U riječki Nemo klub stiže zagrebački bend koji se može pohvaliti s 18 godina rada, a odlučili su da je vrijeme i za album prvijenac.

Post-rock bend Moraines u Nemu će predstaviti album “Future Histories” koji su u dugih 10 godina nastajanja ulickala važna imena svjetske glazbene scene – miksao ga je Michael Patterson (Nine Inch Nails, Black Rebel Motorcycle Club) i ostavio na njemu velik pečat, a inženjer zvuka i grammyjevac Howie Weinberg (Nirvana) dao je posljednji doprinos konačnom zvuku albuma.

U Nemu će Moraines nastupiti u petak 13. lipnja, zajedno s Riječanima Cosmic Jenny. Popričali smo s gitaristom Petrom Pećurom o dugo kuhanom albumu, riječkom koncertu, žanru u koji uglavnom spadaju, kao i njihovoj percepciji instrumentalne glazbe za koju su se odlučili još davnih dana.

“Future Histories” je vaš prvi LP nakon 18 godina postojanja – zašto je baš sada bilo pravo vrijeme za njegovo objavljivanje?

Iskreno – jer je sada konačno bilo moguće. I tehnički, i mentalno, poklopilo se i štošta drugo. Ovaj album je dugo bio u nekakvom stanju “skoro pa gotov”, ali sve se odužilo i to iz svih mogućih razloga: život, logistika, financije, promjene u bendu, pandemija, produkcijski perfekcionizam…

No s vremenom je došlo i do jedne još jače unutarnje potrebe da se sve to ipak konačno završi i pusti van. Album je zatražio da ga se pusti.

Deset godina stvaranja albuma je ogroman period – jeste li kroz to vrijeme mijenjali ideju o tome što album treba biti, ili je postojala jasna nit vodilja od početka?

Definitivno se mijenjala. I zvukovno, i emocionalno, i konceptualno. Na početku to je bio klasičan “sljedeći korak” nakon prethodnog materijala, nešto zreliji i ozbiljniji, ali kako je vrijeme prolazilo, pjesme su dobivale sve više slojeva, možda se ni mi nismo uvijek znali zaustaviti.

U nekom trenu smo prestali razmišljati o albumu isključivo kao o zbirci pjesama i počeli ga slagati kao svojevrsnu kronologiju – što zvučnu, što osobnu.

Suradnja s Michaelom Pattersonom i Howiejem Weinbergom daje albumu dodatnu težinu – kako ste ih pridobili i kakvo je to iskustvo bilo za vas?

To su ljudi s ozbiljnim kredibilitetom, ali i jako prijateljski i mentorski nastrojeni, otvoreni za komunikaciju i eksperiment. S Pattersonom nas je povezao stari prijatelj, australski producent zadarskih korijena Rick Kolanović, a dalje smo preko njega dolazili do ostalih suradnika.

S Michaelom su stvari išle spontano – prvo kao potreba da dobijemo perspektivu nekoga tko ima ozbiljno inženjersko iskustvo, a završilo je (zapravo, još to traje) na raspravama o nekim naprednijim mehanikama funkcioniranja bendova i muzičke industrije u svijetu.

Michael je unio novu dimenziju u miks, dok je Howie dao završni “pečat” na masteru zaokruživši dodatno u koherentnu cjelinu sve to na čemu smo mi na ove i one načine eksperimentirali. To su bili trenuci kad ti postane jasno da ono što si stvarao godinama sad zvuči točno onako kako treba.

Vaša glazba nema vokale – je li to svjesna odluka od samih početaka ili se razvila prirodno kroz vrijeme?

Naš prvi samizdat EP iz 2008. je imao vokale, tako da to nije nešto od čega smo odmah bježali, dapače, i kasnije smo s nekim ljudima pokušavali ići u tom smjeru, ali s vremenom i radom na orkestraciji, jednostavno smo osjetili da ono što želimo, ili što najbolje možemo izraziti, ne traži riječi.

I onda je to postalo jasan dio našeg identiteta. Vokal je snažan alat, ali i usmjerava uši i misli ka nečemu. Nama je zanimljivije ostaviti prostor slušatelju da složi vlastiti narativ.

