U programu Encounters (Susreti) ovogodišnjeg 74. Berlinskog filmskog festivala pogledali smo vrlo zanimljiv grčki film »Arcadia« redatelja Yorgosa Zoisa. To je magičan film o životu i životu nakon smrti, o ljubavi i izgubljenoj ljubavi, o borbi da se prihvati gubitak voljene osobe i oslobodi tereta gubitka te na kraju s novim cipelama zakorakne u novi život.

Arcadia je mitološka zemlja blaženstva, gdje u idili i prirodnoj harmoniji žive ljudi, duhovi i životinje.

U filmu to je ime bara, smještenog na plaži, na samom rubu šume, gdje se noću sakupljaju duhovi.

To utopijsko mjesto je njihova domena. Tu se mogu slobodno družiti jer žive osobe za koje su vezane spavaju pa nemaju nad njima kontrolu.

Zois u svom filmu spretno manevrira između svijeta živih i svijeta mrtvih koji nam je dočarao vrlo originalno. Duhovi izgledaju kao sasvim normalni ljudi, a ne kao zastrašujuće figure koje smo navikli gledati i oni se ponašaju isto onako kao i kada su bili živi.

Posebno su neočekivane njihove seksualne aktivnosti jer spolni odnos im služi u svrhu da se prisjete djelića svog prijašnjeg života. Razgovor s Yorgosom Zoisom znatiželjno smo započeli pitanjem:

Vjerujete li vi u život poslije smrti?

– Ne znam postoje li duhovi i život poslije smrti, ili ako postoji, kako izgleda. Nisam osoba koja vjeruje u duhove ili život poslije smrti, ali vjerujem da metafizičko i fizičko postoje u istoj dimenziji. O tome je pisao i Aristotel u svojoj knjizi »Metafizika«. Ponekad metafizički fenomen može postati fizički fenomen i to je dokazano. Ne mogu vam dati konkretan odgovor jer ga ne znam, ali sam siguran da postoji nešto više od onoga što nam je vidljivo.

Sjećam se kada sam kao dijete gledao film »Duh« s Patrickom Swayzejem i sjećam se da sam pitao mamu što je to ljubav. Ona mi je tada rekla da je ljubav stvarna kao i duh, pa sam je pitao postoje li duhovi, na što je ona odgovorila da su duhovi stvarni kao i ljubav.

Taj odgovor mi je zauvijek ostao u sjećanju. Svi ljudi osjećaju ljubav i svi mi znamo da ljubav postoji, ali nitko ne može definirati što ljubav znači i nitko je ne može vidjeti, kao ni duha. Tako da sam ustvari želio ta dva fenomena ukomponirati u ovu filmsku priču.

Seks i smrt

Kako ste došli na ideju za samu priču?

– Prije nekoliko godina prekinuo sam vezu s djevojkom i to me je zaista teško pogodilo. Cijelo vrijeme nakon toga imao sam osjećaj da je ona stalno negdje pokraj mene, da je vidim na ulici, iako ona nije bila tamo, razgovarao sam s njom iako nije bila prisutna.

Ta limbo senzacija, da je nešto istovremeno vidljivo i nevidljivo, da ona prati mene ili ja pratim nju, je doslovno bila inspiracija za ovaj film. Za mene je ovaj film kronologija rastavljanja, mogao se odvijati i u stvarnom životu, no ja sam se odlučio uklopiti u priču život poslije smrti.

Scenarij ste pisali zajedno s Konstantinom Kotzamani. Na koji vam je način ona pomogla obogatiti ovu priču?

– Sve je počelo s mojom idejom, a nakon toga smo zajedno radili na scenariju. Ona je prije svega vrlo talentirana filmašica, a ono što je najbitnije za ovu priču, oplemenila ju je ženskom perspektivom.

Naime, iako je glavni lik filma Yannis, muškarac, upravo mnoge žene mogu se s njim poistovjetiti. Najvećim dijelom, baš žene se osjećaju zarobljene u braku ili vezi iz koje ne mogu pobjeći, a vrlo često one također nose breme svog partnera, jer patrijarhat je još uvijek jak u mnogim obiteljima i zemljama.

Dvije vrlo zanimljive stvari u vašem filmu su seks među duhovima i cipele. Možete li nam to malo prokomentirati?

– Kada, u stvarnom životu, doživimo orgazam, to je kao »mala smrt«, na trenutak kao da smo izvan ovog svijeta. U svijetu duhova to bi trebalo biti obrnuto, što bi značilo kad oni dođu do orgazma, za njih je to kao jedan tren ponovnog života i pomaže im da se prisjete vlastitih sjećanja iz svog prijašnjeg života, budući da oni imaju djelomičnu amneziju i njihovo sjećanje povezano je s živom osobom koja ih »proganja«.

