Godina na izmaku donijela je niz prilično uzbudljivih, hrabrih i žanrovski raznolikih izdanja. Kao i svaki put, lista najboljih nužno je stvar osobnog ukusa – pred vama je subjektivni izbor 10 najboljih inozemnih rock albuma 2025. godine, kojeg je. nakon preslušanih stotina nobih glazbenih izdanja, složio naš glazbeni kritičar Tihomir Ivka.

10. Van Morrison – Remembering Now

Van Morrison po broju autorskih albuma, naštancao ih je od 1968. naovamo čak 47, „šije“ sve poznate rock radoholičare, uključujući i Boba Dylana čija je solo karijera i duža za jedno šest godina. U tom žitu pronađe se i ponešto kukolja, ali „Remembering Now“ zasigurno nije jedan od njih.

Nakon što je po prvi put skrenuo u vode protestne političke pjesme i pošteno se izblamirao teorijama zavjera pretočenim u pjesme za vrijeme pandemije koronavirusa, činilo se da je jedan glazbeni velikan-veteran zauvijek otišao na kvasinu. Nitko nije očekivao ovakav povratak u formu, povratak klasičnom sebi i familijarnim temama, izgubljenim ljubavima, duhovnim refleksijama, pejzažima starog kraja, nostalgiji za nekim drugim vremenima.

Morrisonov glas je – začudno – navlas isti i iskričav kao i prije pola stoljeća. Muzički ovaj put ne eksperimentira, ovo je hodanje po stazi unikatnog „celtic soula“ koju je sam utabao kroz duga desetljeća.

Naravno, nema smisla od čovjeka s 80 na leđima očekivati snimi neki novi „Moondance“  ili „Saint Dominic’s Preview“, ali friško djelo sjevernoirskog prgavca meke umjetničke duše je fascinantno vibrantna, živopisna i nadahnuta kolekcija pjesama. Ne perfektna, Morrisonova poznata svojeglavost i nebriga hoće li koju „filler“ pjesmu rastegnuti izvan logike i ovdje ima svojih trenutaka, ali to su detalji koji ne kvare ukupan dojam da je Van The Man u smiraj života snimio djelo koje se kvalitetom gura u vrh njegove ekstenzivne diskografije.

9. Hayley Williams – Ego Death at a Bachelorette Party

Kad joj je velika diskografska kuća kao klinki na početku srednje škole ponudila diskografski ugovor da od nje pokušaju napraviti solo teen pop zvijezdu, Hayley Williams je inzistirala da želi biti dio benda.

Ljudi u Atlantic Records su pristali (doduše uz prilično izrabljivačke uvjete), a da stvar bude zanimljivija, ona je nakon toga krenula u osnivanje benda s prijateljima koje je upoznala u školi. Mogućnost da se iz toga izrodi nešto veliko bila je objektivno mala, no vrijeme će pokazati da Paramore, taj srednjoškolski bend ima potencijal za velike stvari. I kroz zadnjih 20 godina i šest albuma, reputacija im je samo rasla, bez obzira kako se žanrovski mijenjali od pop punka i emo rocka prema new vawe i post punk zvuku. I što je važnije, bez obzira na velike personalne promjene, odlazak na početku ključnog koautora svih pjesama Josha Farroa. Za Paramore stvari nisu pisali nekakvi outsourcing timovi, iza svih autorskih pjesama uvijek je stajala Hayley Williams, djevojka čarobnog glasa, ali očito i vrlo snažna autorica, vjerojatno od prvog dana spremna da postane ono što je inicijalno diskografska kuća zamislila: da postane pop zvijezda.

Kao da je čekala da joj istekne ugovor s Atlanticom da isporuči svoj treći, ujedno i daleko najbolji solo album. I po konceptu i po konstrukciji pjesama riječ je o prilično konvencionalnoj (indie) pop glazbi, jednostavnih i čistih „linija“, ali ujedno album neobične gracioznosti i ljepote. Njegovo izdavanje je bilo nekonvencionalno, Williams je prvo pustila na svojoj web stranici 17  novih pjesama koje su skinuti mogli samo kupci njene linije boje za kosu Good Dye Young. Kao da ga je htjela predstaviti prije svega ženskoj publici. I ima smisla, većina pjesma je osobne proride, neka vrsta navigacije kroz ljubavne brodolome, traume i duševne boli, traženja smisla i mjesta za sebe u svijetu, bitke s vlastitim egom i osnaživanje kroz njegovu „demontažu“.

