Jonathan je bend koji se na riječkoj alternativnoj sceni pojavio prije desetak godina, dakle za riječku alternativnu scenu relativno nedavno, ali su brzo stekli prepoznatljivost i publiku. Iako se mogu mjeriti s poznatijim bendovima, članovi grupe ne prestaju eksperimentirati, pa tako ove godine ručno uređuju omote ploče svog posljednjeg albuma i na tristotinjak primjeraka lijepe ogledala. Svi su u jednom trenutku radili u bivšem klubu Život i svirali po garažama, a sada pripremaju cjelovečernji koncert s Riječkim simfonijskim orkestrom, koji će se održati 19. prosinca u HNK Ivana pl. Zajca.

Jonathan svakim novim izdanjem pokazuju rast i ne boje se pomicati vlastite glazbene granice, a najavljeni koncert pokazuje još jedan veliki korak. Prilika je to da beskompromisna, emotivna, žestoka i iskrena glazba Jonathana u jedinstvenoj izvedbi s Riječkim simfonijskim orkestrom dobije novo ruho. Bit će to prilika čuti izvedbe pjesama »Battles«, »Hands«, »School«, »Have It All«, »Wake Up Call«, »Coming On Hard«, »Oh My God«, »Monkeys«, »Sometimes«, »Moments«, »Pictures«, »Leaving Here«, »Darling«, »Heaven«, »Maggie«, »Way To Go« i doživjeti jedinstveno glazbeno iskustvo.

Koncert Jonathana i Riječkog simfonijskog orkestra održat će se u režiji Olje Lozice, orkestracije i ravnanje orkestrom potpisuje Olja Dešić, a fotografiju Filip Kovačević, dok je ton majstor Matej Zec. Kao gosti će se priključiti Ivan Kovačić (tenor sax), te Diana Kovačić i Ana Jakšić kao prateće vokalistice. Tim smo povodom razgovarali sa Zoranom Badurinom i Nikicom Jurjevićem iz Jonathana.

PLANULE KARTE

Koncert u HNK Ivana pl. Zajca rasprodan je već neko vrijeme. Jeste li očekivali toliki interes?

ZORAN: Iznimno smo sretni zbog toga. Znali smo da će biti dobar interes, ali ne baš takav, da u dva dana planu sve karte, i ne samo to, nego i dalje svi svakodnevno pitaju za karte. Bio je plan u startu da i koncert bude dva dana zaredom, ali je kazalište pretrpano u 12. mjesecu, tako da smo ipak sveli na jedan datum, ali vrlo vjerojatno ćemo opet to nekad ponoviti. Što se tiče očekivanja, ovo tu je stvarno posebna prilika za nas, nikad nismo tako nešto radili, a pjesme su totalno drugačije u ovom aranžmanu, dakle emocije puta šest. I nama je to nekakva kruna našeg rada, što se tiče glazbe, sada smo unutra skroz.

U posljednje vrijeme češće svirate u muzejima, kazalištima i institucionalnim prostorima, a rjeđe u »podrumima« i malim klubovima…

NIKICA: Uvijek se kreće iz garaže, iz takvih prostora, a kada se sve preslika u neki drugi prostor, to daje na veličini izazova. Svirali smo tako za Vrisak u MMSU, ali i u Zagrebu na krovu MSU-a…

Osjećate li da se time mijenja odnos s publikom?

ZORAN: Mislim da ne. Mi idemo gdje nas zovu, ali ipak biramo tako da ne sviramo baš svugdje. Valjda nas se tako percipira u zadnje vrijeme, tako da nas se stavlja u nekakve kulturne okvire, i meni je to drago, da ne sviramo po vašarima.

NIKICA: Nedavno smo svirali kod Buzeta u tvrđavi Petra Piloza, koja je baš usred ničega, dakle ljudi baš namjenski moraju doći tamo.

ZORAN: Bili smo uvjereni da će doći deset ljudi, na kraju je bilo krcato. Dakle par lampica, na agregat sve radi, a traktorom su nam peljali opremu.

ČISTA SLOBODA

Nedavno ste gostovali i u mariborskoj Pekarni, pa ste se za njihov podcast osvrnuli na komercijalnu glazbu i logiku u kojoj se muzika radi prvenstveno zbog profita, za razliku od alternativne scene koju vidite kao autentičniju. Postoji li strah da s vremenom i sami ne skliznete u to? Kako bend može dugoročno opstati bez prilagodbe tržištu?

