Krajem prošloga mjeseca zagrebački kantautor Miki Solus predstavio je novi album zanimljivog naziva »Najbolji su pjevači bez sluha«, a uz njega i novi spot za pjesmu »U makedonskom restoranu«. Ovo je peti studijski album mladog repera – šansonjera – jazzera, a povodom objave s njime smo napravili intervju koji prenosimo u nastavku.

»Michael Scott«

Koliko ste dugo radili na ovom albumu, kakav je bio proces nastajanja?

– Album je nastajao tijekom protekle dvije godine, a proces je bio vrlo jednostavan: ja bih napisao pjesmu, donio je bendu, oni bi tada napravili aranžman – prvi aranžmani su često bili grozni, pa smo potrošili mnogo uzaludnih sati; na kraju smo sve pjesme odlučili aranžirati u istome stilu, samo uz ukulele, bas gitaru i bubanj.

Napomenuo bih da su sve pjesme snimljene u jednome danu; ujutro smo došli u studio, raspakirali se, snimili svaku pjesmu tri puta (vokale smo također snimili u jednom tejku), zabavili se, malo popili i pojeli te na kraju dana izmoreni pošli svatko svojoj kući.

Od 11 pjesama koje se nalaze na albumu, imate li osobnog favorita – pjesmu koja je najlakše ili pak najteže nastala?

– Moja omiljena pjesma s albuma je »Michael Scott« jer, osim što sam napisao pjesmu o svom omiljenom televizijskom junaku, pokušao sam u pjesmi prenijeti emociju koju inače ne nalazim u svojim pjesmama; nadam se da će svi fanovi serije »The Office« uživati u pjesmi, a ostale možda upravo pjesma potakne da pogledaju seriju i saznaju o kome ja to pjevam.

Istovremeno ste objavili i spot za pjesmu »U makedonskom restoranu«. O čemu je zapravo riječ u ovoj pjesmi, zašto je tema baš makedonski restoran?

– Igrom slučaja završio sam u makedonskom restoranu koji se nalazi u Zagrebu: jeli smo gravče na tavče, plavokosa pevaljka je urlala na mikrofon, a njezin kolega ju je pratio na harmonici; zrak je bio pun cigaretnog dima, pivo se točilo, a čak su i konobari zaplesali. Nakon neprospavane noći razmišljao sam o Makedoniji i kako je bilo lijepo kada sam prije nekoliko godina svirao u Skopju; sjetio sam se svih velikih ljudi po kojima je Makedonija poznata i pjesma je nastala u nekoliko minuta.

Foto: Promo

Skroman život

Svirate, pjevate i općenito stvarate glazbu već deset godina. Što se sve promijenilo u vašoj karijeri u jednom desetljeću, je li vaš odnos s glazbom isti kao na početku?

– Moj odnos s glazbom oduvijek je isti: sviram i stvaram pjesme jer mi je to najzabavniji način provođenja vremena; koncerti mi nisu toliko zabavni koliko je pisanje pjesama; trudim se igrati riječima i napisati originalne tekstove koji me zabavljaju, a što se tiče stvari koje su se promijenile, vjerojatno se radi o mojim očekivanjima: prije sam bio ambiciozniji u smislu brojnosti publike, bilo mi je stalo da sviram pred što više ljudi, no neka veća popularnost mi se nije dogodila, te sam postao manje opterećen brojkama i ciframa – nije mi više toliko važno koliko će ljudi doći na koncert ili poslušati album, najvažnije mi je da sam ja zadovoljan svojim pjesmama i da je dobra i zabavna atmosfera u bendu i na koncertima.

Kad smo već kod toga, koliko je teško, i je li uopće moguće, živjeti od glazbe kakvu izvodite u Hrvatskoj?

– Dok sam se bavio samo glazbom, mogao sam živjeti od nje, ali to je bio skroman život; za malo manje skroman život muzičar bi se trebao baviti trepom ili pratiti modu, raditi aranžmane kakvi su se radili u osamdesetim godinama ili, u mom slučaju – malo ljepše pjevati.

U svojim pjesmama često opisujete pojedine tipove ljudi poput hipstera i dečka s periferije. Na koji način radite ove tzv. profile, jesu li to osobe koje poznajete ili pak karakteri koji se pojavljuju »trendovski«?

– »Hipster« je pjesma koja je nastala za vrijeme mog studiranja na Filozofskom fakultetu: promatrajući ljude ispred fakulteta zaključio sam da su mnogi od njih hipsteri i da im netko treba napraviti himnu, a taj netko sam ispao ja. S druge strane, »Dečko s periferije« je pjesma o meni, o mom odrastanju na periferiji grada, o dugim vožnjama busom, o blatnim putevima, o nepostojanju bankomata, frizera i mnogih drugih civilizacijskih dostignuća koja gradska djeca uzimaju zdravo za gotovo.

Foto: Promo

Slušam »Mjesto zločina«

Što najviše slušate ovih dana?

– U zadnje vrijeme uopće ne slušam pjesme, već isključivo domaći podcast »Mjesto zločina« koji se bavi serijskim ubojicama; stavim slušalice na uši, izađem sa psom u šetnju, bacam mu loptice i slušam strašne priče o Tedu Bundyju.

Jeste li upoznati s riječkom alternativnom scenom? Slušate li kojeg od riječkih izvođača?

– Od starijih bendova slušam Let 3: imao sam privilegij raditi s Prljom na jednoj predstavi i on je jako dobar, skroman i pametan čovjek. Od novijih bendova ne slušam ništa jer mi se baš ne dopadaju.

Čini se da je ovih dana postalo teško naići na najavu vašeg koncerta. Nastupate li i dalje, gdje ste ovih dana, ima li zakazanih svirki u skoroj budućnosti?

– Upravo počinjem dogovarati promocije albuma koje ćemo održavati u cijeloj 2023. godini; odlučili smo uzeti malu koncertnu pauzu od nekoliko mjeseci nakon izlaska albuma jer album je poput gulaša – najbolje ga je promovirati kad malo odstoji.