Nakon prvih deset sekundi očekujete da će zapjevati Kylie Minogue ili Justin Timberlake koliko je ta uvodna i usput naslovna stvar devetog albuma londonskog kantautora napadna mješavina disco glazbe i sinkopiranog ritma kakvog je svojevremeno patentirao mag modernog R&B zvuka Timbaland.

Možda je iznimka, pomislili bi, no već naredna njemačkim naslovom “Schadenfreude” (zluradost na naški) i engleskim tekstom, vuče nas dublje u retro moderne plesne vode, kao da je Giorgio Moroder remiksirao neku od Duryjevih stvari, Baxterovih ili mu slavnog oca Iana, svejedno je. „Alpha Dog“ je na istom tragu, na žmirečki bi je bez vokala, s naglašenom funky bas linijom na disco ritmu, mogli zamijeniti s neprežaljenim upokojenim Daft Punk, u „Hapsburgu“ kao da je prste imao Kevin Parker, čarobnjak psihodeličnog popa kojeg bolje znamo pod imenom Tame Impala. Na trenutke će se, u „Mockingjay“ izmiješati novovalni rock i englesko viđenje hip-hopa, na sličan način kako su to učinili Fontaines D.C. sa svojim velikim hitom „Starburster“.

Iako je Baxter Dury od početaka, a posebno na malom remek-djelu „The Night Chancers“ iz 2020. i ne puno slabijem zadnjem „I Tought I Was Better Then You“ od prije dvije godine, prilično koketirao s elektronskom glazbom, doduše nižeg tempa, ovo je definitivno njegov najživlji i najdiskoidniji album. Ali, to nije vrijednosni sud, nego tek sadržajno utvrđivanje činjenica. I posljedica njegove želje da se ne vrti u krug. U tome mu je u mnogočemu pomogao Paul Epworth, producent i autor, koji se nakon ranih radova u indie rock svijetu (Bloc Party, Maximo Park), proslavio radom s velikim zvijezdama poput Adele i Rihanne. Dovoljno je reći da je supotpisao možda najveći hit Adele „Rolling In The Deep“. Prema riječima samog Baxtera Duryja, Epworthov posao između ostalog je bio da ga natjera da razmišlja drugačije i da pusti nekom sa strane da ga odvede u neke nove vode. Nema sumnje uspio je u tome, „Allbarone“ je priličan odmak od onog što je dosad snimao.

Doduše, Baxter Dury ima svoje kanone kojih se drži, atmosfera ostaje mistična i tamna, oslanja se na ženske ili više muške vokale u refrenima, a svojim basso profondo dubokim, ali baršunasto opuštenim glasom priča priče, rijetko pjeva, uglavnom recitira. Nešto kao Serge Gainsbourg i Leonard Cohen nekad, to su tipovi koji kad na bilo kakvoj glazbenoj podlozi otvore usta s tim sugestivnim macho glasovima, gotovo sve zvuči neodoljivo. I što je još važnije, koliko god prateća glazba izgledala prozaična ili šablonizirana, zvuče ozbiljno i plemenito. Sjetimo se samo Gainsburgovog izleta u reggae ili Cohenovog poigravanja sa synth-popom. Možda bi bilo svetogrđe stavljati mlađeg Duryja u kategoriju sa spomenutim velikanima, ali mora se priznati da čovjek uporno, i (elegantnom) pojavom i autorskom kompetencijom, bilda sve ozbiljniju reputaciju. Na tom putu „Allbarone“ definitivno nije stajanje u mjestu, već neobična stepenica. Stepenica više.