ZORAN: Baš smo neki dan bili u Zagrebu s Antom Batinovićem, pa smo mu pričali kako smo se dugo mučili s time što se ne možemo kompletno posvetiti glazbi jer imamo poslove i tako dalje. To nam je bila nekakva prepreka, uvijek smo mislili da, ako je ovo sada mjuza koju radimo koliko stignemo, da kada bismo se mogli više tome posvetiti, to bi bilo još bolje. A onda s druge strane smo shvatili u biti da kad radiš samo muziku da to postane i egzistencijalna stvar, i onda nužno moraš raditi nekakve kompromise. I vrlo vjerojatno onda puno lakše sklizneš. Mi kako smo nekako, hajmo reći osigurani poslovima, onda nam je ovo tu čista sloboda. Ne moramo raditi kompromise, ne moramo prestati biti autentični, nego možemo istraživati. I to što radimo ne mora biti komercijalno uspješno.

NIKICA: Dovoljno smo slobodni da nam se to ne događa, nismo ni za koga potpisani, nemamo nikakvog »gazdu«. Nikad nam nije dirigirao nitko osim sada Olje Dešića.

ZORAN: Ali i to je stvar niza odluka koje smo donosili tijekom godina, mogli smo se polakomiti na neke diskografske priče i sada bi bili zarobljeni, morali bi izdati tko zna koliko albuma u malo vremena. I to je isto jedan od načina kako se lako sklizne u to da prestaje biti bitna muzika, a postaju brojke.

Gostovali ste i u Europi i van nje, i vidjeli razne modele kulturnih centara, autonomne, gentrificirane, institucionalne. Vidite li potencijal za razvoj takvog prostora danas u Rijeci? Što Rijeci trenutačno najviše nedostaje da bi nezavisna glazbena scena bila održivija?

NIKICA: Mislim da zapravo fali ljudi. Fali neke kritične mase koja će sve to pratiti. U zadnjih desetak godina, pa i više, otkad smo ušli u Europsku uniju, velik je odljev ljudi iz Rijeke, a prvo idu glave, dakle najpametniji i najsposobniji koji su najbolje stvarali ovdje, oni odlaze jer ovdje više ne mogu. Odljev mozgova, to nam je jedan od najvećih problema.

ZORAN: Da, a i mislim da se scena mora dogoditi organski, ne kroz institucije. Može se napraviti 60 co-working prostora i ne znam čega, ali ako nema organskog interesa, ako nema strasti, nema ničega. Mi se uvijek sprdamo, i ovo nije sad kritika Slovenije, ali uvijek kad dođemo svirati tamo imaju najbolje instrumente, nova pojačala, prekrasno je sve, ali nikako da osjetim nešto. Super su ljudi, genijalni, fora je glazba, ali nema onog nečeg… a možda je i prošlo vrijeme organske glazbe, možda sad sve ide kroz institucije. Danas isto nekakve nove poluzvijezde i zvijezde dolaze kroz TV showove i to je sasvim normalno. Meni prije ne bi palo na pamet, dok sam bio mlad, ići u takve emisije, a mlađim generacijama je sada to jedna od opcija.

PRIJE SVEGA PRIJATELJI

U reportažama s vaših koncerata jako je česta ta sintagma »eksplozivna energija« kojom se opisuje vaš nastup. Čini mi se da tu svakako ima postupnog građenja napetosti, međutim zanima me kako ste gradili svoj performerski stil, ako uopće jeste svjesno tome pristupali?

Foto Filip Gržinčić

NIKICA: Vjerojatno se negdje na početku to izgradilo, ali nismo nikad na glas pričali o tome, mi dosta toga puštamo da se spontano odvije. Isto kao što i neke pjesme napravimo spontano, dakle nije ih nitko dirigirao već su nastale po tome kako smo se osjećali i tako nastane, bilo lagana ili žešća pjesma. Na kraju to diktira set listu, i tome se predamo skroz – kad smo žestoki onda smo što žešći, kada smo nježniji onda želimo da se to osjeti, i da spojimo te osjećaje što bolje.

ZORAN: Mogu za sebe reći, najjednostavnije, meni su te pjesme stvarno dobre. I onda kad ih izvodimo stvarno uživam i osjetim ih i to izađe van.

NIKICA: A nije za zanemariti i to što smo mi prije svega prijatelji – 2011. smo kao nešto počeli, izašli van 2013., i cijelo vrijeme je ista postava, isti ljudi, pridružio se Hrvoje naknadno, ali nitko nije otišao. To jako puno znači, ali i to da se u puno toga slažemo, spajaju nas isti osjećaji i razmišljanja.

ZORAN: I baš je bend, dakle nije projekt, mislim da kad jedan otpadne, da je to to, teško da će se tražiti zamjene.

