Kad vam iz benda ode glavni genijalac, autor tekstova, kompozitor, multinstrumentalist i pjevač, budućnost ne da vam se vidi tmurna, nego je prilično logično razmišljati da se odsvira kraj. Upravo to se dogodilo teksaškoj grupi Midlake, i to u vrijeme nakon što je njihov singl „Roscoe“ redovito nalazio mjesta na listi najboljih pjesama 2000-ih godina i novi album koji napokon ulazi na top liste širom svijeta. Ne samo da su tako okrnjeni Midlake nastavili djelovati, nego su 15 godina kasnije i bez glavnog protagonista upravo dosegli nove vrhunce. No, krenimo otpočetka i redom.

Spomenuti genijalac je Tim Smith, koji je krajem 90-ih kao student jazza na faksu oko sebe okupio skupinu zemljaka kojima je rock glazba ipak bila preča od složenih formi jazz glazbe. Usput, prema intervjuima koje su dijelili u to doba, bili su prave spužve po pitanju upijanja šarolikih glazbenih utjecaja, krenuli su kao funky bend s Herbieom Hanckokom kao uzorom, pa se brzo uštekali na modernije stvari, u živac ih je taknuo “OK Computer” Radioheada, ali naslušavali su se i 70-ih, pa su im i bendovi poput Jethro Tulla i Fleetwood Mac postali velika inspiracija. U skladu s tim, prvi njihovi studijski zapisi zaista vuku na Radiohead.

„Ne želimo da nas doživljavaju kao Radiohead kopije. Mislim da je Radiohead puno bliži mojim prirodnim sklonostima kao tekstopisca nego bend poput, recimo, Jethro Tulla. Puno više slušam Jethro Tull nego Radiohead ovih dana, ali mogao bih napisati 10 pjesama Radioheada prije nego što bih mogao napisati jednu pjesmu Jethro Tulla. Želim zvučati više kao Jethro Tull, ali jednostavno ne mogu. To je velika muka“ – objašnjavao je svoje kreativne procese i nedoumice Tim Smith u za AV Club. No, u vrijeme tog intervjua kao da je pričao o lanjskom snijegu, te 2007. godine već je vani bio drugi album „The Trials of Van Occupanther“ na kojem Midlake nisu zvučali kao teksaška verzija Radioheada, već su napravili znakovit odmak prema glazbi 70-ih. A onda su snimili djelo „The Courage Of Others“ gdje bi se na neki način konačno moglo potvrditi da je Tim Smith u stanju napisati nekoliko Jethro Tull pjesama. Ne doslovno, ali taj album koji je podijelio kritiku, s okretom prema mistično lijepim akustično gitarskim melodijama, popraćenim krhkom, ali predivnom dvoglasju Smitha i pratećeg vokalista Erica Pulidoa, ima u sebi neku uzvišeno tugaljivu atmosferu engleskog folka na koji su se i Ian Anderson i društvo snažno oslanjali. Midlake je još godinu i pol snimao novi materijal, no Smith je iznenada objavio da odlazi, ne zato jer je nadrastao bend, već se opravdavao činjenicom da su se on bend sve više razilazili oko pravca u kojem bi se glazbeno trebali razvijati, ali tvrdio i da je bolje da se makne jer je uvidio da je njegov perfekcionizam ostatku benda posao nepodnošljiv. Imalo je smisla, po odlasku iz benda 2012. godine objavio je da se baca na snimanje prvog albuma svog novog projekta Harp. Album je izašao 11 godina kasnije.

S druge strane, ostatak benda nije imao izbora nego da rezultate godinu i pol dana rada u studiju bace u kantu za smeće i krene iznova. Trebalo im je samo šest mjeseci da snime novo djelo, pristojni „Antiphon“, kojem je ipak falilo unikatnosti i svojeglavosti koju su imali sa Timom Smithom. Pokazali su da mogu, a onda se bacili na druge glazbene projekte, uzeli pauzu jedni od drugih pa za pet godina objavili peti album,  „For The Sake of Bethel Woods“ čije ime (Bethel Woods je točka održavanja Woodstock festivala), je na neki način njegov program. Dojam je ostao sličan, Midlake imaju što reći, ali bez te genijalne iskre Tima Smitha, ostaju sami vrhunski zanatlije čijih će se djela rijetko tko sjećati za 10 godina. S tom premisom na pameti, od njihovog šestog albuma „A Bridge Too Far“ nije se očekivalo bogzna što. Kad ono…

Midlake kao da su uspjeli ponovno izmisliti sebe u najboljem izdanju, iz melankoličnog bisera u novi melankolični biser, teksaška šestorka isporučila je 10 pjesama začudne ljepote. Kraj 60-ih i rane 70-e (uglavnom) su ponovno na meniju, ali ovaj put kao da nad pjesmama lebdi duh „djece cvijeća“. U dosluhu s tim, briljantno otvaranje s „Days Gone By“ ne samo da propituje našu ulogu u svijetu, našu prolaznost i jednostavnu, a nemjerljivu ljepotu koja nas okružuje, ona zvuči kao neki od upečatljivih, lako pamtljivih i pjevnih stvari Crosbyja, Stillsa i Nasha. Općenito, kao da su na ovom albumu odbacili psihodelične elemente, pa i brzinu, „najmodernija“ rock stvar na albumu „The Calling“ i najavni singl „The Gouls“, koji je predstavio cjelinu u pomalo krivom svjetlu, jedine su pjesme povišenog tempa. Midlake su uplovili u vode eteričnog sanjivog rocka, punog detalja, raskošnih aranžmana, numizmatički točno složenog mozaika zvukova gdje se niti jedan instrument ne ističe, već se ritam sekcija, gitare, flauta, klavir i saksofon bešavno stapaju u melodičnu cjelinu.

Midlake provlače kroz album temu ili ideju poniznosti između ostalih, i čini se da su se za njom povodili i u studiju u njihovom teksaškom domu Dentonu. Kao da ovdje nema šefa, nema razmetanja i dominacije bilo kakve vrste, bend zvuči kao jedan; opušteno i prirodno. Nije ni čudo da je i krajnji rezultat odgovara tom opisu.

I da, nakon što su ga ostavili iza sebe, tamo negdje na faksu, ovaj put, Midlake baštine ponešto od jazza. Rubno u nekoliko stvari posebno kroz distinktivno, nadahnuto bubnjanje McKenziea Smitha, a eksplicitno u atmosferičnoj „Make Haste“. Kroz 39 minuta slušanja, dođu i neke druge asocijacije na pamet, „Lion’s Den“ sa specifičnim pasažem saksofona na trenutak će podsjetiti na duh pjesama Morphine pokojnog Marka Sandmana, ali u drugom trenutku baciti u svijet potresnih pjesama Nicka Drakea, „Within/Without“ bi mogli zamisliti da su je smislili i zasvirali Caveovi The Bad Seedsi, „The Valley Of Roseless Thorns“ po konstrukciji i dinamici odgovara po mnogočemu načinu ostavljanja duše pred slušatelje neprežaljenog modernog trubadura Elliotta Smitha.

Protivno svim izgledima, Midlake su u 2025. isporučili možda i najbolje djelo karijere, nježan, topao, slojevit, autorski pregnatnan i snažan album bez slabog trenutka.