Dođe tako nakon desetljeća života nekog žestokog benda doba kad ga poput prokletstva sustignu biološki zakoni, zapisana glazba i energija trenutka iz davnih dana ostanu isti, a vrijeme je neumitno, propada i stas i glas, pa uživo to zna izgledati mlako, karikaturalno, da ne kažemo tragikomično.

Ne samo stari pankeri i metalci, već i „novovalni“ darkeri, sjetimo se samo otužnog koncerta The Sisters Of Mercy s kraja prošle godine.

Godine prolaze, energija ostaje ista

Legendarni reper Ice-T je navršio 66 godina i nekako je pitanje vremena kad će kombinacija rapa, metala i hardcorea njegovog benda uživo postati vlastita suprotnost. Na sreću okupljenih na punoj Šalati, to se jučer nije desilo, godine prolaze, energija Body Counta ostaje ista.

Iako očekivano manje fizički aktivan na pozornici, vizurom je gotovo isti kao i prije 30-ak godina, vokalno i dalje moćan, njegova je „jezičina“ u figurativnom i doslovnom smislu postojano duga i otrovna.

I da, on je i dalje showman koji na svaki mig superiorno pokreće publiku podno sebe u divlji mosh pit. S obzirom da je i ovaj koncert pohodila ekipa prosječne starosti iznad 40 (i to minimalno, rekli bismo), treba puno karizme i umijeća za natjerati ljude u godinama da od skakanja naprave pravi kovitlac ispred pozornice.

Dobro, ima nešto i u neobičnom i jedinstvenom crossoveru  Body Counta, koji je u kontekstu moderne glazbe „out of date“, slabo relevantan, ali ima neku magičnu privlačnost za dio subkulture koja je stasala tamo negdje početkom 90-ih godina prošlog stoljeća.

Da sve bude u istom tonu, pobrinula se i predgrupa Slope. Pretežito bjelačka petorka zvuči nešto kao bend s njujorškog asfalta, kao Dog Eat Dog tamo negdje 1995-e., a u biti riječ je o relativno novom „švapskom“ bendu s obale Rajne, iz Duisburga. I uopće nisu loši.

Pristojno su zagrijali publiku koja je pristizala, a pogled na nju nametao misao kako nova vremena donose nove frikove. U doba kad je izlazio prvi album Body Counta rock koncerte su pohodili neki drugi starci, kosijaneri kako bi to opisao Štulić, čupavci u zvonaricama, šarenim košuljama i pohabanim sajmonicama, mentalno zapeli u „ljetu ljubavi 68-e“.

Koncentracija crnila

Sinoć, veći dio publike u prvim redovima emotivno vezane za doba kad su prvi put čuli da Ice-T izvikuje „Cop Killer“, kao da je ispao iz kakvog kataloga ostarjelih obožavatelja Body Counta, Suicidal Tendencies ili Biohazarda.

Marame oko obrijanih glava, tu i tamo koja duga sijeda brada, i puno crnog. I u robi i u „masnim“ tetovažama. Koncentracija crnila je bila toliko intenzivna da je bilo teško ne primijetiti „uljeze“, posebno ako su dvometraši poput pjevača Kojota Alena Marina koji se prkosno pred pozornicom ukazao u bijeloj košuljici na autiće.

Šalu na stranu, nakon što se mrak nadvio nad Šalatom, prvi tonovi klasičnog uvoda u Body Count koncerte s „Body Count’s in the House“ donijeli su i prvo usijanje u publici. Cover Slayera „Raining Blood“ nije dozvolio opuštanje, baš kao ni hit s debija iz 1992. „There Goes the Neighborhood“.

Svaka nova stvar kao da je dodavala ulje na vatru dobre zabave, a kad bi malo skrenuo s općih mjesta njihove diskografije, Ice-T kao majstor ceremonije bi s par uvjerljivih riječi publiku učinio važnom.

Tako je u najavi nove pjesme „Purge“ pitao publiku želi li čuti nešto ekskluzivno, dosad neodsvirano i – dakako – dobio odziv oduševljenja. Nema veze što su je prekjučer odsvirali u Austriji i dan prije toga u Mađarskoj, cilj je postignut.

Današnji Body Count je spoj iskustva i mladosti, Ice-T i gitarist Ernie C su kao glava i srce benda tu od početaka, a novu energiju donose prekaljeni gitarist Juan Garcia (Agent Steel, Eviledead) i manje poznati momci iz „hooda“, 2 MC-ja i moćna ritam sekcija nešto mlađih godišta.

Čemerne priče i feeling good atmosfera

U presjeku sad već skoro 35-godišnje karijere Body Count iznova plijene energijom i kuriozumom naizgled nespojivog: čemernih životnih priča s nevjerojatno feeling good atmosferom na pozornici i ispred nje.

Teško se sjetiti boljeg primjera benda koji uspijeva tako nepatvoreno zabaviti ljude s temama policijske brutalnosti, ubojstava na asfaltu South Centrala i diskriminacije.

K tome, ovo je na neki način i stadionska priča, a Ice-T i društvo u tim okvirima umiju postići atmosferu klupskog hard core koncerta. To rijetko kome polazi za rukom.

Body Count su popularnost izgradili na – recimo to tako – bijesu, na činjenici da nisu htjeli okrenuti glavu od problema koji ih okružuju.

Prkosni, borbeni, pa i „osvetnički“ stihovi dovodili su bend do kontroverze, do osude mainstreama kako su Body Count društveno opasna, huškačka pojava. Stihovi se nisu promijenili, ali je cijela priča evoluirala u – rekli bismo – dobrom pravcu.

Ice-T je od underground junaka na kraju stasao u srednjestrujašku medijsku ličnost, posebno svojim glumačkim angažmanima, izgubio je status prijetnje.

Antisistemska kritika

Iako su njegovi koncerti i dalje sirovi po današnjim uzusima, posebno po mjerilima woke i cancel kulture (spomenimo samo da je pjesmu „Talk Shit, Get Shot“ predstavio publici u društvu kćeri koja ide u 3. osnovne), priča više nije rasna, nego općenito antisistemska u smislu kritike.

Predgrupa iz Njemačke, pozornicom je dominirala ogromna zavjesa lika s pištoljem u ruci, no ispod kapuljače nije naslikan crnac nego kostur glave, na posljetku, koncert su zatvorili s osebujnom obradom Pink Floyda „Comfortably Numb“…

Prevedeno, i sadržajno i vizualno više nema isključivosti, stvari se ne svode na „mi i oni“, stvar je neutralnija i kompleksnija. Postojimo „mi“, normalni, miroljubivi, slodbodnomisleći, liberalni…, bez obzira na boju kože, i „oni“ koji nam sve to žele oduzeti.

Tako se iz svega viđenog i čujenog sinoć moglo shvatiti tog vještog frontmena Icea-T-ija. U sjajnoj koncertnoj večeri mogli smo doživjeti kontroverzni bend u punini, koji paradoksalno  – ako na umu imamo društveni kaos u koji se svijet uglavio – nikad nije djelovao normalnije.