Evo čistog, pravog, nepatvorenog i stopostotnog zadovoljstva za djecu sedamdesetih! Naime, »Slap Bang Blue Rendezvous«, novi, četrnaesti, dvostruki album švedskih boogie/glam rock majstora zvanih Diamond Dogs navući će na lice osmijeh od uha do uha svakome tko je u svijet rocka ulazio početkom sedamdesetih drhtureći uz radio i čekajući da iz zvučnika začuje glazbu koji su izvodili T. Rex, David Bowie, Suzy Quatro, Mott the Hoople, The Sweet, Mud, Slade, Wizzards, Arrows, Hello, Chris Speeding, ali i Rolling Stonesi, Facesi, Rod Stewart…

Glazba te dekade, mada u početku čak i podcjenivana, u međuvremenu je stekla svojevrsni status kulta, pa se mnogi vraćaju zvuku tog doba i oživljavaju ga, a među ponajboljim epigonima nedvojbeno je baš spomenuti švedski band koji je ime i uzeo po 1974. godine objavljenom albumu i pjesmi Davida Bowieja.

Remek-djelo

No, kroz svoj su rad, a on traje još od 1991. godine kad su osnovani, slijedili i druge brojne glam, boogie i hard rock junake tog desetljeća stekavši u međuvremenu veliki ugled i odanu publiku koja točno zna da svaki koncert ili album ovih skandinavskih rock nostalgičara nosi pregršt emocija te ritmične, plesne i melodiozne glazbe, dojmljive gitarističke rifove i solaže, sjajne pitke refrene koji odmah ulaze u uho, izvrsne back vokale…

Ukratko, pravi rock gušt posut zlatnom prašinom danas već tako davnih sedamdesetih. Sve rečeno važi za baš svaki njihov koncert i album, pa i za najnoviji dvostruki koji je producent Tomas Skogsberg nazvao svojim remek-djelom, odnosno »Bijelim albumom« grupe Diamond Dogs. Naravno, svima nam je znana ona narodna o tome da »svaki Cigo svoga konja hvali«, ali Skogsbergu je teško prigovoriti na ovoj procjeni jer je »Slap Bang Blue Rendezvous« zaista jedan od ponajboljih albuma u tridesetak godina dugoj karijeri ovog izvrsnog retro rock banda.

Jedan od uzroka visokoj razini kvalitete nije samo već odavno dokazano znanje i sviračka kompetentnost svih članova grupe, već vjerojatno i odluka da najveći broj od 24 na albumu zastupljene pjesme tematski vežu uz zlatne sedamdesete, i to na taj način da obrade tadašnji način zabave mladih, podsjete na zvuk tog doba, progovore o tipičnim okupljalištima, noćnim zabavama i izlascima, uživanjima na koncertima na otvorenom ili u klupskim prostorima… I sve to, naravno, kroz moćni i ritmični zvuk rocka sedamdesetih, zvuk koji jednostavno podiže s nogu i traži ples.

Foto: Screenshot

Hedonizam mladosti

O tom arhipelagu hedonizma mladosti sedamdesetih zaista sjajno govore »Alright Brutus, I’m On«, »A Rock in the Sea«, »You Shouldn’t Be Lonely on A Saturday Night«, »Make Up Boogie«, »Golden Wheel«, »Rock It & Roll It« i »Run Through the Wildfire«, a tragovi prisjećanja na hedonizam tog doba (tad još nije bilo ni AIDS-a, a kamoli korone!) vidljivi su i u nekim drugim pjesmama, posebno u odličnoj »Rocked, Wrecked, Robbed & Ruined« koja je, ustvari, osobna iskaznica i priča o povijesti grupe Diamond Dogs.

Svaka od spomenutih pjesama žestokog je i plesnog riitma, a s obzirom na njihov broj, Dogsi ne bi pogriješili ni da su napravili konceptualni album samo s tematikom užitaka svih vrsta koje su pružale sedamdesete.

No, ipak Sören »Sulo« Karlsson (pjevač i autor većine pjesama) i društvo imaju još štošta drugoga za reći, pa tako uživati možemo i u nizu vrlo dobrih ljubavnih pjesama koje su za brzinu sporije od glam rock stampeda, ali su isto tako melodiozne, lijepe i pitke. To su, primjerice, »You Got a Diamond In Me«, »Ghost Pain of Your Love«, »Slap-Bang Blue«, »Anyway I Can Make Her Smile« i »Lose To Get By«, ali i znatno brža i žešća »What If I Knocked«, kao i tužna stadionska oda izgubljenoj ljubavi »Everything’s Fine« kojoj možemo dodati i isto tako idealnu arena rock himničnu »Get Me Out« s jasno izraženom željom bijega iz sredine koja ne odgovara liku iz te pjesme.

Suvremene teme

No, ne govore Diamond Dogs samo o prošlosti i o ljubavi. »Queen Of the Milky Way« klasična je rock pohvala ženskoj ljepoti, »Toxic Daydream« upozorava na opasnost predavanja sanjarenju, sjajna »Common Form of Life« kritika je sadašnjosti, »Suicidal Idol« udara po umjetno stvorenim idolima današnjih mladih, a »Vanity Villains« kritična je prema snobovskom svijetu bogataša, dok je odlična završna »Blind Broke Patron Saint« isječak iz stvarnosti realiziran kroz dodire s country zvukom i poetikom sličnih pjesama Rolling Stonesa s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Sve u svemu, »Slap Bang Blue Rendezvous« prekrasni je devedesetak minuta dug glazbeni nostalgični podsjetnik na šarene, rasplesane, ritmične i krajnje hedonističke sedamdesete… Pravi, kako to Amerikanci znaju reći, »feelgood record«!