Nije rock mrtav, a neće ni biti dok ima bendova kao što su riječki Ministranti koji tvrdnju iz naslova opovrgavaju svime što su napravili na debitantskom albumu. Temelj njihove glazbe je klasična rock postava koja baštini tradiciju čvrstog pristupa rocku i to tamo od povremeno bučnih punk i rock sedamdesetih preko žestine garažnog rocka devedesetih, pa do brojnih drugih žešćih neo rock oblika današnjice.

Uz tu bučnu, ali melodioznu i ritmičnu agresivnost Ministranti počast rocku odaju i tekstovima koji nose onu, za rock glazbu neizostavnu, buntovnost i kritičnost prema svemu što ti se ne sviđa i čemu se želiš usprotiviti. Naravno, to samo po sebi ne bi bilo dovoljno da nemaju što reći te da ne znaju kako to reći.

No, Ministranti i znaju i mogu, a to i nije ništa čudno jer grupu čine vrsni glazbenici kao što su gitarist Dražen Baljak (Let 3), pjevač Robert Šuša, bas gitarist Vedran Vučković te bubnjar Voljen Korić.

Robert Šuša, Dražen Baljak, Vedran Vučković i Voljen Korić, Foto: Dalibora Bijelić

Koncertni favorit

Za debitantski album »složili« su deset pjesama od kojih je većina brza i žestoka, prepuna energije i plesnog ritma. Uvodna, ujedno i naslovna, izgrađena je na obrascu nabacivanja niza različitih pojmova kojima se oslikava suvremena kaotična stvarnost u kojoj je ono iskreno, pošteno, dobro i buntovno – a to je rock – mrtvo!

Otuda i naziv albuma, a otuda i ovaj »glazbeni serum« kojim se uspješno bore protiv »smrti« i oživljavaju rock. Potvrda tome je i odlična »Minuta« s jasno izraženim nezadovoljstvom svijetom u kojem se živi, odnosno željom da se stvari promijene. Jako dobre gitarističke solaže te odlična ritam-sekcija ovu pjesmu čine jednim od koncertnih favorita, a isto se može reći za još bolju »Zanemariva blamaža« koja je kroz odličnu međuigru gitara, basa i bubnjeva te motivirajuće back vokale idealna za svaki koncert.

Pridonosi tome i odličan tekst koji je sjajna krirtika suvremene glazbene scene, medija i načina na koji se danas uspijeva i koji se ne temelji na znanju i kvaliteti, već umješnosti predstavljanja, lajkanja i stvaranja skandala. Svi koji na to pristanu, pristaju i na blamažu, ali ta je blamaža zanemariva jer u prvom planu je ne reći što misliš i osjećaš, već – zaraditi! Ili, kako to Ministranti kažu – velika galama, zanemariva blamaža – ogromna tiraža.

»Nigdjesvijet« je prepun jetkih i kratkih gitarističkih »uboda« koji prate tekst o želji za odlaskom i bijegom iz ružne stvarnosti, ali više od tog eksapizma riječki su Ministranti skloni pobuni što se itekako osjeti u elementima punka punoj »Probudi se« koja ne traži bijeg, već buđenje i pobunu, a još je u tome tekstom i glazbom jača »Mudri pauče« koji govori o svijetu određenom zakonima, pravilima i mrežama mudrih pauka, odnosno sustava utemeljenog na iskorištavanju ljudskih navika i potreba.

Naravno, takav svijet treba uništiti, te mreže treba raskinuti, poručuju Baljak i društvo. Uz dobro iskazanu buntovnost i želju za revolucionarnim promjenama, Ministranti su posebno dobri u dvjema pjesmama u kojima su kroz tekst odlično opisali dva mlada ženska lika.

»Kako da…« uz moćni uvodni rif oslonjen je na heavy metal obrasce, grunge tutnjava i peckava gitara pruža nam priču o djevojci koja gnjevom sakriva tugu, izlazi samo noću, ne želi vidjeti sutra, odbija imati plan jer »ima isključivo sad«, a ljubav ne može nikome dati jer je i nema. Odlično ostvarena slika otuđene djevojke, osobe koja je rezultat svijeta u kojem živi, pretvara se u »Kaže da vidi« u odličnu pjesmu o djevojci koja ima psihičke probleme.

Dizajn omota osmislili su Tomislav Matić i Stipe Strika

Dreamrock

U toj pjesmi – tematski vrlo rijetkoj za hrvatske pop i rock okvire – Ministranti su donekle umanjili žestinu izraza te kroz povremeno sanjivo ozračje stvorili nešto što bismo mogli – ako već postoji dreampop – nazvati i dreamrock, a tom nešto sporijem (Nikako sporom! To, čini se, ne dolazi kod njih u obzir) ritmu su i dvije pjesme koje će drage biti mnogim.

»Indija« je ispovijed mladića koji odlazi u Indiju i oprašta se od djevojke težeći k tome da odlaskom u neko drugo podneblje pronađe suštinu svoje osobnosti i odagna zlo koje je u njemu. Završna »Čak i mi (Zebra)« još je i bolja, kompleksnija i zaokruženija te po svemu spada u one pjesme koje mogu, potraju li Ministranti nešto duže, steći i svojevrsni kultni status.

Naime, pjesma o prijateljstvu srodnih duša koje je, dojam je, završilo suicidom (»odlaskom tamo odakle nema povratka«) jaka je i tekstom, a posebno glazbom koja u ovoj završnoj pjesmi cijelog albuma uspješno dodiruje obale psihodelije potvrđujući kako Ministranti znaju biti i glazbeno smireniji. Definitivno, Ministranti su pažnje vrijedan novi bend koji potpisuje jedan od ponajboljih, ako ne i najbolji, domaći debitantski rock album ove 2022. godine.