Antonije Pušić nije ni Stallone, ni Mozart, ali je zasigurno Rambo Amadeus!

Poznati crnogorski glazbenik nastupit će u petak, tijekom prvog dana Rijeka Summer Festa, na Trsatskoj gradini. Rambo je prepoznatljiv po socijalno tematiziranim pjesmama; britkom riječju opisuje svijet današnjice, što svojim pjesmama, što intervjuima koje je tijekom godina karijere davao medijima.

U razgovoru za naš list osvrće se na svoj odnos s Rijekom u koju ovog tjedna ponovo dolazi, ljubavi prema moru i jedrenju, izražava zabrinutost zbog onečišćenja mora i prirode, prepričava zgode s Eurosonga i druge pojedinosti.

»Tribute samom sebi«

Ovog tjedna očekuje vas nastup u Rijeci u sklopu Rijeka Summer Festa. Veseli li vas riječki nastup i vežu li vas kakve uspomene uz Rijeku i Kvarnerski zaljev?

– Veseli me činjenica da smo u Rijeci rado viđeni gosti. Rijeka je lijep grad, ima svoj štof stare dame, a opet, ljudi su moderni, širokih shvaćanja, nisu zapeli u zamku »tradicionalnih« vrijednosti kojima se u zadnjim desetljećima prilično manipulira. Preklapa se mediteranska i srednjoeuropska kultura, što se da vidjeti i iz arhitekture. Nastupao sam u Rijeci kao klinac, krajem osamdesetih godina u diskoteci koja je bila potpuno prazna.

Jedine gošće su bile cure iz grupe Cacadou Look… Bili smo mladi i bezbrižni svi, baš smo se dobro zezali, bez obzira na to što to nije bilo publike da tome prisustvuje. Nešto ranije jedrio sam u Opatiji, bila je neka velika regata za klasu 470.

Mislim da je bila 1983. godina, sjećam se da smo se smrzli, bilo je neki jak vjetar, hladno, ali bili smo dobro plasirani, u prvih 4-5 čini mi se. Prije neku godinu jedrili smo na regati »1000 otoka«, Od Tivta do Rijeke, pa sam se opet u Rijeci lijepo proveo. Dakle, dolazim u Rijeku po dvije osnove, kao jedriličar i kao glazbenik, i svaki put mi je bilo dobro, nadam se da će na predstojećem festivalu biti dobro i publici. Nisam navikao uživati sam.

Što pripremate za riječki nastup i kakvu publiku očekujete?

– Stalno nešto čačkam po repertoaru, unapređujem ga; moji momci i ja volimo muzicirati, ne volimo da pjesme uvijek zvuče isto. Inspirira nas promjena. Vidim da u posljednje vrijeme mladi dolaze na koncerte, što je odlično. Volim kada sviram za više generacija, kada su tu i adolescenti, a i oni koji im mogu biti bake i djedovi u publici.

Imate radno ljeto, itinerar vam je ispunjen nastupima u sklopu zanimljive turneje »Tribute samome sebi 2025«. Odakle povod takvoj turneji i na koje si načine odajete počast/tribute?

– Potrebna mi je bila distanca od samog sebe; nisam više želio nositi ni titulu, ni program u prvom licu, jednostavno, nekako sam prerastao to pa je »Tribute samom sebi« zapravo neki otklon, naknadno čitanje i kritički pogled sa strane na ono što sam godinama radio.

Foto: Nebojša Babić

Izvanredna parodija

Povrh nastupanja, što vam predstavlja ljeto u dolasku? Snažno ste vezani uz more i plovidbu, stoga kako poimate more i kako se družite s njim?

– Više sam zabrinut, realno, nego što mogu bezbrižno uživati. Zbog zagađenja, pregrijavanja mora, mikroplastike i invazivnih vrsta. Sramota je kakvo Jadransko more ostavljamo generacijama koje dolaze. Mi smo ga ipak kao djeca zatekli prilično čistog.

Iza nas je Eurosong, a mnogi pamte vašu pjesmu »Euro Neuro« kojom ste Crnu Goru predstavljali u Bakuu. Prije nekoliko mjeseci u Oslu je postavljen mjuzikl koji govori o Euroviziji, a jedna od dvanaest pjesama u njemu je i vaša već spomenuta. Je li vas to iznenadilo, jeste li pogledali mjuzikl i znate li reći o čemu se u njemu radi?

– Bio sam u Oslu na premijeri filma. Izvanredna parodija – glumci glume aktualne i poznate političare, od Berlusconija preko Angele Merkel, do Trumpa i Putina, koji izvode najveće eurovizijske hitove s parodiranim tekstovima, dok publika navija i maše zastavicama, baš kao na Euroviziji.

