Program Ljeta na Gradini ove će subote biti nastavljen čak dvama koncertnim nastupima.

Ljubiteljima čistokrvnog rocka predstavit će se riječke glazbene snage – Alen Brentini & Whiteheads. Alen Brentini, vrsni gitarist i kantautor iz Rijeke, svoje će izvanredne izvedbe energičnog rocka publici prenijeti dijeleći pozornicu s Dušanom Kranjcem, bubnjarom svjetski popularnih 2Cellosa, i Arsenom Uranom na bas gitari.

Riječku grupu Whiteheads 2015. su godine u okviru udruge LP Rock osnovali glazbenici s nekoliko desetljeća iskustva. Osim autorskih skladbi, na Gradini će izvoditi i obrade najpoznatijih pjesama grupa Deep Purple i Led Zeppelin, a pridružit će im se i pjevačica grupe Denis&Denis Marina Perazić te višestruko nagrađivani trombonist Miron Hauser.

Live materijal

U povodu dvostrukog rock koncerta razgovarali smo s gitaristom Alenom Brentinijem koji nam je otkrio što riječka publika može očekivati od energične glazbene večeri u Trsatskom kaštelu.

– S obzirom na to da sam u ovom trenutku trebao svirati na Fuji Rock Festivalu u Japanu, nekoliko sličnih festivala po Skandinaviji, Portugalu i Španjolskoj te na jednom od najvećih koncerata do sada u okolici Münchena za 200.000 ljudi, i s obzirom na globalne okolnosti zbog kojih je sve otkazano, tj. pomaknuto za sljedeću godinu, naboj mog benda i mene je poprilično jak, što znači da ćemo sve to usmjeriti na koncert na Trsatskoj gradini.

Mislim da imamo jako dobar motiv, a i doma smo nakon dugo vremena što je najljepše u cijeloj priči i jako me veseli. Na sve to planiram snimiti live materijal, pa ako ispadne dobro, bit će objavljen sljedeće godine, otkrio je.

U dosadašnjoj karijeri prošli ste gotovo sve – od intimnih svirki do nastupa na stadionima i u arenama diljem svijeta gdje se publika brojala u tisućama. Što za vas ima veću čar? Koji vas osjećaji prate kroz nastupe u različitim glazbenim scenarijima?

– Samo je jedan jedini osjećaj prisutan konstantno, a to je ljubav i strast prema poslu koji radim. Potpuno je nebitno nastupam li na najvećim europskim stadionima ili sam u malom klubu i sviram za 50 ljudi.

Jednom kad probate sve u ovom poslu, shvatite da nije stvar u tome jesi li velika zvijezda i imaš tretman kao Rolling Stonesi, već koliko si sretan radeći to isključivo na način na koji želiš, nekad za 10 ljudi, a nekad za 100 tisuća.

Foto: PR

Okružen najboljima

Gitaru svirate od devete godine, a kao vrlo mlad sviranju ste se i profesionalno posvetili. Odakle je potekla ljubav prema ovom instrumentu i žanrovima u kojima se danas izvrsno, i toliko prirodno, snalazite?

– Bilo je to davne 1986. kad sam na televiziji prvi put vidio bend Europe i njihovu pjesmu »The Final Countdown«. Tada se dogodio moment kad sam točno znao što želim biti u životu.

Uz sve to, odrastao sam u umjetničkoj familiji gdje mi je tata bio muzičar/gitarist, pa je bilo relativno lako uzeti gitaru, potiho da nitko ne vidi, i probati kako to radi. Uz ogromnu upornost došao sam do ovoga gdje jesam i ako ništa drugo, danas mogu reći da živim od toga i za to.

I dan danas me fascinira taj zvuk gitare i muzike općenito i mogu priznati da bih se svega mogao odreći osim toga.

Vaši su glazbeni počeci vezani uz poznata lica s hrvatske glazbene scene: surađivali ste s Dadom Topićem, pridružili se bendu Akija Rahimovskog i dali neizbrisiv doprinos albumu »U vremenu izgubljenih«. Održavate li i dalje kontakte s njima i razmišljate li o nekim novim suradnjama na domaćoj sceni?

– Točno, bilo je tu još imena i dragih ljudi s kojima sam surađivao i svi su oni pridonijeli mom razvoju u glazbi koju danas pišem i izvodim. Izuzetno je važno učiti i upijati od drugih, a ako imaš sreće da si okružen najboljima, onda je to bingo!

Zahvaljujući nekim dragim ljudima, imao sam sreću raditi i dijeliti pozornice s najboljima i na tome sam jako zahvalan. Što se tiče kontakata, sve manje i manje nažalost jer su nam putevi različiti i mene nema na hrvatskoj estradi, možda tu i tamo…

Tako da se nemamo baš prilike sresti, ali nikad se ne zna. Vrata su uvijek otvorena, a samim time i mogućnosti za neke suradnje.

Skromni i normalni

Tijekom karijere nastupali ste i s mnogim svjetski etabliranim glazbenicima i gostovali na 50 albuma svjetski poznatih imena. Tko vam je inspiracija s inozemne glazbene scene i postoji li neka suradnja koje se posebno rado prisjećate?

– Da, istina! Ono što je mene fasciniralo od prve pa do zadnje suradnje s velikim svjetskim imenima je sljedeće: što su veći, to su skromniji i normalniji ljudi. Više od toga ne očekujem ni od koga jer je u tome zapravo najveća vrijednost i uspjeh.

S većinom sam i dalje u kontaktu, a i često sam izvan države, tako da su velike šanse sresti se i raditi nešto ili još bolje, popiti kavu negdje… Što se tiče same inspiracije, uvijek me inspiriraju sposobni i uspješni ljudi, bez obzira na to čime se bave.

Neka od tih imena ostala su i ovjekovječena u mojoj diskografiji od 4 studijska albuma dosad objavljena, a za kraj godine naći će se i još jedan u tom nizu na kojem isto imam neke od kolega sa svjetske glazbene scene kao što je naprimjer Jen Majura (Evanescence) koja mi je proteklih godina postala i jedna od najbližih prijateljica.

Tu su i moji članovi banda koje doživljavam kao svjetsku klasu muzičara, a to su Arsen Uran (bass) i Dušan Kranjc (bubanj), poznatiji publici kao bubnjar svjetske atrakcije 2Cellos.

A kad je riječka rock scena u pitanju? Kako je doživljavate i postoji li neko glazbeno ostvarenje lokalnih umjetnika koje biste mogli izdvojiti?

– Ne znam puno o riječkoj rock sceni pa ne mogu ništa reći. Znam dosta ljudi koji su izvrsni i jako talentirani glazbenici iz ovih krajeva, ali lokalnu scenu nisam nikad previše pratio.