Gotovo da je postalo opsesija pisati o povijesnim bespućima popularne glazbe, njezinih žanrova i podžanrova, putova i stranputica, u kojima se posve izvan službene struje, mainstreama, odvijao život bez uljepšavanja, u kojima je underground cvjetao, alternativa bila stvar izbora, a moto Do it yourself, DIY etika i estetika koja je fukcionirala poput »parole dana« u sveopćem »širenju područja borbe« iz doba punka, post-punka i novog vala s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Bilo je to doba otvaranja svakojakih mogućnosti i opcija koje su ostavile više ili manje »traga u beskraju«, u kojem se onda desetljećima poslije i sami zateknemo iznenađeni onime što čitamo, slušamo, gledamo, što doživljavamo kao svojevrsno »sjećanje na budućnost« ili kao nostalgično-melankolični refleks prema nekim davnim, zagubljenim i nanovo otkrivenim vremenima, vratima otvorenim u zaboravu koja se iznova odupiru zatvaranju. Drugim riječima, iznova nam se događa prošlost u sadašnjosti, kao da se neki vampir probudio iz višegodišnjeg sna u svijetu koji je analogno doba zamijenio digitalnom dominacijom svega i svačega, pa i čuda koja kao da uskrsavaju iz neke prastare jurske povijesne čitanke.

A knjige su u tom i takvom kontekstu ključne, osobito knjige dokumentarističkoga sadržaja, s kojima, kad ih čitaš, imaš osjećaj da upravo proživljavaš prošlost koje je i tvoja, izravno ili posredno, a ako to i nije, onda ostaješ šokiran spoznajom da se sve to dogodilo nekom drugom kako bi danas postalo vrijeme otrgnuto od zaborava i podareno tebi i svima koje to zanima, koje bi trebalo zanimati, jer, kako mudra, ali već otrcana izreka kaže, povijest je učiteljica života.

Za jednu takvu knjigu – »Tajnu povijest rocka« Ronija Sariga (prevedenu i u Hrvatskoj prije 20 godina!) Eddie Vedder iz Pearl Jama je rekao kako bi »volio da je uz nju mogao odrasti«. Knjigu, pak, »Stražarni lopov« Gorana Polaka vjerojatno će na sličan način percipirati mnogi koji su rođeni nakon »vremena čuda«, kakva Polak na zadivljujuće minuciozan i sveobuhvatan način prezentira u tom svom sad već antologijskom izdanju.

A sve je počelo s blogom, dakle s internetom, na kojem se u formi mrežnog dnevnika Goran Polak »proslavio« kao sustavni kroničar »bolje prošlosti« uredno prateći i bilježeći pod zajedničkim nazivnikom »Stražarni lopov« vlastita, izravna iskustva, kao i iskustva svih drugih iz pripadajućeg okruženja dinamične urbane alter-scene 80-ih i 90-ih godina. Knjiga ja zapravo svojevrsni »kreativni kaos«, ali kao takva formom i sadržajem (472 stranice, više od 680 crno-bijelih fotografija) odlično fukcionira poput nekog »tijeka svijesti«, u kojem se autor prepustio rudarskom poslu evidentiranja svega, svačega i svakoga, s čim je bio u kontaktu kroz burne godine odrastanja, sazrijevanja i prisjećanja minulih vremena »ponosa i slave«. U tom i takvom, širem i dubljem kontekstu, razgovor s autorom knjige nametnuo se kao obveza, inspiracija i motivacija.

Privatni album

ŽIVJETI I UMRIJETI U ZAGREBU

Za početak, za one koji to još ne znaju, a željeli bi saznati – što je i tko je »Stražarni lopov«, čime se bavi, za što se zalaže, što prezentira i što pretendira biti danas i sutra?

– »Stražarni lopov« je blog u kojem opisujem život u Zagrebu, od sedamdesetih pa do današnjih dana, iz moje perspektive, koja se poprilično razlikuje od one uobičajene, no bliska je svima onima koji su poput mene odrastali u jednoj maloj galaktici u kojoj se slušala, stvarala i živjela rock, punk i alternativna muzika. Na blog sam stavio mnoštvo audio i videozapisa bendova, uglavnom iz osamdesetih i devedesetih, fotografija, intervjua, članaka iz novina… Osim muzike, želio sam spasiti od zaborava i one od nas kojih više nema, te ostaviti neki mali trag na nas preživjele. Kao autor bloga ne zalažem se ni za što posebno i ni na što ne pretendiram.

Blog je s godinama stekao kultni status. Kad bi sad napravio neku životnu inventuru, recimo tako, kakva bi bila vaša ocjena proteklog rada i svega čime ste se do sada bavili? Koje biste trenutke izdvojili kao najbolje, a koje kao najlošije? Drugim riječima, koliko ste zadovoljni, ili ne, svime što ste radili, napravili i postigli do sada?