Tek mjesecima kasnije ova hrpa sjajnih pjesama posložena je u „fizički“ format u formi punog duplog albuma sa 20 sveukupno 20 pjesama. Na duplim albumima su se kroz desetljeća u preambicioznosti poskliznuli mnogi velikani, na potezu od Led Zeppelin do Smashing Pumpkins. Hayley Williams nije. Svaka minuta od dugih 66 ima smisla i razloga, slabih trenutaka zapravo nema, glazbeni je to standard dohvatljiv rijetkima.

8. Baxter Dury – Allbarone

S tim nonšalantnim, dubokim glasom, usporedbe sa, rekli bismo, i dalje slavnijim ocem Ianom dolazile su same od sebe. Baxter se kasno uhvatio glazbe, kao da je na počecima krenuo s mjesta gdje je otac stao. Nekoliko godina i nekoliko godina kasnije, jabuka kao da se kotrlja sve dalje od stabla.

Naime, iako je Baxter Dury od početka, posebno na malom remek-djelu „The Night Chancers“ iz 2020. i ne puno slabijem zadnjem „I Tought I Was Better Then You“ od prije dvije godine, prilično koketirao s elektronskom glazbom, doduše nižeg tempa, „Allbarone“ je definitivno njegov najživlji i najdiskoidniji album. Ali, to nije vrijednosni sud, nego tek sadržajno utvrđivanje činjenica. I posljedica njegove želje da se ne vrti u krug. U tome mu je u mnogočemu pomogao Paul Epworth, producent i autor, koji se nakon ranih radova u indie rock svijetu, proslavio radom s velikim zvijezdama poput Adele i Rihanne. Prema riječima samog Baxtera Duryja, Epwothov posao je bio između ostalog je bio da ga natjera da razmišlja drugačije i da pusti nekom sa strane da ga odvede u neke nove vode. Nema sumnje uspio je u tome, „Allbarone“ je priličan odmak od onog što je dosad snimao.

Doduše, Baxter Dury ima svoje kanone kojih se drži, oslanja se na ženske ili više muške vokale u refrenima, a svojim basso profondo dubokim, ali baršunasto opuštenim glasom priča priče, rijetko pjeva, uglavnom recitira. Nešto kao Serge Gainsbourg i Leonard Cohen nekad, to su tipovi koji na bilo kakvoj glazbenoj podlozi otvore usta s tim sugestivnim macho glasovima, gotovo sve zvuči neodoljivo, i što je još važnije koliko god prateća glazba izgledala prozaična ili šablonizirana, zvuči ozbiljno i plemenito. Možda je  svetogrđe stavljati mlađeg Duryja u kategoriju sa spomenutim velikanima, ali mora se priznati da čovjek uporno, i (elegantnom) pojavom i autorskom kompetencijom, bilda sve ozbiljniju reputaciju. na tom putu „Allbarone“ definitivno nije stajanje u mjestu, već neobična stepenica. Stepenica više.

7. Ty Segall – Possession

„Mislim da je ovo moj pokušaj da snimim pop album. Vjerojatno to nije ono što bi ljudi danas vjerojatno nazvali popom, ali da. Pokušavao sam iskoristiti sve pop šablone. Rekao bih da ovdje nema nikakvih ekscentričnosti.“ Ovako je to u jednom od popratnih intervjua uz izlazak svog 17. (!) albuma objasnio Ty Segall kojeg inače poznajemo po garažnom i psihodeličnom rock zvuku. I svaka tvrdnja, osim ove o korištenju svih pop šablona je prilično precizna definicija.

Kad govorimo o Segallu, treba napomenuti da je iz uloge obožavatelja teško pratiti njegov frenetični tempo i nevjerojatnu autorsku plodnost. Uz 17 solo albuma od 2008. godine što će reći da u prosjeku nije preskočio nijednu godinu a da ne izda album, član je bendova, redom Fuzz, Broken Bat, the CIA, GØGGS, Wasted Shirt i Freckle, a dalo bi se nabrojati još četiri pet bendova sa Zapadne obale SAD-a kojima je bio, a više nije član. Redovito ide na turneje sam ili s nekim od svojih bendova, što njegovu produktivnost čini još nevjerojatnijom.

