Više od 20 kulturnih, glazbenih i drugih događaja uveseljava Riječane i sve one kojima se naš grad našao na karti planiranih ljetnih noći.

Još do kraja mjeseca, manifestacija Riječke ljetne noći gradu nudi zanimljiv i raznolik sadržaj, a jedan od takvih je i koncert riječkog benda Jonatan u Porto Barošu, zajedno s bendovima KoiKoi i Turbo Trans Turisti iz Srbije.

Koncert se održava ovog četvrtka s početkom u 21 sat, a tim smo povodom razgovarali s frontmenom Zoranom Badurinom.

Osnovni pristup je isti

Ovo vam je jedan od rijetkih nastupa u Rijeci ove godine – što vam znači svirati pred domaćom publikom, i to u takvom ambijentu kao što je Porto Baroš?

– Koliko god volimo svirati doma, gledamo da se to ne događa prečesto, kako bismo svaki put izašli pred ljude s novom i jakom energijom, da se ne izližemo!

Riječku publiku oduvijek prati neka priča da je zahtjevna publika i da ne reagira kao publike u drugim gradovima, ali u našem slučaju to ne stoji jer od prvog dana imamo divne reakcije na koncertima i na tome smo izrazito zahvalni.

Možda i je malo zahtjevnija, ali moguće da je razlog tome što je Rijeka grad koja je imala veliku i jako kvalitetnu alternativnu scenu, pa je ljestvica dosta visoka. Možda smo mi Riječani malo »razmaženi« po tom pitanju.

Na sceni ste više od desetljeća. Kako danas gledate na svoje početke i što biste rekli da je najveći zaokret u vašem glazbenom razvoju?

– Prvih godina se uvijek sjećamo kao neke eksplozije, kao da smo dotakli nešto nesvakidašnje. Pjesme su izlazile same od sebe, s lakoćom i strasti.

Kako su godine odmicale, ta »mladenačka« energija se polako preoblikovala u nešto ozbiljniju, a glazba je otišla u širinu. Zanimalo nas je gdje sve možemo otići.

Za to je bilo potrebno ne podilaziti očekivanjima, nego ostati vjerni instinktu i stvarati iskreno. Tako da se dogodio nekakav glazbeni zaokret, ali osnovni pristup je ostao isti do danas.

Imate reputaciju jednog od najenergičnijih live bendova u regiji. Što vas još uvijek najviše uzbuđuje kod svirki uživo?

– Svatko tko nastupa zna, kada se dogodi onaj »klik« s publikom, da je to neopisiva stvar koja te odlijepi od stvarnosti, neki ludi osjećaj zajedništva. To je definitivno to.

Bez trpanja u ladice

Vaši albumi su zvučno vrlo različiti – od mračnijeg »Bliss« do melodičnijih i emotivnijih momenata na »To Love/To Hold«. Gdje danas vidite Jonathanov zvuk?

– Samo slušamo sebe i promjene koje se u nama događaju – to izbacujemo van i uobličujemo. Zadnji album »Everyone else is ok« ima dosta elektronike.

Taj spoj je ono što nas sada najviše uzbuđuje, tako da će vjerojatno nove pjesme ići više u tom smjeru. Ali osjećaj uvijek ostaje isti. Žanr općenito nije bitan, nešto može biti trap, a da je totalni punk!

Radite li na novom materijalu? Ako da – možete li nam otkriti smjer u kojem idete?

– Da, radimo nove pjesme i baš su dosta različite od bilo čega što smo dosad radili. Čak ni mi još ne znamo kamo će to otići, ne znam ni s čime bih to usporedio, ali je jako zanimljivo.

Mislim da je smjer sve manje »rockerski«, a sve više ide u emociju i nježnost, humanije nekako.

Koncert u Rijeci dijelite s bendovima KoiKoi i Turbo Trans Turisti – jeste li već surađivali, znate li se privatno, i kako gledate na ovakav lineup?

– S bendom KoiKoi smo nedavno svirali u Podgorici, tada smo se i upoznali. Odličan bend. S Turbo Trans Turistima još nismo svirali, ali beogradska scena je izvrsna tako da mi je baš drago da ćemo dijeliti pozornicu.

Bendovi poput vašeg često ruše žanrovske granice – koliko vam je važno zadržati slobodu u izrazu bez etiketa kao što su indie, rock ili post-punk?

– To je najvažnije. Trpanje u ladice ograničava kreativnost, sve postane isto i dosadno.

Promjene su dobre

Scena se od vaših početaka poprilično promijenila – kako gledate na novu generaciju bendova i glazbenika koji danas dolaze iz Rijeke (i šire regije)?

– Da, scena se jako promijenila, globalno i u regiji. Kada smo mi kretali, indie rock je bio još na vrhuncu, ali se osjećalo da dolazi pad. Po mojem mišljenju, najveća kreativnost i energija su se preselili u svijet hip hopa.

Ima stvarno hrpa odlične mjuze, u svim žanrovima. To je dobro, promjene su dobre i ne treba ih sprječavati. Uvijek postoji dobra i loša umjetnost, samo se alati i stil mijenjaju. Svijet ide dalje!

I za kraj, ima li neka pjesma iz vašeg repertoara koja vam nikad ne dosadi – koju volite svirati svaki put, i zašto baš ta?

– Meni je to »Pictures«. Najintimnija je i najintenzivnija. Mislim da nije bilo koncerta na kojem je nismo svirali.