Rade Šerbedžija je – što mu priznaju i najžešći oponenti – glumčina i pol. Jednako se i odlično snalazi u radijskom, televizijskom, kazališnom i filmskom formatu, jednako dobro i uvjerljivo igra kralja (Leara) i prosjaka (u seriji »Prosjaci i sinovi«), jednako se slaže na sceni s holivudskim zvijezdama kao i s našim studentima glume, te jednako dobro glumi u hrvatskim klasicima autora poput Miroslava Krleže i Ranka Marinkovića, kao i u suvremenim tekstovima mladih autora. Možda ovo nekome izgleda kao hvalospjev, ali ovo su činjenice koje nitko ne negira. Razgovarali smo s njim o stvarima koje ga trenutno zaokupljaju.

Što ste radili u Londonu iz kojeg ste se upravo vratili?

– Snimao sam nekoliko dana tv seriju za BBC. Nastavljam snimati tu seriju u rujnu.

U umjetnosti nema promašaja

U subotu ste koncertno proslavili petnaest godina Teatra Ulysses. Zašto je ta proslava premještena iz pulske Arene na Brijune?  

– Ono što čini naš teatar prepoznatljivim jest veliki i ambiciozni repertoar. Igramo svjetske klasike od Shakespearea, Molierea, Becketta, antičkih drama, do suvremenih dramskih tekstova poput Štivičića, Stefanovskog, Vujčića i Lukića. Naše predstave okupljaju velik broj izvođača: glumaca, glazbenika, pjevača i plesača. To su sve veliki projekti koji iziskuju puno rada i truda…

Koji je najveći artistički doseg vašeg teatra?  

– Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Svaka od naših predstava ima svoju publiku i obožavatelje. A bilo je zaista sjajnih ostvarenja: »Medeja«, »Pijana noć 1918.«, »Play Beckett«…

Vjerojatno je bio i poneki promašaj…

– Ne bih govorio u umjetnosti o promašajima. Svaki napor u umjetničkom činu je hvale vrijedan. Ja nikada ne želim biti u ulozi suca kad govorim o umjetnosti. Najgore od svega je za mene kad vidim ili čujem neke ogorčene duše kako prosipaju bijes i žuč na sve što ih okružuje. Naravno, ne mislim da ne trebaju postojati prava umjetnička kritika i kritičari, kao vaša Nataša Govedić na primjer, jer kritika i kad je oštra, čini to s nekim dostojanstvom prema umjetničkom činu.

U kojoj predstavi nastupate ovog ljeta na Brijunima?

– Igram Kreonta u Sofoklovoj »Antigoni«, našoj novoj premijeri koju ćemo odigrati 14. kolovoza na tvrđavi Minor. Predstavu radimo u koprodukciji sa sarajevskim MESS-om. Dramaturginja Željka Udovičić i redateljica Lenka Udovički zamislile su jednu jako lijepu suvremenu priču koja povezuje vrijeme i ono što se događalo prije dvije tisuće godina  s nekim tananim nitima naše stvarnosti, stvarnosti koju još uvijek živimo i u kojoj duboko osjećamo svu strahotu ljudskih tamnih nagona i strasti  koje u političkoj ostrašćenosti izmiču kontroli zdravog razuma i čine od nas slabe i grešne ljude. Nakon pet godina ponovo radim novu predstavu u teatru. A mislio sam da više neću, sasvim mi je bilo dosta igrati svakoga ljeta te, za mene, četiri magične predstave »Kralja Leara«. One me pokrenu i ožive sve ono što je nekada u meni gorjelo i sjalo u mome glumačkom biću. Ipak, Lenka me natjerala da ponovo zaigram i sada mi je drago da sam pristao. Družim se s nekim mladim glumcima i glumicama iz Sarajeva i s njihovim i našim studentima. Tako je zamamno i tako strahovito teško pokušati iznova biti mlađi no što jesi. Bole me sve kosti, ali duša i srce trepere nekom sjajnom novom energijom. Učim od tih mladih ljudi sve ono što dosad nisam znao i tako se dobro osjećam zbog toga…

Umjetnički egzil

Iako vas neki svih ovih godina optužuju da vaš teatar živi na državnim jaslama poznato je da je vaš teatar svih ovih petnaest godina muku mučio s novcem. Je li to bio najveći problem teatra »Ulysses«?