Uglavnom, kad se skine koprena škripe i buke, zaglušujućih rifova, psihodeličnih tonova karakterističnih za većinu njegovih prijašnjih djela, na „Possession“ se otkriva njegova blaža strana, osunčani gitarski pop, ukorijenjen u 60-e godine, s Beatlesima i Kinksima kao prvim primislima, ali ima tu i značajki power popa jednih Big Star i nešto više kozmičke americane modernih tankoćutnih trubadura poput Elliotta Smitha.

Melodije su krasne, pitke i pamtljive, aranžirane da djeluju istovremeno jednostavno raskošno zahvaljujući prije svega znalačkom korištenju gudačkih instrumenata, klavira i analognih klavijatura. Segallov talent za dobru melodiju u ovakvom okruženju posebno dolazi do izražaja, ali i otkrivamo i senzibilniju stranu njegovog zapravo sjajnog glasa. Posebnu draž i svježinu daje svojevrsna prostodušnost u određenim instrumentalnim dionicama, posebno klavirskim. Naime, prije ovog albuma Ty Segall nije svirao klavir, uzeo je, kako sam kaže „lekciju od par minuta“ i tvrdi da i dalje zapravo ne zna kako ga „ispravno“ svirati, no svejedno je većinu albuma skladao na njemu jer se oduševio njegovim mogućnostima. Rezultat je skoro čaroban.

6. Lambrini Girls –  Who Let The Dogs Out

„Ako ljudima oko sebe dižeš živce, znači da radiš nešto dobro“. Ovo načelo Johnnyja Rottena, svojevrsnog glasnogovornika originalne punk generacije, dvije beskompromisne cure iz Brightona shvatile su doslovno i vrlo ozbiljno. Punk nije samo glazba, punk je prije svega anti-establišment ideologija koji zrcali trenutnu društvenu klimu. Od originalno antirojalističkog stava, radničko-klasnog bunta, kršenja društvenih normi i zazivanja anarhije, punk je evoluirao i glazbeno i tematski. Nisu bez veze svojevremeno na razmeđi milenija  Asian Dub Fundation nazivali The Clashom 21. stoljeća, kad su na meniju bili drugačiji društveni izazovi poput sistemskog rasizma i dan danas aktualnog pitanje imigracije.

Punk je dobar lakmus papir za aktualne goruće društvene probleme, pa će Labrini Girls, koje usput svoje eksplozivne stvari i sviraju u po originalnim šablonama žanra, živcirati mainstream svojim radikalnim stavovima o policijskoj opresiji,  zlostavljanju žena, mačizmu, zagovaranju trans prava i proklinjanju Izraela zbog onog što čini u Gazi…I zalupiti si tako mnogo vrata pred nosom. Nisu baš redovne gošće na festivalima, nećete ih vidjeti u mainstream medijima i liberalnim talk showovima koji inače guraju često prilično avangardne, ali politički „bezopasne“ i pomodne bendove. Lambrini Girls su po vlastitom izboru outsajderice i izopćenice, jer im se tako šika i zato jer žive ono što propovijedaju. Zasad.

Nakon nešto singlova i EP-a, na prvijencu „Who Let The Dogs Out“ koji je izašao na samom početku 2025, prolile su svu žuč i bijes uz puno ironije, bez dlake na jeziku i s pojačalima odvrnutim do daske. Naslovi pjesama poput „Big Dick Energy“, „No Homo““Scarcity is Fake (communist propaganda, „Filthy Rich Nepo Baby“, „Cuntology 101“,  govore puno sami po sebi. Zvuk je beskompromisan, glazba frenetična, savršeno nesavršena, pored njih nova svjetska punk miljenica Amy Taylor iz Amyl And The Sniffers zvuči kao Dolly Parton. S tim da Lambrini Girls za razliku od razvikanih australskih pub punk zvijezda znaju napisati i punokrvni hit (obratiti pažnju na „Cuntology 101“). „Who Let The Dogs Out“ dobar je argument u tvrdnji da i u 2025. punk nije mrtav. Opasan i važan album.