– Time što sam radio i napravio potpuno sam zadovoljan. Tu prvenstveno mislim na blog i knjigu »Stražarni lopov« te na album Stražarnog lopova i dobrih ljudi »Hodam, gledam, prolazim«. Da bih bio zadovoljan nečim što sam postigao, trebao bih u startu imati želju da nešto postignem, a meni nikad nije bio cilj postići nešto time što radim. Koju bih si ocjenu dao, ne znam, al’ mislim da sam sve što sam radio, sukladno s mojim mogućnostima, napravio najbolje što sam mogao.

Najbolji trenutak u kontekstu rada mi je moja promocija knjige i albuma u Močvari. Skupilo se petstotinjak ljudi, prvi put su zasvirali Stražarni lopov i dobri ljudi, nakon 30 godina ponovo sam se popeo na pozornicu s grupom Yola Yola, jednu pjesmu sam odsvirao i s punk-grupom Eksodus. Samo za mene su ponovo zasvirali Trobeci. Nastupio je i moj dugogodišnji prijatelj Zdenko Franjić. Oni loši trenuci povezani su s prelascima dragih ljudi u drugu dimenziju, raspad Endymiona i sudjelovanje u ratu.

Privatni album

ODUSTAJANJE OD SVIRANJA

Osim što ste pedantni kroničar jednog vremena, mnogi će reći, »bolje prošlosti«, neko ste vrijeme bili i aktivan glazbenik, što nam o tome možete reći?

– S prvim bendovima počeo sam svirati još kao srednjoškolac, 1981. godine. Uglavnom smo održavali koncerte u mjesnim zajednicama, općinama, školama i na raznim priredbama po gradskim trgovima. Nekoliko godina poslije postao sam aktivni sudionik jedne predivne, danas gotovo zaboravljene, alter i punk scene, koja se stvorila neposredno nakon mitskog novog vala. Zasvirao sam tada u pravim klubovima, kao što su Moša (današnji Boogaloo), Studentski centar (SC) i Kulušić. Moj prvi ozbiljniji bend bio je Endymion. Snimili smo i na kaseti objavili album »Scenes De La Vie Future« i sudjelovali na »041« kompilaciji ljubljanske FV Založbe. Na koncertu u Kölnu ponuđeno nam je da u Njemačkoj objavimo prvu ploču. Sve je izgledalo k’o da će od svega toga nešto ispasti, al’ počeo je rat i bend se ugasio.

U ranim devedesetima svirao sam još u grupi Yola Yola. Imali smo set autorskih pjesama i set pjesama grupe The Doors, koji smo svirali utorkom u Saloonu. Kratko sam bio i u Phantasmagoriji. Nakon što sam 1994. s njima odsvirao koncert u Rijeci, u vlaku na povratku u Zagreb totalno sam pukao i odustao od sviranja. Došao sam doma, uključio bas u pojačalo, odsvirao nekoliko tonova i odložio ga na stalak, na kojem je stajao 25 godina a da nisam na njemu odsvirao ni jedan jedini ton, sve do 2019., kada se grupa Yola Yola ponovo okupila. Od tada smo objavili nekoliko singlova i upravo završavamo album. U međuvremenu sam stvorio Stražarnog lopova i dobre ljude.

Da se vratimo u sadašnjost. Ove godine objavili ste knjigu »Stražarni lopov«, kao i popratni album na vinilu i CD-u Stražarnog lopova i dobrih ljudi, koji je svojevrsni soundtrack knjige. Kako ste se odlučili za tako ambiciozan projekt, sveobuhvatnu kroniku zbivanja, pojava, ljudi, autora, izvođača i svega drugoga iz tog, po svemu izazovnog razdoblja…?

– Kada sam počeo rad na knjizi, povezivanje priča s bloga u cjelinu samo je po sebi iniciralo stvaranje sveobuhvatne kronike mojoj generaciji bitnih zbivanja. Osim o odrastanju u Titovoj Jugoslaviji u sedamdesetima te poprilično divljim i maglovitim osamdesetima, provedenima na tulumima, koncertima, po birtijama i zagrebačkim klubovima, u knjizi pišem i o ratnim devedesetima, o vremenu koje je slijedilo nakon rata, godinama Fiju Briju koncerata, dolasku digitalnog doba, o mirnim obiteljskim godinama, na žalost, i o vremenu rastanaka, jer dosta likova iz knjige nas je napustilo.

Privatni album

Ideja da pojedine dijelove knjige uglazbim na albumu »Hodam, gledam, prolazim« došla mi je nakon jednog kratkog razgovora s Darkom Rundekom o prolaznosti. Uz njega i mene, koji sam jedini svirao na svim pjesmama, na albumu je svoj trag ostavilo tridesetak glazbenika. Nekadašnji članovi grupa Haustor, Termiti, Sexa, Trobecove krušne peći, Cul-de-Sac, Majke, Disciplin A Kitschme, Endymion, Sin Albert, Phantasmagoria, Gone Bald, Yola Yola, Peach Pit, Karmakumulator… Sudjeluju i njujorška garage rock ikona Sonny Vincent, legendarni bubnjar Siniša Banović, spisateljica Rujana Jeger, Zdenko Franjić i moj sin Tin.