– Istina je da je naš teatar svih ovih godina bivao slabo stimuliran od fondova za kulturu, ali ipak dovoljno da bi bili na mapi hrvatskog kazališnog događanja. Srećom smo imali neke drage ljude, prijatelje, koji su nas svih ovih godina podržavali i financijski pomagali. A tu je i naša publika koja nam dolazi na predstave i čini naš teatar živim i zanimljivim.

Što je održalo teatar unatoč svemu?

– Naši vjerni gledatelji koji nam dolaze na predstave, kazališni umjetnici koji doživljavaju ovaj otok kao posebno mjesto svoga umjetničkog egzila, mjesto gdje se osjećaju slobodno i kreativno. Tu je naravno i naš jedinstveni Duško Ljuština, koji sve zna i ništa ga ne može iznenaditi ni zastrašiti.

Uspjeh vašeg teatra po mom skromnom mišljenju pokazuje da je bolje ako se ljudi okupljaju radi projekata nego da rade u stalnim postavama teatra od zaposlenja do mirovine. Varam li se?

– Pa mislim, Vinko, da si negdje u pravu, ali ne mogu o tome prosuđivati jer nije to tako jednostavno. Ne mogu se ljudi preko noći otpisati samo zato što se mijenjaju sistemi. I oni su bili zaslužni za sve ono što se postiglo u teatru u kojem su godinama stvarali…

S prošlim upravama Zajca niste našli zajednički jezik. Ima li nade da vas vidimo na pozornici Zajca? Kakvi su vaši odnosi s novom upravom, Oliverom Frljićem i Marinom Blaževićem?

Pored kazališne, imate i filmsku i pjevačku karijeru, kao i karijeru sveučilišnog profesora. Što u tim segmentima vašeg djelovanja ima novog?

– Pjevam još uvijek sa Zapadnim kolodvorom, a ponovo ću pjevati i s prijateljem Miroslavom Tadićem. Održat ćemo jedan poseban koncert-recital na dubrovačkom Lovrijencu 24. kolovoza. Bit će to moj susret s Hamletom iz 1974. godine. Film? U listopadu i studenom glumit ću u jednom velikom američkom filmu koji će se snimati u Španjolskoj. Što se našeg studija glume u Rijeci tiče, nisam baš zadovoljan kako se stvari odvijaju. Nemamo još uvijek adekvatan prostor u kojem bismo mogli sa studentima održavati nastavu. Trebali smo dobiti  prostore i pravu kazališnu dvoranu u okviru projekta izgradnje jednog suvremenog kulturnog centra u sklopu sveučilišnog kampusa, ali čini se da se zbog novaca to neće još graditi. A tako je šteta jer su projektanti napravili sjajan posao i ta bi nova dvorana bila poput kazališne dvorane ZKM-a u Zagrebu, čak s dvostruko više sjedala. To bi bio važan projekt za grad Rijeku. Tamo bi trebali igrati predstave glumci Zajca, kao i neformalne grupe, i mi studenti. Bila bi to živost koja bi grad Rijeku pretvorila u centar kazališne umjetnosti u cijeloj regiji. Ali moje snage su slabašne. Sve ostaje u rukama i odlukama mojih prijatelja Zlatka Komadine, Vojka Obersnela i Pere Lučina.

Radite toliko puno kao da vam je tek dvadeset godina. Odakle crpite energiju?

– Ne pristajem na starenje. Nemam ja vremena za to!

Možda vas igranje tenisa čini mlađim?

– To svakako. Moji drugari s Pećina mi pomažu svim srcem. Tamo se dobro iznojim, zatim sjednem i  popijem pivo ili gemišt i gledam u najljepše more na svijetu. Ne može bolje…

Krajem godine imate već tradicionalnu turneju sa Zapadnim kolodvorom koja obuhvaća Novu Goricu, Maribor, Ljubljanu i Beograd? U travnju idete i na turneju po Švedskoj, turneju po njihovim kazališnim dvoranama. Jesu li moje informacije točne?

– Eh, taj moj menadžer Amir Bahtijarević! Moj Baba! Neumoran je i zaigran. Volimo ga što je tako zaljubljen u glazbu i što je takav!

Koliko su poodmakle pripreme za vaš novi album na kojem ćete, koliko mi je poznato, biti autor svih pjesama? Kad bi se otprilike mogao očekivati njegov izlazak? Ima li neki radni naslov? Hoće li se ikad realizirati vaš duet sa Severinom, o kojem ste svojevremeno dosta pričali?

– Polako s novim albumom, a i sa Severinom. Ja sam sada u šestoj brzini pa neka me stigne. Znam da je brza…