Seks im pomaže da ugrabe djelić vlastitog sjećanja, što im pomaže da više razumiju tko su oni bili i što su radili dok su bili živi. Osim toga, i u literaturi i na filmu najbolje seks scene su uvijek nakon sprovoda, jer nakon tragičnih događaja ljudi su puni čudne snage i energije. Da, mislim da su seks i smrt uvijek povezani.

Mašta i realnost

A cipele?

– Cipele imaju, općenito, vrlo jaku simboliku i mnogo govore o karakteru osobe, no u ovom filmu one imaju i mehaničko svojstvo. Kada duh pokušava otići od žive osobe, cipele ga drže prikovanog za zemlju, jer živa osoba drži duha u šaci i ne dopušta mu da ode. Cipele su gravitacijska sila koja drži duhove na zemlji.

Vaš film je savršena mješavina stvarnosti i fantazije i vrlo često izmjena tih dviju realnosti je neprimjetna, što je vrlo dojmljiva komponenta.

– Ja zaista volim istraživati područje »ničije zemlje«, a dvosmislen i neodređen svijet je moja sigurna zona. Volim zatirati granice između stvarnosti i mašte, između logike i apsurda, između istine i laži. Pokušavam do krajnosti istraživati te granice, a ponekad ih i zamagliti, tako da nitko ne može razlikovati što je što. To je kao kada upoznate nekoga. Nemate pojma tko je ta osoba ustvari, što želi od vas i što vi možete očekivati od nje.

Ja zaista vjerujem da realnost ne postoji bez utjecaja nadrealnog i da se mašta i realnost nalaze u istoj dimenziji. No, mi u zapadnom dijelu svijeta pokušavamo razlučiti jedno od drugoga, kao da su to dvije sasvim različite kategorije.

Nedavno, nakon što sam završio ovaj film, opet sam pogledao tajlandski film »Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives« (»Ujak Boonmee koji se prisjeća svojih prošlih života« – dobitnik Zlatne palme u Cannesu 2010. godine) u kojemu on kaže da duhovi nisu vezani za mjesta, već za ljude. U kulturama Dalekog istoka je normalna stvar da ljudi i duhovi egzistiraju u istoj dimenziji, a za nas to su dva potpuno različita svijeta.

Čak i u matematici, jer ja sam studirao matematiku i nuklearnu fiziku, postoji prekrasna jednadžba koja povezuje imaginarne s realnim brojevima. Stoga vjerujem da materijalno i duhovno djeluju zajednički i sve zajedno predstavlja ono što zovemo život.

Dva Yorgosa

I tako izgleda vaš život…

– Moj život, ustvari, više pripada materijalnom svijetu. Ja, ipak, pripadam zapadnoj civilizaciji i ozbiljno shvaćam nauku i matematiku, ali također ja sam osoba širokih pogleda i otvorenog uma i obožavam film.

A ako malo razmislite, film je više duhovna nego materijalna umjetnost. U filmu »Ghost Dance« (»Ples duhova«) francuski filozof Jacques Derrida kaže: »Film je umjetnost koja dopušta duhovima da se vrate u život.«

To je zaista lijepo rečeno, jer dok gledate film, vi zaista gledate duhove. Neki od glumaca su možda već mrtvi, ali čak i ako su živi, oni ne prikazuju sebe nego neku nestvarnu osobu, pa film zaista može sloviti kao umjetnost duhova.

Vi imate isto ime kao vaš trenutno mnogo poznatiji i uspješniji sunarodnjak, Yorgos Lanthimos. Je li vam to ikada bilo barem od male koristi?

– Ne baš, ali vam ipak mogu ispričati jednu anegdotu. Prije nekoliko godina na filmskom festivalu u Solunu prišao mi je jedan distributer i tijekom kratkog razgovora rekao je da mu se jako sviđa moj film »Jastog«, na što sam mu ja rekao da je meni puno draži film »Kinetta«. Malo sam se zabavljao na njegov račun, ali na kraju smo riješili nesporazum. Inače, poznajem se s Yorgosom koji je desetak godina stariji od mene.

Pogledao je moj film i dao mi je nekoliko pozitivnih primjedbi. Od njega sam također primio svoju prvu filmsku nagradu za kratki film.

Koliko je njegov međunarodni uspjeh pozitivno djelovao na grčku kinematografiju?

– Naravno da smo svi od toga imali malo koristi. Grčka kinematografija se preko noći našla u centru pažnje, svi su se raspisali o tome i na grčki film se počelo gledati drugim očima. No, Yorgos Lanthimos sada pripada sasvim novoj kategoriji.

On više nije grčki redatelj, već međunarodno priznati redatelj koji snima filmove na engleskom jeziku s holivudskim zvijezdama. Snimiti film je uvijek teško, naročito ako se radi o autorskom ili art filmu, ali vjerujem da svaki talentirani redatelj u Grčkoj dobije priliku da napravi film. Ako zaista postoji originalan glas, uvijek će se naći način da se on čuje.