Reporter Nove TV Marko Stričević u informativnim minutama donosi najzanimljivije priče s nedavnog puta na Filipine i na Grenland.

Nakon što smo njegove reportaže mogli gledati u Dnevniku Nove TV, u pripremi je velika reportaža o Filipinima koja će se emitirati u Provjerenom Nove TV.

Marko, vratili ste se s Filipina, odakle dolazi mnogo stranih radnika koji su u našoj zemlji postali svakodnevica. Kojim ste motivima otputovali u tu zemlju i što ste ondje htjeli doznati?

– Htjeli smo upoznati egzotičnu zemlju jedinstvene povijesti i položaja u dalekoistočnoj Aziji. Nekoć druga najbogatija u regiji nakon Japana, danas jedna od najsiromašnijih i najnestabilnijih. U njoj de facto desetljećima traje građanski rat; ima komunističke pobunjenike u zabačenim predjelima, islamiste na jugu, a o piratima se posljednjih godina ne čuje. Otkrili smo na zapadu možda manje prepoznatu, a vjerojatno ključnu kariku nasilja koje opterećuje Filipine – političke dinastije proizašle iz kolonijalno-feudalne prošlosti i njihove privatne vojske.

Filipini su ujedno i tropska zemlja čiji su nam zabačeni otoci i planine u mašti prizivali svijet iz istraživačko-fantastičnih putopisa Željka Malnara i pjesama o trećem svijetu i pomorcima koji “traže puteve do nove Indije”. Naposljetku, to je zemlja iz koje nam stiže vjerojatno najviše stranih radnika, ne računajući prvo susjedstvo. To je samo dodatni motiv da se razumije više o kulturi i društvenom kontekstu iz kojeg ti ljudi dolaze.

Kakva je percepcija Filipinaca o Hrvatskoj i Hrvatima te koliko se ona mijenja kada dođu u Hrvatsku?

– U Hrvatskoj se još nisam zbližio ni s jednim Filipincem, ali sam u kontaktu s nekima koje smo pronašli na Filipinima, a uskoro dolaze raditi u Hrvatsku. Na Filipinima sam razgovarao i s više desetaka ljudi koji nemaju tu namjeru. Kod mnogih sam stekao dojam da imaju tek određene predodžbe o Europi i ništa konkretnog o Hrvatskoj.

Nisam siguran da bi mnogi znali gdje je tražiti na karti bez pojašnjenja o kojem se kontinentu radi. Kao što bi podosta Hrvata vjerojatno teško pronašlo, recimo, Brunej, susjednu državu 120-milijunskih Filipina. Oni koji dolaze u Hrvatsku, naravno, pokušavaju saznati više. Neki to rade gledajući videosadržaje svojih zemljaka. Europa je, generalno, na dobrom glasu kao natprosječno uređen dio svijeta, od okoliša do prava radnika. Primijetio sam i određenu skepsu prema životu u hladnijoj klimi; neki od naših sugovornika uopće ne posjeduju jakne – u tropima im takva odjeća ne treba.

Foto: Nova TV

Postoje li sličnosti između Hrvata i Filipinaca?

– Naravno da postoje. Samo pitanje implicira da prije svega postoje neupitne razlike. Kao što je rekao Štulić: “Sigurno da postoje razlike. Postoje razlike između dva grada, postoje razlike između dvije familije, postoje razlike između dva sela koja su na tri kilometra. Postoji razlika, bogati, između muža i žene. Postoji razlika između samog sebe, ne?”

Ni Hrvati ni Filipinci nisu stoljećima bogate nacije s visokom razinom obrazovanosti stanovništva. I jedni i drugi od početka modernog doba masovno iseljavaju iz matične zemlje. I čini mi se da su im zajednička neka znanja o tome te svijest o potrebi za prilagođavanjem, uspješnom integracijom.

Mnogo radnika s Dalekog istoka posljednjih godina dolazi raditi u Hrvatsku. Jeste li saznali zašto je Hrvatska posljednjih godina postala popularna destinacija za njih i vide li u nama obećanu zemlju?

