Rock recenzija

Foo Fighters – And Here We Are: Dave Grohl emotivniji nego inače, ali melodijski kao da je zapeo u beskrajnom danu

Tihomir Ivka

Foto: Press promo

Foto: Press promo

„But Here We Are“, iako mu čvrstoće ne nedostaje, je ponavljanje oprobane formule koja ima stadionsku ambiciju i srednjestrujaški prizvuk s ispoliranom produkcijom. I nema „killer“ singlova



Rock povijest nas je naučila da su bubnjari zamjenjiva “roba”. Čak i ako pripadaju krugu najvećih ikad (Keith Moon iz The Who ili recentnije Charlie Watts iz Stonesa, primjerice), njihovi matični bendovi nastavljaju svoj život. Jedine iznimke koje se možemo sjetiti su Led Zeppelin.


Oni su zaključili na vrhuncu slave da to bez genijalca za setom bubnjeva Johna Bonhama to više ne bi bilo to. Usput, svjesno ili nesvjesno, razlazom nakon njegove smrti odali su mu najveću moguću počast. Poručili su njemu, sebi i cijelom svijeta da je nezamjenjiv.


Taylor Hawkins bio je više od bubnjara u Foo Fightersima, bio je – kako bi i sam Dave Grohl znao reći – duša benda, njegov najbolji prijatelj i „brat“. Pa ipak, tko je ikad samo malo ispod površine zagrebao u biografske činjenice o Daveu Grohlu, mogao se kladiti da Hawkinsova tragična smrt od zatajenja srca prije nešto više od godine dana prije koncerta u Bogoti, nije i kraj benda.





Što god se dogodilo njemu ili oko njega Grohl će nastaviti dalje jer je njegov karakter sačinjen od kombinacije radoholičnosti, ambicioznosti i ljubavi prema glazbi u podjednakim omjerima. Na kraju krajeva, Dave Grohl je glazbenu karijeru izgradio kao bubnjar.


Ako nakon iznenadne smrti Kurt Cobaina, u situaciji novog početka, nije bio problem da silom prilika postane gitarist, pjevač i autor,  manji je problem, i to uglavnom emotivne prirode, da ponovno sjedne za bubanj.


Situacija je za Grohla i u tehničkom smislu slična kao kad je nakon nužnog gašenja Nirvane odjednom ostao bez posla. Tad se morao u potpunosti osloniti na vlastite snage, sad je nakon smrti važnog  životnog suputnika opet morao preuzeti više dužnosti na sebe bez obzira što sad na svojoj strani ima uhodani bend.


Samo, rezultat je drastično različit, ma što Grohl i bend u posljednjih godinu dana najavljivali i izjavljivali. Grohl je najavljivao da će njihov novi album biti „divlji prog rock“, da će sad nakon Hawkinsa Foo Fightersi biti drugačiji bend, da je novi album u biti „sonično kanaliziranje naivnosti prvog albuma Foo Fightersa“. Ništa od toga.


Taj prvi album iz 1995. kojeg je Grohl sam skladao, otpjevao i odsvirao je bio nevjerojatno svježa, sirovo energična i neproračunata kolekcija post grunge glazbe uz tri „killer“ singla „This Is A Call“, „I’ll Stick Around“ i posebno „Big Me“, koji su s protokom vremena postali neka vrst rock evergreena.


Nasuprot tome, „But Here We Are“, iako mu čvrstoće ne nedostaje, je ponavljanje oprobane formule koja ima stadionsku ambiciju i srednjestrujaški prizvuk s ispoliranom produkcijom. I nema „killer“ singlova.


Ono što ide u pluseve, iz svake pore jedanaestog albuma izviru emocije. Grohl ne piše eksplicitne tekstove, direktne posvete ili žalopojke, no možda je i bolje tako.


Njegove metafore potiču maštu, iz svake se da iščitati žal, bol, ali i stoičko prihvaćanje stvari kakve jesu. Teška vremena često potiču dobre kreativne, da ne kažemo katarzične rezultate.


A Grohlu su ovo zasigurno najteža od smrti Kurta Cobaina i raspada Nirvane. Ne samo da je ostao bez „ratnog“ druga Hawkinsa, već mu je prošle godine umrla i majka za koju je bio jako vezan.


Dave Grohl je poznat kao pjevač koji ne štedi glasnice, ali s vremenom je taj način pjevanja postao nekako generički. Ovdje je za mikrofonom napravio određeni iskorak, uz osobnije i emotivnije stihove kao da je zapjevao nepatvorenije i iskrenije negoli inače.


S druge strane, čisto glazbeno u „arhitekturi“ melodije, Foo Fighters su kao da su zapeli u bezgraničnom danu, kao da već dugi niz godina sviraju varijaciju iste pjesme.


Kao da igraju na sigurno, rifovi, melodije, solaže ne prelaze granice komfort zone, previše je tu nabacanih rock šablona, a premalo inovacija.


I da, da ponovimo, Foo Fighters opet nemaju veliki hit. Kao što ga nemaju već dugo. Zadnja stvar koju bi mogli okititi tim epitetom je „Best Of You“ s albuma „In Your Honor“. A „In Your Honor“ je izašao prije skoro 20 godina.


Novom albumu Foo Fightersa ne nedostaje emocija, ali jedno preslušavanje albuma ne proziva drugo, na njemu nema ničeg što će se pamtiti i kolektivno pjevati na bisevima ovog velikog rock benda.