5. Midlake – A Bridge To Far

Protivno svim izgledima, Midlake su u 2025. isporučili možda i najbolje djelo karijere, nježan, topao, slojevit, autorski pregnatnan i snažan album bez slabog trenutka.

Naime, kad vam iz benda ode glavni genijalac, autor tekstova, kompozitor, multinstrumentalist i pjevač, kao što je to u ovom slučaju napravio Tim Smith, budućnost ne da vam se vidi tmurna, nego je prilično logično razmišljati da se odsvira kraj. Ne samo da su tako okrnjeni Midlake nastavili djelovati, nego su 15 godina kasnije i bez glavnog protagonista upravo dosegli nove vrhunce.

Midlake kao da su uspjeli ponovno izmisliti sebe u najboljem izdanju, iz melankoličnog bisera u novi melankolični biser, teksaška šestorka isporučila je 10 pjesama začudne ljepote. Kraj 60-ih i rane 70-e (uglavnom) su ponovno na meniju, ali ovaj put kao da nad pjesmama lebdi duh „djece cvijeća“ i bendova koji su glazbeno definirali to doba, Crosby, Stills i Nash prije svih. Kao da su na ovom albumu odbacili psihodelične elemente, pa i brzinu, Midlake su uplovili u vode eteričnog sanjivog rocka, punog detalja, raskošnih aranžmana, numizmatički točno složenog mozaika zvukova gdje se niti jedan instrument ne ističe, već se ritam sekcija, gitare, flauta, klavir, saksofon bešavno stapaju u melodičnu cjelinu.

I da, nakon što su ga ostavili iza sebe, tamo negdje još kao studenti jazza, ovaj put, Midlake uz osebujnu americanu baštine ponešto od te kompleksnije glazbene forme. Kroz 39 minuta slušanja, dođu i neke druge asocijacije na pamet, na trenutak će podsjetiti na duh pjesama „Morphine“, ali u drugom trenutku baciti u svijet potresnih pjesama Nicka Drakea, neke dijelove kao da su odsvirali Caveovi The Bad Seedsi…Kako god se okrene, i iz kojeg god se kuta sagleda “A Bridge To Far“ je vrh prošlogodišnje glazbene ponude što se americane tiče.

4. Stereolab – Instant Holograms on Metal Film

Kraljevi avant-popa iz 90-ih, britansko-francuska skupina Stereolab, nisu objavili album od 2009. godine. Nakon najave da je na putu jedanaesti album karijere bilo je neuputno prognozirati u kojem pravcu ide priča benda kojem kroz karijeru nije bio problem rastegnuti glazbene interese od kraut-rocka do bossa nove. Srećom, „Instant Holograms on Metal Film“ nas vraća u vrijeme njihovog ključnog albuma „Emperor Tomato Ketchup“ zbog kojeg su i zaradili etiketu avant-popa koja prilično točno dočarava to što su svirali i pjevali sredinom 90-ih godina. I srećom, Stereolab su napokon koncertno pohodili ove krajeve, njihov koncertni debi pred hrvatskom publikom sjajno je bio tempiran, krajem proljeća, mjesec dana po izlasku ovog izvrsnog djela, točno da stigne dobro sjesti i podsjeti na njihove najbolje dane. Koncert je bio lijep i emotivan, doduše ne epohalan, ali se poslije njega u foajeu novi album mogao kupiti na dvostrukom vinilu za cijenu jednoga. Nije moglo bolje.

A i Stereolab su poslije toliko godina na novom albumu teško mogli bolje. I dalje izvan svih kategorija, dosljedno beskompromisni, pucaju glazbenim samopouzdanjem, sipaju nekonvencionalne ideje kroz zanimljive dinamičke obrate tamo gdje ih se najmanje očekuje, retro-moderne fraze, loopove, hipnotičke tonove analognih „sintića“ u neobičan lonac ekstravagantnog popa. Toj ekstravaganciji možemo dodati i slobodu da se pjesme oduže, ali sa smislom, neke od najboljih pjesama ovdje („Melodie Is A Wound“, „Immortal Hands“), traju oko sedam minuta, prave su male simfonije, ili unikatni primjer prog-popa.