Na koji način ste usklađivali sve žanrovske utjecaje – post rock, metal, prog, hardcore – u jedan jedinstven zvuk koji vas danas definira?

Nismo ni pokušavali uskladiti u klasičnom smislu. Svaki od nas dolazi iz drugačijeg glazbenog konteksta i ti utjecaji se nekako organski upletu u ono što sviramo.

Sve dok nas zvuk ili kompozicije kao sklop zvukova i tema zadovoljavaju narativima koje smo tražili i postigli, žanrovske etikete su nam puno manje važne. To je taj neki moment “nema pravila” koji nas i dalje drži zajedno.

Što publika može očekivati od live izvedbe “Future Histories” – hoćete li svirati cijeli album, radite li posebne vizualne elemente?

Svirat ćemo cijeli album u kontinuitetu, od prve do zadnje. Pokušat ćemo što bolje reproducirati iskustvo albuma. Što se tiče vizuala, oni nam s vremenom postaju sve važniji aspekt nastupa, pogotovo jer nema vokala.

Svjetlo, dim, u budućnosti i projekcije… sve je dio istog doživljaja, tj. pojačava onaj zvučni. No, ovisimo vrlo često i o onome što nas u klubovima zatekne, jer još nismo došli skroz do razine da bismo sa sobom vodili dodatnu tehniku i ljude za svaku vrstu kluba.

Uglavnom, nadamo se da to neće biti samo koncert, nego neka vrsta audio-vizualnog uranjanja i za nas i za one koji se tamo zateknu.

Niste dugo svirali u Rijeci – kakva su vam sjećanja na prijašnje nastupe ovdje i što očekujete od publike u Nemu?

Da, dugo je prošlo, više od dvanaest godina. Sjećamo se te jedine riječke svirke s nostalgijom, jer je cijelo iskustvo bilo zabavno, a i bili smo mlađi…

Na putu do Rijeke nam se pokvario auto, pa je jedan od nas ostao još tri dana u gradu dok se to nije sredilo. I ovom prilikom zahvaljujemo na gostoprimstvu oko smještaja, mada smo i zaboravili kod koga je to točno bilo.

Iskreno, ne znamo ni što očekivati od publike u Zagrebu odakle jesmo i gdje smo najviše svirali, a kamo li negdje nakon toliko izbivanja.

Sve se to nekako promijenilo dok smo mi bili u koncertno pasivnijoj ulozi. A opet, često smo se znali jako ugodno iznenaditi čim bismo se maknuli iz Zagreba, jer je doma nekad i najteže.

Nadamo se da će klub biti solidno popunjen, svirka solidno odrađena, a veselimo se i ostvariti kontakte s bendovima i ljudima sa scene koje još ne poznajemo.

Kako gledate na domaću alternativnu scenu danas – postoji li prostor za post rock i eksperimentalniji zvuk u hrvatskom eteru i klubovima?

U teoriji, prostor uvijek postoji, ali ga treba kultivirati, održavati. Iako su to žanrovi koji su najbolje od sebe već dali tamo negdje kad smo mi počinjali svirati, ipak ima neke publike koja ih još voli.

No izgleda da je ta publika nešto starija, možda manje voljna pohoditi koncerte, u već nekim ozbiljnijim pričama najboljih godina života.

Uvijek se kao nekog kurioziteta sjetimo par masovno posjećenih koncerata bendova God Is an Astronaut u Hrvatskoj, ili Mogwaija.

I istina, bila su to za scenu neka malo drugačija vremena, ali i uz dio publike koja je tu bila samo zbog ‘hypea’, to su bili začudno dobro popunjeni post-rock koncerti.

Zašto to u većoj mjeri nije žanr kojeg naši glazbenici njeguju, to nam je teško reći, ali svako malo našim krajevima prolaze takvi umjetnici i zaustavljaju se u nekim klubovima, pred organizatorima i publikom koji i dalje teže nečemu svojem.

Biti alternativan, u ovom postžanrovskom i post-svakakvom svijetu, danas više nije stvar zvuka nego stava, da se ustrajno baviš onim što ti nešto znači, mnogočemu usprkos.