NIKICA: A mislim i da se zapravo nikome ne da. Živimo tu jednu priču, pa dok traje, traje. Nismo kao bendovi kojima odu četiri člana, ostane jedan, i misle da je bend.

ZORAN: Ne funkcioniramo na taj način. A realno ne znam kako bih ove pjesme izvodio sa šezdeset godina…

Najnoviji album »Everyone Else Is Ok« mnogi su doživjeli kao jedan od vaših najzrelijih. Nastajao je, ako se ne varam, nekih pet godina…?

ZORAN: Nije baš nastajao pet konzistentnih godina, dogodila se korona i hrpa djece, a to oduzme većinu vremena. Kreativnost je otišla u nekom drugom smjeru, djeca su isto kreacija i tu je otišao dio nas. Ali da, postali smo zreliji kroz sve to, i to se vjerojatno osjeti u albumu, a sigurno je razlog tome i što su pjesme odležale, nismo ih odmah pustili van.

NIKICA: Nismo se mučili raditi, u smislu da se pjesme mora napraviti pa da smo u nekoj borbi s time, nego smo radili kako nam je išlo i kako smo imali vremena. Kada je došlo vrijeme i kada smo shvatili da imamo pjesama, odlučili smo da je vrijeme objaviti ih.

Kako danas gledate na taj album s određenim vremenskim odmakom? I kako vam je kada neki duži period radite na nečemu što bi koncepcijski trebalo biti cjelina, gubite li se i opet nalazite putem?

ZORAN: Na albumu ima nekih pjesama koje su od pre 10 godina, a ima i nekih koje su nastale u jednom dahu prije dvije godine, tako da je to mješavina svega, tu je i hrpa starih pjesama za koje nismo bili spremni pa su stajale u kompjuteru i čekale. A dio kreativnosti je izgubiti se i ponovno pronaći.

NIKICA: Imamo općenito i puno materijala koje nismo završili i onda te pjesme još uvijek ćube, čekaju, možda ćemo ih jednom negdje završavati, možda nećemo. Znam poludjeti kad mi on (op.a. Zoran) izvuče za novu stvar neko pjevanje koje je napravio prije deset godina, pa kažem daj, neću nazad na to.

ČUDO JEDNO

Izvodite li često i na koncertima neobjavljene pjesme?

Foto Filip Gržinčić

ZORAN: Dosta puta to napravimo, da. Sad smo sad smo na zadnjih par koncerata izvodili ovu jednu novu, čisto vidimo kako diše. A starije neobjavljene često slušamo na probama, pa se začudimo kako su dobre, krenemo ih probati da možda izvedemo i live, ali ne ide. Pitala si ranije kako nam je sada slušati ovaj album – uvijek dok ga snimamo i radimo produkciju i miks, dosta smo analni oko svake sitnice, sve zvuči grozno, umorne su nam uši… I onda ne slušamo jedno vrijeme jer ti ide na živce, ali onda izvođenjem na koncertu poprime skroz novo ruho, dobiju snagu i život te pjesme.

Kako pjesme s »Everyone Else Is Ok«, ali i drugih albuma, funkcioniraju u kontekstu orkestralnih aranžmana na kojima sada radite?

ZORAN: Sve smo pomiješali, sve albume stavili u ovaj set, a koji je kompletno drukčiji nego inače. Izabrali smo pjesme koje lijepo idu s orkestrom i koje su u biti realno oduvijek pitale orkestar, i mi uvijek imamo neke orkestracije na pjesmama, npr. s violinama, ali sad su dobile 50 ljudi koji će sve to svirati. Ukupno će na koncertu biti 15 pjesama, nekih četiri su bez orkestra, te smo htjele da budu baš bendovske, a ove s orkestrom su čudo jedno. Ovaj koncert nije klasični koncert nego više predstava, bit će tu i plesača i gostiju i back vokala i projekcije i light, svašta nešto, a večer je podijeljena u blokove.

Već ste ranije imali pojedine pjesme izvedene s orkestrom – u kojem ste trenutku shvatili da to može prerasti u cjelovečernji koncert? Kako je uopće došlo do suradnje s Riječkim simfonijskim orkestrom i što vas je potaknulo da se odlučite na taj iskorak?

ZORAN: Kada smo početkom godine svirali u HNK, dvije pjesme, skupa sa Letom 3, Urbanom, Mrletom i Ivankom, tada je Olja Dešić raspisao naše pjesme i sada, kada smo dobili poziv ponovno nastupati, samo je nastavio raditi na našim drugim pjesmama. Sada su napravljene orkestracije, dakle oni su napravili svoje, a mi svoje, vježbamo odvojeno.