Svježi Stereolab zvuče kao Air iz „Moon Safari“ faze, ali Air na stereoidima ili LSD-u, ovisi kako se gleda, i s tim da ne pjeva Beth Hirsch satenskog glasa, već Nico svojim distanciranim glasom. Da,  Lætitia Sadier toplini Stereolab glazbe dodaje malo „hladnoće“, a dojam pojačava njen francuski akcent kojeg se nikad nije mogla ili htjela u potpunosti riješiti. S druge strane, za razliku od Air eskapizma, koliko god glazba bila meka, u opreci stoje „tvrdi“ stihovi. Streolab ne prestaju propitivati tamne društvene aspekte okrutnog svijeta koji nas okružuje, osim što je jedan od najboljih, „Instant Holograms on Metal Film“ je jedan od politički najeksplicitnije protestnih albuma godine.

3. Militarie Gun – God Save the Gun

Nema sumnje baltimorski Turnstile su na dosad nečuveni način proširili značenje pojma hardcore i post hardcore . Nakon sjajnog albuma Glow On prije četiri godine, demonstracije da hardcore i elektronika mogu u jednu rečenicu i velikog odjeka kod publike, na neki način su raščistili teren za bendove koji također ne robuju slijepo uzusima žanra. I Turnstile ove godine imaju album, nije loš, ali čini se kao da ponavljaju dobitnu kombinaciju i na mala vrata ulaze u mainstream.

Militarie Gun imaju uvjerljivije djelo. Također ukorijenjeno u hardcoreu, ali jednako šareno, fascinira njihova širina i neortodoksnost u žanru koji se desetljećima gradio, održavao i dičio ortodoksnošću. Jedino što se širenje proteže na neke druge strane. God Save the Gun je gitarski bazičan (za razliku od Turnstile koji zvuk baziraju na reskim gitarskim rifovima, ovdje su gitare „zatamnjene“, a kolo vodi zvuk fuziranog basa), ali vrlo melodičan album. S puno dinamike, tiho-glasno, brzo-sporo, na bazi punka i hardcorea Militarie Gun skreću prema melodičnoj indie glazbi i college rocku jednih Weezer, s tim da se ne libe staviti i punokrvne akustične balade pored dvominutnih hard core tornada.  Možda i važnije od kvalitete ovog sjajnog albuma je novi potencijal (pod)žanra u okviru kojeg je nastao. Oduvijek su zapravo hard core i njegove kasnije „post“ inačice bili teški underground, u jednom trenutku su Fugazi pokazali potencijal, da za post hard core budu ono što su Nirvana ili Green Day bili za grunge odnosno renesansu punka sa Zapadne obale, ali nisu imali koga povući za sobom. Nova post hard core scena s obje američke obale (Militarie Gun su iz LA-a), ključa, ima uvjerljive „glasnogovornike“ u Turnstile i Militarie Gun moglo bi se lako dogoditi da se upravo iz tih redova uskoro iskristalizira nova velika stvar u svijetu posustale gitarske alternativne glazbe.

2. Doves – „Constellations For The Lonely“

Ako pitate britanske glazbene novinare za vrhunce 2025. u kategoriji „kucamo na vrata starih asova“ (američki to uopće ne doživljavaju), u velikoj većini slučajeva ćete dobiti dva odgovora: Pulp i Suede. Nisu loši, ali su u odnosu na nepatvorenu melankoliju, iskrene vapaje nakalamljen na neodoljivi gitarski pop Dovesa ne puno više od solidnog manirizma. Doves nikad nisu bili teškaši poput univerzalno omiljenih brit-pop prvaka Pulp i Suede, unatoč činjenici da su naslagali hrpu vrhunskih albuma od genijalnog debija „Lost Souls“ iz 2000.-e i da su s tri došli do broja 1 britanske liste, uvijek su nekako bili drugi ešalon britanske glazbe. Pa se onda taj „kastinski“ poredak valjda i u medijskim krugovima nastavlja baštiniti.