Što se etera tiče, tu je priča sigurno lošija, postoje neki džepovi otpora matrici poput zagrebačkog Radio Studenta, ponekad i nekih TV priloga ili umjetnički usmjerenih emisija, ima i raznih internetskih portala koji to njeguju, ali sve je to naprosto ili nedovoljno jako da bi spomenute žanrove bolje približilo onima koji ih još ne prate, ili je već postiglo svoje maksimume.

Kao instrumentalni bend, kako gradite priču pjesme – vodite li se emocijom, konceptom ili tehničkim izazovom?

Od svega po malo, ali u konačnici bi se moglo reći da je emocija prva (koliko god to bilo isklišeizirano). Mnogi dijelovi pjesama su “platili glavom” u procesu rada naprosto jer nisu imali ono nešto čime bi se uklopili u ostatak.

Ako nešto ne rezonira na emocionalnoj razini, možemo ga razložiti na više savršenih dijelova i opet često neće funkcionirati. Nakon toga bi dolazila struktura, pokušavanje pronalaska forme koja će podržati te osjećaje.

Na kraju, sviračka tehnika je tu bila u ulozi glazbe, nije bila cilj sama po sebi. Zapravo nitko od nas ne bi rekao da smo nekakvi virtuozi, samo smo se beskonačnim ponavljanjem izvježbali dovoljno dobro da to sve ugradimo u mišićnu memoriju, i da bismo mogli dobiti savršenu snimku.

Možda naše akrobacije zvuče ili izgledaju zahtjevno, ali uvijek ima i onih ljudskih momenata gdje netko odsvira krivi ton, zapliva u ritmu, upali krivi efekt i slično…

Ime albuma “Future Histories” zvuči filozofski – možete li ga malo rastumačiti iz svoje perspektive?

Naslov se pojavio relativno kasno, ali odmah je kliknuo kao sažetak svega što smo radili kroz godine. Višeslojan je, ali najprije je duboko osoban.

Prvenstveno, on ocrtava odnose među nama kao članovima benda, koji su s vremenom prošli kroz razne faze – prijateljstava, udaljavanja, povrataka, nesuglasica i pomirbi.

U tom smislu on govori o ljudima koji su unatoč svemu ostali povezani. Šire gledano, kroz sve to stvarali smo neku povijest unaprijed, i dobili jednu buduću, nastalu iz paradoksa života da stalno planiraš budućnost dok istovremeno živiš kroz posljedice prošlih odluka.

Album je kronika svega što smo njegovom objavom konačno ostavili iza sebe, a istovremeno i onoga što smo tako pred sebe postavili, jer još nismo završili s pričom.

Kada ne svirate ili ne snimate, što vas inspirira izvan glazbe – knjige, filmovi, priroda, društvene teme?

Svega tu ima, sigurno neki presjek koji se može naći i kod bilo koje druge skupine ljudi. I knjiga, i filmova, serija, fotografije, ekstremnih sportova, putovanja, ludih izlazaka, bježanja od civilizacije…

A ako bismo govorili o vanjskoj inspiraciji za glazbu, dobar dio smo, posebno u ranim fazama benda, povukli iz knjiga i filmova, posebno SF-a i distopije, što su ustvari neizbježno i nekakve društvene teme koje se ne mogu uvijek lako obuhvatiti, što ih je nekako činilo pogodnima za pretakanje u muzičko istraživanje.

Planirate li turneju povodom albuma?

Evo, tri koncerta koja održavamo ovaj tjedan su nekakva prva mini-turneja kojom testiramo sebe, publiku, vraćamo se u medije i scenu, i o tim nastupima će ovisiti i kako ćemo dalje tome pristupati.

Voljeli bismo svirati više nakon ljeta, odsvirati album uživo gdje god se pruži prava prilika. Voljeli bismo biti i na većim festivalima, postoje i planovi za inozemstvo ako se uspiju ostvariti, jer sve ovo je postalo logistički zahtjevno i skupo, posebno kad gotovo sve na tom putu radiš u do-it-yourself duhu.

Tako da smo po logici stvari i primorani ići na kvalitetu i intenzitet umjesto na kvantitetu. Nekako se čini da su vremena velikih i dugačkih turneja prošlost za mnoge izvođače ovakvog kalibra, i kao što sve danas ima kratku formu i zahtijeva instantni wow-efekt, tako se čini važnije pojaviti na dobrom mjestu u pravom trenutku, nego na puno različitih.