GURANJE U PROŠLOST

Da nastavimo u istom tonu i ritmu. Što su vama osobno značile 80-e kad ste odrastali, a što vam znače danas kad ste veteran tog »revolucionarnog« razdoblja? Kako je bilo odrastati u vremenu kad je Jugoslavija bila na putu raspada? I kako je bilo nastaviti sazrijevati u 90-ima?

– Osamdesete mi znače godine u kojima sam isključio svoje tvorničke postavke i otisnuo se u život. Godine u kojima sam okružen divnim ljudima otkrivao muziku i onu divlju neobuzdanu stranu svoje mladosti. Nitko od nas tada nije postavljao pitanja koje je tko nacionalnosti, odakle vuče korijene. Raspada Jugoslavije postao sam svjestan tek kada su me 1991. mobilizirali u Zbor narodne garde. Devedesete su trebale biti naše najbolje godine, no politika je zagrizla u naše živote, pa umjesto da su došle devedesete, vratile su se četrdesete i, na žalost, još uvijek smo u njima. Umjesto da danas pristojno živimo u jednoj modernoj europskoj državi, političari, da bi opstali na vlasti, konstantno nas guraju u prošlost.

Kad se sve zbroji, pogleda šira i dublja slika, uzme u obzir povijesni kontekst, kao i vrijeme sadašnje – kakva bi zapravo bila i kakva jest temeljna poanta cijele priče oko »Stražarnog lopova«, od bloga do knjige i natrag? Ili da ovako postavim pitanje: za koga je knjiga napisana, osim za vas osobno, je li ona tek dokumentarij vremena ili nešto više u percepciji i recepciji, ili je svojevrsno »sjećanje na budućnost«, da se tako izrazim? Ili o svemu tome svoj sud trebaju donijeti sami čitatelji kad »Stražarnog lopova« pročitaju, LP ili CD preslušaju i negdje uživo budu na promociji?

– Temeljna poanta »Stražarnog lopova« je prikazati moju/našu stranu priče. Onu o kojoj se danas ne piše i ne govori. Sud o tome što sam napisao, čitatelji moraju donijeti sami. Svoju knjigu i album doživljavam kao poruku koju stavljam u bocu i bacam u rijeku s nadom da će ona sama pronaći put do ljudi kojima će njezin sadržaj nešto značiti.

ZALUĐEN MUZIKOM

Nakon ovako plodne protekle godine, što dalje, koji su projekti u planu? Blog, pretpostavljam, ide dalje? Je li moguće novo izdanje knjige, ako ste nešto zaboravili, previdjeli, namjerno ili slučajno izbjegli popratiti u tekstu, slikama, dokumentima…?

Privatni album

– Drugo izdanje knjige već je došlo iz tiska. Prvo je rasprodano. Na nekoliko mjesta sam napravio neke sitne korekcije u tekstu i neke fotografije sam za nijansu posvijetlio, no nisam ništa dodavao. Knjiga ima 471 stranicu, u njoj je više od 700 fotografija, mislim da je to i više nego dovoljno. A što dalje… Sa svojim prijateljem Miljenkom Baričevićem započeo sam rad na filmu baziranom na pričama i likovima iz knjige »Stražarni lopov«. Na promocijama knjige i albuma u Močvari, na riječkom Vrisku i zagrebačkom Interliberu pustili smo kratku najavu filma sastavljenu od nekih već snimljenih kadrova, reakcija publike bila je iznad svih naših očekivanja. Radim i na pjesmama za novi album Stražarnog lopova i dobrih ljudi. Zbog limitiranog trajanja muzike koja stane na vinil na prvom albumu nisam mogao uključiti sve muzičare koje sam želio, tako da moram snimiti još jedan, ako ne i dva albuma, jer samo prva pjesma koju sam počeo snimati traje desetak minuta, a na popisu je četrdesetak ljudi koje mislim zamoliti za suradnju. Usto, već duže se spremam kistovima pokojnog oca naslikati samo jednu sliku i nacrtati samo jedan strip. S novom godinom blog ide dalje. Malo sam ga zapustio zbog rada na knjizi i albumu, pa moram to nadoknaditi.

Za kraj jedno identitetsko pitanje: Goran Polak u tri-četiri-pet, deset riječi? Goran Polak jučer, danas i sutra?

– Ako se pogleda što o meni pišu i govore, odgovor bi bio: glazbenik, književnik i bloger, no iz moje perspektive to izgleda otprilike ovako: Dobar dio života sam svirao, al’ ne smatram se glazbenikom. Nikada se nisam potrudio naučiti svirati više od onoga koliko mi je bilo potrebno, kako već u kojem bendu. Nadalje, to što sam napisao jednu knjigu ne daje mi za pravo da za sebe mogu reći da sam književnik. Pogotovo kad se uzme u obzir da će to ostati moja jedina knjiga. E sad, imam blog, pa bih prema tome trebao biti bar bloger. No, i to je labavo. Niti pratim druge blogove, niti sam dio te zajednice. Blog sam napravio isključivo zato što za web-stranicu treba imati prostor na webu, a to, za razliku od bloga, košta. Možda bi najbolja definicija mene bila da sam starac zaluđen muzikom koji svoju starost ne želi prihvatiti, pa je pod stare dane počeo nešto prčkati…