncert, kao i generacijski sraz među njima, koji su pokazali kako publike za koncert ovoga benda itekako ima.

Iako je na koncertu nešto više bilo osoba srednjih godina i onih koji su svoje tinejdžerske ili studentske dane proveli upravo uz hitove grupe Alphaville, bilo je tu dakako i onih mlađih.

Sudeći po održanom koncertu, atmosferi koja je vladala u doslovno užarenom paviljonu, oni koji su odlučili poslušati ovaj bend vječno aktualnog, nostalgičnog zvuka, nisu se razočarali, jer u ključnim trenucima podizali su ruke, njihali su se u dobrim vibracijama i bar na trenutak transcendirali su se u, po mnogima, neka bolja (glazbena) vremena.

Popularni sastav izveo je u sklopu svoje zagrebačkog otprilike devedesetminutnog koncerta svoje najveće hitove, a očekivano oni najveći, po kojima su postali najpoznatiji – »Big in Japan« i »Forever Young« – doveli su već užarenu atmosferu zaista do usijanja.

Foto: Marko Jurić/PIXSELL

Recept za uspjeh

Počevši s pjesmom »Jet Set«, koja je uspostavila dobru atmosferu i energiju, bend je nastavio s pjesmom »Dance With Me«, a uslijedila je i »Big In Japan«, koja je očekivano razdragala publiku. Niz se nastavio s pjesmama »Romeos«, »Carry Your Flag«, »Summer in Berlin«, »To Germany With Love«, »Red Rose«, »A Victory Of Love«, »Sounds like a Melody«, »Forever Young«, a posljednja, simbolično, bila je »State of Dreams«.

Među cjelokupnim setom mudro je postavljen i društveno-politički uskličnik u odnosu nekad-sad, i to onaj sad u pjesmi »Carry Your Flag«, za vrijeme koje se na videopozadini vijorila zastava duginih boja, što je podsjetilo na činjenicu da smo svi mi, bez obzira na seksualnu orijentaciju ili kakve druge diskriminatorne kalupe, jednaki.

Naravno, i pjesmu »Summer In Berlin« videopozadinski je obilježio prizor bodljikave žice koji je podsjetio na društveno-politički kontekst stasanja samoga benda, kao i politički kontekst cijele dekade koja se nerijetko romantizira.

Kao što sad postoje, i tad su postojale različite borbe. Uostalom, ne kaže se bez razloga da svako vrijeme nosi svoje borbe. Uz spomenuta dva trenutka, posebno je upečatljiv bio i trenutak u kojem je Gold pjesmu »Red Rose« otpjevao sa svojom kćeri Lily Becker.

Uz pjevača benda Mariana Golda, i dalje prepoznatljiva vokala, na zagrebačkom je koncertu Alexandra Merl bila prateći vokal i, uz Davida Goodesa, također na gitari, Carsten Brocker bio je na klavijaturi, a Jakob Kiersch na bubnjevima.

Iako Goldov bariton/tenor glas, jasno je, ne može biti isti onakav kakav je bio u vrijeme kad je bend bio na vrhuncu, i dalje je u dobroj formi. Njegovo fraziranje i meki glas koji može do određenih visina i dalje emocionalno dobacuje, te pjesme zaokružuje istom onom melankoličnošću i sanjivošću koja je osvojila svekoliku hladnoratovsku publiku, kao i onu zagrebačku, koja je ključne trenutke pratila snimanjem svojim mobilnim telefonima.

Da bi koncertni doživljaj bio potpun, možda bi neki drugi scenarij glede lokacije ipak bio bolji recept za potpun uspjeh, jer u takvome slučaju paviljonska devetka ne bi temperaturno i zvukovno ostala u kolektivnom pamćenju kao kakva zlokobna kupola. Ipak, one nostalgične sve to nije spriječilo u retrospektivnom pogledu podsjetiti na prošla vremena. A onaj »Forever Young/I want to be Forever Young« pronosio se i koncertnim prostorom i mislima posjetitelja.

Emocionalno, transcendirajuće, kako i priliči pjesmi koja je odgajala generacije i koja, jednostavno, kao što sam naziv sugerira, ne stari, već se prenosi godinama, dekadama,…