Službena „definicija“ žanrovske određenosti Naxatrasa, koja se može pročitati i na njihovim mrežnim profilima glasi „hard psychedelic rock band“. Slušajući ih sinoć u punom klubu Močvara, posebno prve dvije trećine koncerta, tu bi formulaciju trebalo malo redefinirati. Naime, na njihovom već petom nastupu u Hrvatskoj od 2016. naovamo, solunska petorka zvučala je uz svu dobrodošlu glasnoću uglavnom sanjivo, satenski profinjeno, rekli bismo da je u pitanju fusion ili mekša strana progresivnog rocka, na pamet su u sinoćnjoj numizmatički preciznoj svirci padale na pamet razne asocijacije, na potezu od Pink Floyda preko The Alan Parsons Projecta iz „Eye In The Sky“ faze, pa sve do Leba i soli.

Nisu se Naxatras uživo smekšali, to nikako, nego razlog treba tražiti u činjenici da Naxatras na ovoj europskoj turneji predstavljaju friški “V”, peti album u karijeri i s njega izvode većinu pjesama, ako ne i album u cijelosti, pa su to učinili i sinoć u Zagrebu. A album je priličan odmak od „hard psihodelije“ s prvih albuma ka mekšem prog-rock zvuku. Ono što ih i na njemu distancira od nekakvih standarda, odnosno konstatacije da (kao što to u prog-rocku zna biti), imamo posla s šablonama žanra koje izvode glazbeni virtuozi-zanatlije bez unikatnosti su, nazovimo to tako, geografski uvjetovani „začini“.

Nije bez razloga na početku spomenut Leb i sol, sličan je to kulturni krug i glazbeno nasljeđe južnog Balkana, Naxatras ga znalački i s finom mjerom inkorporiraju u svoju glazbu, čak i kroz elektroniku sintesajzera koje na posljednjem albumu koriste obilatije nego prije. Još malo više egzotike u glazbu koja kao da je ispala iz zlatnog doba prog rocka, unose još južnije glazbene mirodije, zvukovi Levanta, arapskog svijeta.

Iako se sinoć nisu puno vraćali na stare oprobane stvari, sudeći po gibanju u ritmu i glasnom huku nakon svake pjesme, i činjenici da je skandiranje „we want more“ počelo dok još nisu stigli sići s pozornice, okupljena publika je iskreno uživala u nešto drugačijem Naxatras izdanju.

Većinu indie rock koncerata i svega sličnog što miriše na „alternativnu“ glazbu, bilo klupskih, bilo dvoranskih, u Zagrebu uglavnom pohodi sredovječna ekipa, sinoć je u Močvari dominirala neobično mlada publika bez obzira što je zvuk Naxatrasa kao ispao iz tamo negdje 1974. godine. Zvuk bi mogli smjestiti pola stoljeća u prošlost, izgled benda već malo teže. Doduše, simpatični frontmen  Giannis Vagenas po novom, s brkovima i kovrčavom tamnom kosom, baca na mladog Santanu, ali samo do vrata. Možda bi glazbeni doživljaj bio jači da trio (ovdje pojačan s klavijaturistom i perkusionistom), stilski pojavno prati ono što glazbeno „propovijeda“. Donji dijelovi trenirke, obične majice, radničke cipele i Salomonke za planinarenje i prog rock….ne ide to.  Ukratko, modni stil im je u raskoraku s glazbom.

Sporedno i manje važno, ostat će zapamćeno da su dobro raspoloženi, pred jednako raspoloženom publikom Naxatras odradili još jedan sjajan koncert u Hrvatskoj. Treba reći da unatoč neospornoj kvaliteti i diskografskom kontinuitetu, ovaj solunski bend nije veliko ime na međunarodnoj sceni, recenzije njihovih albuma nećete naći u mainstream zapadnim medijima, njih u Zagrebu gleda više ljudi nego u Londonu, Parizu ili Münchenu. Drugim riječima,  na bazi prijašnjih svirki, odnosno širenja dobrog glasa Zagreb i ovi simpatični Grci su izgradili poseban odnos. Zasluženo, Naxatras su izniman live bend.