Ekološka tematika i ljubav prema prirodi u stvaralaštvu Neila Younga uočljivi su od početka njegove karijere, dakle od kraja davnih šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Predivna himna prirodi »Helpless« nastala je još 1970. godine, kao i prvi »eko« protestni album »After the Gold Rush«. Protekla dva-tri destljeća dala su mu toliko »materijala« da nije nimalo čudno da nekoliko njegovih albuma (»The Monsanto Years«, »Greendale«, »Fork in the Road«…), objavljenih u protekla dva desetljeća, predstavljaju krik upozorenja i zabrinutosti nad našim jedinim domom, planetom Zemljom.

Čak 42. album

Takav je i »World Record«, njegov 42. (!) studijski album, ujedno i petnaesti koji je snimio uz pratnju jednog od njegovih najdražih pratećih bendova, grupe The Crazy Horse.

Osim pjesme »Chevrolet« (više od 15 minuta klasičnog garage i blues rocka šezdesetih), koja iznova svjedoči o njegovoj opijenosti i pomalo ovisnosti o starim američkim automobilima i otvorenim cestama, sve su ostale pjesme (njih devet) vezane za promišljanje o sve težem položaju u kojem se Zemlja nalazi.

Pri tome se Young ovog puta odlučio svoje teze argumentirati tako da u dijelu pjesama govori o nedvojbenim prirodnim ljepotama koje postoje, potom u nekoliko pjesama blago ili nešto žešće upozorava na neizdrživo stanje i sve veće opasnosti, dok u najžešćoj pjesmi albuma – temi »Break the Chain« – poziva na revoluciju, pobunu, otpor…

Sukladno spomenutim idejama, pjesme koje obrađuju ljepote Zemlje nježnog su ugođaja i ritma s podosta klavijatura (koje baš i nisu tipične za zvuk grupe The Crazy Horse).

Tako je uvodna »Love Earth« svojevrsno ljubavno pismo Zemlji, koju je jednostavno voljeti, samo treba gledati njezine ljepote.

U »This Old Planet (Changing Days)« slušatelju prenosi poruku da nije sam na ovom planetu te da je i njegova dužnost čuvati tu ljepotu, a u isto tako pozitivnoj »The Wonder Won’t Wait« upozorava da sve te ljepote neće biti vječno tu ako nastavimo s beskrupuloznim uništavanjem prirode.

Vrhunac tih nježnih, a opet dovoljno kritičkih pjesama svakako je prekrasna »šezdesetosmaška« »Walkin’ on the Road (To the Future)«, u kojoj uživamo u čuvenoj i tako prepoznatljivoj usnoj harmonici Neila Younga, koji pjeva o današnjim hipi-idealima (»No More War, Only Love«) pozivajući na ljubav i zajedništvo.

Sve to će bez imalo sumnje navući na lice osmijeh svakom vremešnijem pokloniku Neila Younga.

Upozoravajući tonovi

Iako ni u spomenutim pjesmama ovaj kanadski rock- šansonjer ne bježi od spominjanja istine, upozoravajući tonovi puno su uočljiviji u nizu drugih pjesama, od »Overhead«, koja je još uvijek u prpošnom stilu ranih šezdesetih, da bi već u »I Walk with You (Earth Ringtone)« distorizirana gitara Nilsa Lofgrena (gitarist Springsteenovog E Street Banda) tako »zarežala« da je i bez čitanja teksta jasna promjena raspoloženja koje se na razinu još jače kritike diže u garažno rokerski žestokoj »The World (Is in Trouble Now)« s porukom koja je jasna već iz naslova, a pojačavaju je pomalo psihodelične klavijature, udari gitara i tresak bubnjeva koji u pojedinim dijelovima pjesme dominiraju i namjerno stvaraju sliku kaosa koji pak do punog izražaja dolazi u već spomenutoj »Break the Chain«, koja uz prateću rock-buku gitara (distorziranih, naravno) i bubnjeva traži pobunu, kidanje lanaca, drukčiji pristup stvarnosti, svijetu, prirodi, ekologiji…

Analogno snimanje

Youngu je već sedamdeset i osma. Rođen je davne 1945. godine u Torontu, a prve velike uspjehe ostvario je u drugom dijelu šezdesetih kao član grupe Buffalo Springfield, a od 1968. godine i albuma »Neil Young« krenuo je u solovode.

Pedeset i pet godina kasnije još je tu, a u međuvremenu je stekao izniman ugled ne samo kod generacija kojih je bio i sam dio već i kod puno mlađih (često ga nazivaju kumom grungea, rock-izraza devedesetih).

»The World Record« pokazuje zašto je to tako. Buntovna i rokerska ploča nosi vječni duh rokerske nepomirljivosti s lošim stvarima, a da sve izgleda starinski snažno pobrinuo se i producednt, čuveni Rick Rubin, u čijim je Shangri-La studijima u Malibuu ovaj album snimljen uživo (nema, dakle, nasnimavanja i lickanja materijala), i to analognom, a ne digitalnom tehnikom!

Naravno, i taj je čin svojevrsna kritika suvremenog doba, odnosno uklapa se u poruke ove snažne ploče koja je još jedna Youngova molitva za umirući planet.