Odlična prilagodba lokalnog dijalekta i etno folk tradicije Istre, ponajprije onog dijela vezanog uz Učku, metal rock okvirima uočljiva je u svakom trenutku odličnog četvrtog studijskog albuma riječkog ča metal benda Po’ metra crijeva.

Duhovitošću i snagom pjesme ovog albuma udarit će ljubitelje žestokog zvuka baš onakvom snagom kakvom bi to mogao veliki istarski vol boškarin po kojem je album i dobio ime.

No, dok je boškarin znan i po svojoj mirnoći, nje kod Po’ metra crijeva nema nimalo – bas i bubanj udaraju u mozak i srce, gitare ili reže, ili podsjećaju na zvuk ogromnih brusionica u industrijskim halama, vokal balansira na razmeđu ludila i smrtonosne agresije, a sve to ukrašavaju – sopile! Pa kad tome dodamo dobre tekstove otpjevane na domaćem ča, onda sve skupa ne može nego biti originalno.

Foto: Vedran Karuza

Horor omiljena tema

Taj zaseban pristup jasan je već iz uvodne minijature nazvane »Hihotići Menuet« u kojoj nas likovi Marija i Martin uvode, koristeći domaću čakavicu, u dramatičnu horor-štoriju iz izmišljenog mjestašca Hihotića.

Cijelu priču čujemo u temi »Bal va Hihotići« u kojoj saznajemo da je vlasnika najveće kuće u Hihotićima opsjeo vrag pa je ubio ženu (»kosić je zel, ženu naseckal«), njenom krvlju nacrtao pentagram, izvadio djeci oči te od doma učinio kuću strave.

Potom u tu kuću suludi svećenik počinje dovoditi djecu. Priča dostojna horor-filma praćena je HM udarima koji se spajaju s i istarskim ojajda ojajninanena napjevima i čuvenom istarskom ljestvicom pa je stoga ovaj »ča-horor« ispjevan i odsviran i »na tanko i na debelo« izniman uvod u cijeli abum.

Da im je horor omiljena tematika, PMC potom potvrđuju u »Grog va Grob« koja pršti režanjem i death te thrash metal zvukovljem u priči o vampiru koji ustaje iz groba. Još je bolja, svakako suvremenija, »Miha Zvončar« o suludom i perverznom Mihi koji pod okriljem tradicije zvončarstva radi bolesne stvari, a sve to prati opet odlična kombinacija thrash metala i istarske ljestvice.

Foto: Vedran Karuza

Seciranje društvene stvarnosti

Cijeli film, kao i uvodna »Bal a Hihotići«, nudi i »Čižićka rapsodija« u kojoj slušamo priču o serijskom ubojici koji koristi čuveno čižićko blato da bi u njemu krio leševe turista koje ubija iz zadovoljstva sve dok ga ne uhvate.

Sjajno su u ovoj pjesmi PMC kombinirali sve – na tanko i na debelo pjevaju u nekoliko navrata pa tako u uvodu čujemo a capella otpjevano »Nisan mića moja šal za marinera, niti za pilota, niti za dresera – klal san, klal turisti va našemu kraju i hital ih va blato, blato poli Čižićih«.

Pa onda slijedi manično spominjanje Čižići i metal udari kojima i završava priča o čižićkom koljaču da bi potom u naslovoj temi »Četrti Boškarin« radnju prenijeli u Kastav jedne noći oko ponoći te opet ispleli horor-štoriju u kojoj se spajaju sopile i električne gitare.

Uz horor-tematiku crijevaši (bi to po domaću bilo »črevaši«?) su odlični, čak i bolji u nekoliko pjesama kojima seciraju društvenu stvarnost. Sjajna je, od igre riječi pa do odličnog teksta i ubitačno snažne glazbe, »Mater Raša« koja govori o Raši, rudarima, Labinskoj Republici, čuvenom rudarskom pokliču »Kova je naša«, komunizmu i svemu nakon njega.

Možda je i bolja brzometna »Biće ča će bit« koja uz naslov koji svjedoči o razigranosti čakavskog dijalekta kritiku nudi kroz konstataciju kako ljudi sve češće na nepravilnosti odgovaraju kukavičkom konstatacijom – bit će ča će bit’, odnosno bit će što bude.

Odlična je i »Prokjeti pust« u kojoj su temi pusta pristupili originalno jer pričaju sa stajališta spaljenog pusta koji je, zna se, za sve kriv. No, on ih, dok gori u plamenu, pita s lomače – »Ki van je kriv, ki van je kriv?« – implicirajući ispravno da su si i sami krivi za puno toga što ih muči.

Hedonističke teme

Ovom nizu sjajnih trenutaka riječki ča metal majstori dodaju i dvije hedonističke – »G.O.« u kojoj uz death i thrash metal pjevaju kako na godišnjem žele samo mir, i odlazak u šumu »ki vrganj polizat, maru pofumat«, dok o tekstu pjesme »Daj biru« nakon takvog naslova i ne treba pojašnjavati o čemu govore.

Za ljubitelje minijatura tu su još thrash metal suluda »Jednojacki OK« i završni instrumental »Mantinjada«, a sve skupa dostojno je svake pohvale i pažnje, posebno za one koji vole ubitačni brze oblike industrijskog i metal rocka koji se izlijeva i pršti iz svake od zapisanih pjesama, osim uvodnog menueta i završnog nešto blažeg instrumentala u kojem su, pomalo i simbolično, spojene sopile i električne gitare.

Definitivno, »Boškarin IV« za ovu je vrstu glazbe izuzetno dobar album. Kao što su Gustafi vrhunski majstori tex mexa na svjetskoj razini, a Edi Maružin svira briljantni blues, tako i Po metra crijeva lokalno istarsko dižu na svjetsku razinu, a pri tome vrlo uspješno dodaju svojoj glazbi elemente regionalnog glazbenog i dijalektalnog nasljeđa. Odlično!