Deveti album trija iz sjeverno irskog gradića Downpatricka veličine Kastva, koji je na okupu već tri desetljeća počinje kao niti jedan drugi. Ni više ni manje gitarskom instrumentalnom obradom „hita“ Richarda Straussa „Also sprach Zarathustra“ kojeg je u pop kulturi popularizirao Stanley Cubrick u nezaboravnim scenama njegovog SF remek-djela „2001: Odiseja u svemiru“. Kad se u obzir uzme ime novog albuma i baci pogled na njegov omot (sva trojica su nacrtani u astronautskim skafanderima), pomislili bi da je bend ušao u neku „sci-fi“ fazu. Doduše, treba se prisjetiti da im izvanzemaljske teme nisu strane, jedan od njihovih najvećih hitova nosi naslov „Girl From Mars“. No, slušanje novih 12 pjesama otkriva da je to samo zgodan detalj, već naredna „Which One Do You Want’“ vraća stvari na uobičajene Ash postavke. Ili bar tu negdje.

Naime, ni ova stvar nije baš tipična za njihov opus, da vas usred noći netko probudi s njom, u bunilu bi pomislili da su se ponovno okupili The Smiths, toliko je ova pjesma i instrumentalno i vokalno slična onom što su nekad davno tako dobro radili Morrissey i društvo. Za divno čudo, Ash ovdje kao „tribute“ band to ne radi ništa lošije.

„Fun People“ pak u sebi ima odlika starih, energičnih  hitova grupe Blur i to ne bez razloga. Ash su je snimili uz pomoć gitarista velikog brit-pop benda Grahama Coxona. Pjesma je i otpjevana u formi dueta između Tima Wheelera i Coxona. Zajedno su snimili još jednu pjesmu slične konstrukcije, završnu, naslovnu „Ad Astra“. Sve ostalo između ne skriva iznenađenja. Osim ako je iznenađenje da su Ash i dalje puni svježine i energije i da su unatoč tolikom protoku vremena  u stanju skladati jednostavnu, efektnu i pamtljivu pjesmu. I onda to ponoviti jedno 10 puta.

Ash nisu sinonim za eksperiment, formula je još od njihovog genijalnog debija „1977“ potpuno ista, pitke su to  melodije kojima emociju svojim pomalo melankoličnim glasom dodaje Tim Wheeler. Nasuprot toj toplini stoje čvrsti, brzi ritmovi i pršteći gitarski rifovi. U najboljim trenucima („Give Me Back My World“, „Keep Dreaming“, „Ghosting“), Ash zvuče kao Weezer u vrhunskoj formi, u nešto slabijim, a tu bi istaknuli jedino pomalo infantilni pop punk „Jump The Line“, kao da traže formulu komercijalnih recentnijih poskočica Green Day.

Generalno, i na „Ad Astra“, Ash su još jednom uspjeli složiti nisku ne spektakularnih, ali više nego solidnih power-pop pjesama.