Dream pop u Boogaloo

Hipnotička glazba Still Cornersa ponovno opčinila (dio) zagrebačke publike

Tihomir Ivka

Foto: Tihomir Ivka

Foto: Tihomir Ivka

Ako postoje filmovi ceste, onda su Still Corners glazba ceste. Ima nešto hipnotičko u njoj što opčinjava publiku, kako na snimkama tako i uživo. Bilo je tako i sinoć, preciznije u slučaju Zagreba, opčinila je jedan dio



Kad se nečija glazba opisuje kao „sanjivi pop“, onda je njegovo ime doslovno i njegov program. Pa je onda i koncerte takvih bendova teško drugačije nazvati nego – sanjivim. Upravo jednom takvom nazočili smo sinoć u zagrebačkom klubu Boogaloo. Američko-engleski Still Corners nakon rasprodanog koncerta 2019. godine ponovno su se ukazali pred domaćom publikom na istom mjestu i potvrdili snažan dojam koji su ostavili i prvi put. Unatoč laganom glazbenom pravcu koji njeguju i izvode, imaju karizme, glazbene inteligencije i (sanjive) energije da svojim fanovima pruže uzbudljivo sonično iskustvo.


Still Corners nisu obična pojava na sceni već i vizualno: američki dio benda gitarist Greg Hughes s bijelim Stratocasterom i u finom svečanom crnom kaubojskom odijelu kao da je ispao iz pratećeg benda Elvisa Presleya iz Las Vegas faze, pridodani tour član na bubnjevima je na istom tragu u crnoj western košulji i šeširom široka oboda. Središnja figura na sceni ipak je prekrasna Tessa Murray, anđeoskog lica negdje na pola puta između njenih slavnih sunarodnjakinja Sienne Miller i Kate Moss.  Besprijekorne frizure, prilično klasičnog, urednog outfita, s obraćanjem publici koji odaju fine manire, mirnoćom na rubu sramežljivosti, Murray više odaje dojam bankarice koja se u 7 ujutro spremila za novi radni dan, negoli rock zvijezde koju čeka nastup pred publikom u vrućem i zadimljenom klubu. No ta neobična mimikrija samo pojačava draž kad pusti svoj neodoljivi baršunasti glas i zanjiše obožavatelje ispred sebe.


Still Corners su prošle godine izdali sjajni „The Last Exit“ kojeg je kritika gotovo bez iznimke dočekala panegiricima, no u Zagrebu nisu „davili“ s novim pjesmama i pretvorili drugi nastup u Zagrebu u promociju novog albuma. Radije su odlučili odigrati na sigurno, s presjekom karijere koja sad broji već pet dugosvirajućih uradaka. Koncert su otvorili sa zavodljivom „White Sands“, vjerojatno najplesnijom pjesmom u njihovom katalogu. Osim nje, s novog albuma čuli smo tek sjajnu naslovnu pjesmu i tugaljivu „Static“. Ostatak koncerta su se zaustavljali na općim mjestima svioje diskografije i pridodali, ako računamo i bis, tri obrade.




U ranoj fazi koncerta počastili su publiku pjesmom iz 60-ih „The Crying Game“, ali su zapravo prepjevali verziju Boy Georgea iz 1992. godine iz soundtracka za istoimeni film. Nedugo nakon nje, čuli smo i zanimljivu verziju hita Dire Straitsa „So Far Away“. Zapravo, kad bi se kolokvijalno kroz jednu pjesmu opisao stil Still Cornersa, moglo bi se reći da im je temelj „Wicked Games“ Chrisa Isaaca, ali u indie pop maniri. Hughes hvata gitarom tu vrstu atmosfere, „sinematski“ je to zvuk, romantičan, sjetan i hipnotičan. Nakon što se čuje „So Far Away“ uživo u njihovoj verziji, jasno je da je i Mark Knopfler jedna od inspiracija Grega Hughesa, koji je još jednom uživo pokazao koliko je tehnički sjajan i strastven gitarist. Njegova gitara nije tu samo da prati, ona je tu da „priča“. A nema puno gitarista koji su svoju vještinu u stanju dovesti na tu razinu. Prvi dio koncerta koji je potrajao nešto manje od sat i pol zatvorili su svojim najvećim hitom prigodnog naziva „The Trip“ o ostavljanju svega iza sebe i odlaska na otvorenu cestu. Prigodnog naziva, jer osim pojma sanjivog popa, glazba Still Corners iz nekog inuitivnog razloga asocira na putovanja. Ako postoje filmovi ceste, onda su Still Corners glazba ceste. Ima nešto hipnotičko u njoj što opčinjava publiku, kako na snimkama tako i uživo. Bilo je tako i sinoć, preciznije u slučaju Zagreba, opčinila je jedan dio.


U tom kontekstu, nakon što su odsvirali “Trip”, više zainteresirana publika u prednjim redovima brzo je dozvala bend na bis da odsviraju još dvije pjesme, od kojih je jedna bila obrada Chrisa Isaaca „Dancin’“. Manje zainteresirana publika u Boogaloou koji ovaj put nije pucao po šavovima već bio ugodno popunjen, bavila se nekim drugim stvarima. Po žamoru iz zadnjih redova koji je za vrijeme tiših dijelova pjesama sezao do pozornice, možda je u publici bilo premalo pravih fanova, a previše sredovječnih snobova koji su došli biti viđeni i ispričati se za vrijeme koncerta. Njihov „bed“, Still Corners su i po drugi put u Zagrebu sanjivom glazbenom ljepotom ispunili Boogaloo i potvrdili da uživo zvuče uvjerljivije i bolje negoli na pločama.