Poseban mi je kompliment što u mom tekstu nisu izmijenili ni jedan stih jer su prepoznali količinu parodije u njemu. Norvežani imaju odličan smisao za humor, stvarno sam se tamo osjećao jako ugodno s ljudima koji se tako rado smiju mom humoru.

Imate li saznanja o tome koliko i na koji način je vaša pjesma »Euro Neuro« ostala prisutna među pratiteljima tog festivala?

– Svako malo moju pjesmu proglašavaju jednom od najgorih svih vremena, a moj nastup jednim od najgorih. Prilikom priprema za neposredan izlazak na binu, utrljao sam malo više briljantina u kosu, misleći da će to eurofanovima biti fancy, ali vidim da je to bila sudbinska greška.

Kad god kritiziraju moj nastup i stajling, s posebnim zgražanjem se referiraju na masnu kosu. Ako ikada budem opet nastupao na Euroviziji, nosit ću haubu za kosu sa sobom, možda je neću ni skidati s glave tijekom nastupa, da se slučajno ne zamasti.

Gužva u šesnaestercu

Jeste li pratili nedavni Eurosong i kako komentirate sve što se na njemu ove godine događalo?

– Nisam, stvarno pojma nemam šta se događalo, ne zamjerite, ali vjerujem da je svima kosa lepršala pod reflektorima i estradnim maestralom koji puše iz ventilatora skrivenih na bini.

Satirični ste u svome radu, komentirate sadašnjost, stoga u kakvom svijetu živimo? Kako biste opisali današnjicu, što nam nedostaje, čega nam je previše?

– Nasukali smo se na sprud koji smo sami stvorili, propaganda i reklame dovele su do toga da imamo sasvim izmijenjen, lakiran dojam što je stvarnost; povjerovali smo u tu propagandnu stvarnost, pa smo frustrirani zašto nije i nama tako kao onim sretnim ljudima po reklamama, serijama i predizbornim kampanjama.

Vidim da su u europskim gradovima ukinuti panoi, nadam se da će se uskoro reklame ukinuti, da bismo se opet mogli bez smetnje fokusirati na stvarnost.

O čemu razgovarate kada razgovarate sami sa sobom?

– Uf, tu je gužva u šesnaestercu. Tim emocija protiv tima racija u vječnom derbiju.

Koju glazbu i izvođače slušate u slobodno vrijeme?

– Imam živaca samo za renesansnu glazbu i jazz iz pedesetih, šezdesetih, fusion s početka sedamdesetih. Popularnu glazbu slušam samo kad me zatekne u ćevabdžinici, frizerskom salonu ili nekom drugom javnom mjestu gdje vlasnik obrta uređuje vrstu i glasnoću glazbe po svom vlastitom raskošnom ukusu.

Postoje li mladi izvođači čiji rad pomno pratite?

– Ne, ne pratim, ali tu i tamo pojavi se na festivalima neki mladi bend, koji mi padne za »uho«. Koikoi, naprimjer, nedavno sam ih čuo na festivalu Rockstrikcija u Podgorici, mislim da imaju što reći. Dobar mladi bend. Vjerujem da ih ima još.

Poezija kretanja

Tko vam je kroz život dao najbolji savjet i kako je on glasio?

– Dobivao sam razne savjete. Ali jedan nisam dovoljno ozbiljno shvatio. Da treba biti uredan, pedantan, temeljan, samodiscipliniran. Bez tih osobina može se uspješno samo udarati u tamburu.

Što u slobodno vrijeme radite s velikim entuzijazmom?

– Idem na jedrenje. Jedrenje je poezija kretanja. Tko nije probao, a živi uz more, previše propušta. Kad vidim ove pacijente što se guraju po mandraćima sa svojim grandomanskim motornim jahtama, pitam se što to u pravnoj regulativi nedostaje da se vezovi, ekotakse i plovidbene dozvole određuju po konjskoj snazi motora, a ne po dužnom metru broda.

Gliser jahta s 5 tisuća konja plaća isto koliko i jedrilica iste dužine koja ima motor od 50 konja, koji zapravo pali samo kad ulazi i izlazi iz marine, ako je pravi jedriličar. More se u sto godina ne može zagaditi toliko koliko ga zagadi motorna jahta za jedno popodne. E, sad, gdje je tu ekološki pristup? Kao što vidite, s još većim entuzijazmom kritiziram propuste u upravljanju društvom.

I za kraj, kojim biste stihom iz svojih pjesama pozvali naše čitatelje na vaš riječki koncert?

– »Ćutanje je zlato; Zvuči svima poznato; Al’ zašto nam je onda; Umijeće govora dato?«