Za svoj šesti album znakovitog naziva „Constellations for the Lonely“ nisu morali izmišljati tužne priče, prepričali su ih iz prve ruke. Bilo osobne tragedije koje su pogađale članove benda, posebno frontmena Jimija Goodwina kojeg je rock&roll lifestyle doslovno uništio pa je dio vokalnih uloga prepustio suputnicima u bendu, braći Williams i nije programirano s njima krenuo na turneju, do užasnog stanja u svijetu, Doves su pretočili u „mračan album“ kako sami kažu, bolan dnevnik ljudske prolaznosti i nevažnosti u krajnjoj liniji.

Kao da su pjesme pisali ljudi koji hodaju sunčanom stranom ulice i samo iznad njih je crni oblak koji  lije tešku kišu po njima cijelo vrijeme. Paćenici i otpadnici o kojima pjevaju u istoimenoj potresnoj monumentalnoj elegiji „Renegate“ do nešto manje od 4 minute glazbene ljepote „Southern Bell“ album, nikad nisu bili oličenje benda koji snima vesele poskočice, ali ovdje su nadmašili sami sebe po tom pitanju.

„Constellations For The Lonely“ fascinantno je putovanje kroz beznađe, kroz muke nemoći da se othrvamo zadanoj svakodnevici, očajnička potraga za srodnom dušom i spokojem, s malim tračkom nade tu i tamo.

1. Geese – Getting Killed

Prije dvije godine na istom mjesto potpisnik ovih redova zapisao je da Geese kao da podmeću bombu pod glazbenu ostavštinu, aktiviraju je, na komadiće rasturaju i onda te šrapnele sastavljaju na prekrasno nesavršen način. „3D Country“ bez obzira na ime ima najmanje veze s countryjem, ovo je – okarakterizirajmo to tako –  psihodelični post-punk s debelom njujorškom patinom iz bliže i dalje glazbene prošlosti od Televisiona i Talking Headsa, preko Strokesa i Rapture do Parquet Courtsa. I proglasio drugi album njujorških najuvjerljivijim djelom moderne glazbe u 2023. godini. Konsenzusa oko tog djela inače, u svjetskim glazbenim tiskovinama i portalima nije bilo. „3D Country“ polarizirao je kritičare, možda i zato što se mogao doživjeti kao mrvicu preambiciozno djelo, pa onda i pretenciozno jer je grabio tako široko da se pored nabrojanih referenci u instrumentalnim detaljima, koncepciji pjesama, vokalima dalo čuti ponešto iz asortimane raznorodne plejade velikana od Allman Brothersa, Santane, Tonya Joe Whitea do Franka Zappe, King Crimsona i Scotta Walkera.

S „Getting Killed“ prijepora više nema, unisono ga se titulira (malim) remek-djelom. Nisu postali nužno bolji, ali su definitivno postali više svoji.  Glas Camerona Wintera i dalje je pušten s lanca, to se mora čuti, to nije lako opisati. Njegova fascinantna vokalna ekspresija dobila je na neki način i službenu potvrdu, Winterov ovogodišnji solo album (ipak bitno drugačiji, prigušeniji od Geese), „odobrio“ je veliki Nick Cave riječima „veličanstven, emotivan glas s briljantnim, žestokim riječima, nešto iscrpljujuće i čudesno“, što je vjerojatno naćulilo još neke nove uši. Što se tiče riječi koje majstor stiha Cave spominje i na „Getting Killed“ Winter ostaje vjeran svom specifičnom stilu kojeg bi se dalo nazvati tokom svijesti sa smislom. Odnosno „dvosmislom“. Čak i kad pjeva protestnu pjesmu kao što to čini u najkomercijalnijoj stvari „Taxes“ čiji gitarski solo podsjeća na dane kad su Coldplay bili ozbiljan bend, Winter se ne služi izravnim jezikom već metaforama koje tjeraju na slaganje mozaika.

Instrumentalno, Geese su češće nježni nego divlji, češće konvencionalni negoli eksperimentalni, nekako ekonomično zategnutiji, konzistentniji i manje žanrovski raspršeni. Na novih 11 pjesama ostaju poželjno čudni, u elegantnom i vještom plesu na tankoj žici između avangarde i catchy gitarske glazbe, potvrđuju reputaciju perjanica današnjeg indie rocka. Prethodnik „3D Country“ i „Getting Killed“ ostavljaju dojam velikih koraka ka još većim ostvarenjima. Treba podsjetiti, četvorka iz Brooklyna je i dalje u ranim dvadesetim godinama života.