Vama je zapravo neizvjesno to kako će sve skupa zvučati i izgledati na koncertu?

ZORAN: Je, neizvjesno je ne samo jer ćemo prvi put svirati s njima, nego ćemo i na dan prije koncerta prvi put vidjeti projekcije, light, plesači će prvi put probati. Sve će za nas biti prvi put na dan prije samog koncerta. Ali to je super jer je lišeno kontrole, na taj se način dogodi puno dobrih stvari. A energija je od starta dobra, svi su toliko uključeni, rade strastveno kao da su plaćeni 50 miliona eura.

EZOTERIČNA CRTICA

Kao članovi benda ste lokalno društveno angažirani, podržali ste prosvjed podrške Palestini u Rijeci, kao i Marš za 8. mart, te prosvjed »Ujedinjeni protiv fašizma«, svirali ste i na humanitarnim koncertima. Doživljavate li takve geste kao prirodan nastavak vašeg umjetničkog rada?

ZORAN: Ma mislim da je to dio ljudskosti, ništa drugo. Nema to veze s bendom, to je jednostavno dio postojanja kao normalan čovjek, uglavnom smo s obiteljima i djecom na ramenima hodali s ostalim ljudima.

I u tom smislu, mislite li da je danas ispravnije zauzeti jasan stav i koristiti svoju platformu ili odbiti sudjelovati, bojkotirati?

ZORAN: Nije sve crno-bijelo, i zvuči kao migoljenje ovo što odgovaram, ali zaista nije sve crno-bijelo. Ovo što smo pričali o komercijalnoj glazbi, ako je to nekome pitanje egzistencije, stvari prestaju biti jednostavne, a pogotovo u Hrvatskoj koja ima malo tržište, pa i kad radiš komercijalno i uspješno, nisi bogataš, a pogotovo ako još doma imaš djecu… Što se tiče zauzimanja stava, to je isto pitanje slobode i sigurnosti, primjerice, dok nisam bio roditelj, uvijek bi izabrao sve jasno reći na glas. Mislim da treba i sada, ali treba postupati mudro.

Što vas trenutačno više zanima, čime se dalje planirate baviti u bendu?

ZORAN: Mislim da će nam ova sada suradnja s orkestrom dosta pomaknuti stvari u glavi, ali ne znamo dok se ne dogodi.

NIKICA: Napravili smo neke tri nove pjesme, i sve su potpuno drukčije jedna od druge, ali su još više art nego ikada.

Kada se sve oduzme i zbroji, što danas želite da Jonathan predstavlja, glazbeno i društveno?

ZORAN: Meni u startu, ovo će zvučati kao klišej, ali kao potpuno uranjanje u nešto ezoterično. Uvijek smo pričali o tom osjećaju uranjanja u neko jezero pri čemu u potpunosti nestane ego, a sad kad čitam neke stare tekstove i pitam se tko je to pisao, odakle je to došlo, bude kao da to nisam ja radio. Imamo tu neku ezoteričnu crticu od starta, a sada se može reći da je etabliran na neki način, pa mi je Jonathan lijepi dio života.

NIKICA: Od početka, kada smo se našli, sve je vodilo to neko prijateljstvo, nekako smo i rasli zajedno. Puno je to, sada smo u četrdesetima, a petnaest godina smo proveli zajedno, to je trećina života, a usput su i obitelji nastajale, djeca su došla. Izgradili smo se i kao ljudi i kao prijatelji.

ZORAN: Mislim da smo sada međusobno bolji nego ikada. U startu je to ono zaljubljivanje, kao kad prohodaš s nekim, nakon toga idu svađe i sve, i ako smo to uspjeli proći, onda je sve okej.

SIROVA KONCERTNA ENERGIJA

Kao bend čija izdanja su redovito svrstana na ljestvice najboljih rock albuma, Jonathan slovi za jedan od najboljih regionalnih live bendova. Koncerti su im nabijeni sirovom energijom zbog čega su i nagrađivani za najboljeg koncertnog izvođača. Od debitantskog albuma »Bliss« koji ih je lansirao na vrh domaćeg indie rocka, te hvaljenog dvostrukog izdanja »To Love/To Hold«, Jonathan su s aktualnim izdanjem »Everyone Else Is Ok« još jednom zasjeli na vrhove ljestvica najboljih prošlogodišnjih albuma. Kao izuzetno koncertno aktivan bend iznova dokazuju zašto su regionalna rock sila, nastupali su uz imena poput The Editors, na američkom SXSW festivalu, a njihova vinilna reizdanja se redovito rasprodaju.