– Ponovit ću zaključak iz nedavne reportaže: U priči o pola stoljeća masovne emigracije Hrvatska je samo jedna mala fusnota. Putuju na sve strane svijeta, kako je rekla sociologinja Jean Franco, ima ih u 200 država i teritorija svijeta, od Grenlanda do Pojasa Gaze. Idu u Hong Kong, Japan, Australiju, Dubai… Izvoz radnika postao je dio ekonomske strategije mnogo prije nego što je u Europi ponestalo radne snage. U toj neslavnoj strategiji filipinska država odustaje od nekih svojih temeljnih dužnosti, a upropaštena ekonomija koliko-toliko opstaje od novca koji gastarbajteri šalju kući.

Čuo sam iz više izvora da među Filipincima posebno dobro kotira Kanada. Europa je daleko, ali im nudi visoke plaće i traži ih, probire na natječajima. Filipinci imaju vjerojatno bolje kultorološke (jezične, povijesno-političke, svjetonazorske…) predispozicije za integraciju od mnogih azijskih konkurenata na tržištu rada.

Nedavno ste posjetili Grenland nastavno na vanjskopolitičke trzavice oko tog komada zemlje. Kakvo raspoloženje ste zatekli među stanovništvom Grenlanda, koje je odjednom postalo u središtu svjetske pažnje?

– Nisu baš tako izolirani kako bi se moglo činiti. Mnogi su visoko obrazovani, žive visokim standardom te se obrazuju i putuju po raznim kontinentima. Raspoloženje je bilo miroljubivo i odlučno antitrampovsko u velikoj većini. Premda se radi o doista slobodnom, demokratskom društvu u kojem se toleriraju razna politička stajališta.

Kako ste doživjeli stanovnike Grenlanda koji sve ove godine žive “na rubu svijeta” tiho i nenametljivo?

– Po određenim ćudljivostima i specifičnom mentalitetu kod donošenja odluka podsjetili su me na neke pripadnike polarnih naroda istočnog Sibira koje sam upoznao ranije u životu. Istovremeno, to je politički i u širem društvenom smislu najemancipiranije inuitsko društvo, napredno i za zapadnoeuropske standarde. Kad uzmete u obzir da ih nema ni 60 tisuća – od kojih ih je u glavnom gradu trećina, nivo koji su dostigli je fascinantan. Sada mi je jasnije negativno nasljeđe danskog kolonijalizma, ali vidim i veliki pozitivan utjecaj Danske u sadašnjem stanju.

S Filipinima i Grenlandom u dosadašnjem itineraru, koliko često odlazite na tako daleke terene i što vam je najdraža, a što najmanje draga sastavnica takvih poslova?

– Ne često, ali kad odem – bude intenzivno, zanimljivo, uzbudljivo… Ranije su mi putovanja, odnosno dulji boravci u drugim zemljama bili usko vezani uz smisao života. Sa zasnivanjem obitelji stvari postaju drukčije. Najmanje draga sastavnica mi je biti odvojen makar i dva dana od svojih kćeri.

I za kraj, a pogotovo u vremenu kriznih žarišta, što vam je najvažnije što ste naučili o sebi i svijetu na takvim dalekim poslovnim putovanjima?

– Stvari vrlo često nisu onakve kakvima se čine izdaleka – možda je predodžba u osnovi istinita, ali mnoge dimenzije ne vidiš. Osim toga oslobađajuće je – čak je svojevrsna dužnost ljudskog duha dizati pogled iznad “tora” granice. Pogotovo kad si stasao i živiš u Hrvatskoj, koja je vrlo mala. Čini mi se da, između ostalog, pomaže sprječavanju raznih socijalnih paranoja i fobija. Mnoge procese lakše je na vrijeme prepoznati i vrednovati zanimajući se za svijet oko nas. Isto tako glupo je i oholo umišljati si da si neku zemlju shvatio ako si u njoj proveo tri tjedna. Sve to u današnjem svijetu nema mnogo smisla bez puno čitanja i učenja.